Ratna silovanja, tema kojom ćemo se još dugo baviti

U okviru Pravo ljudski festivala sinoć je u kinu Meeting Point prikazan film Prizivanje duhova autorica Mandy Jacobson i Karmen Jelinčić, koji se bavi pričama žena koje su za vrijeme rata u BiH preživjele torturu i seksualno nasilje u logoru Omarska.

Film Prizivanje duhova važan je i zbog činjenice da su njegove glavne protagonistkinje, Nusreta Sivac i Jadranka Cigelj, svojim svjedočenjima o gnusnim zločinima nad ženama u logoru Omarska doprinijele konačnoj odluci da silovanje i ostali oblici seksualnog nasilja nad ženama dobiju težinu ratnog zločina, zločina protiv čovječnosti ili genocida, što se po prvi put u historiji pravosuđa desilo 2001. godine.

Premda je film sniman netom nakon završetka rata, selektorice Festivala su smatrale da je ova tema iznimno aktuelna i danas, budući da je tek mali broj slučajeva zločina seksualnog nasilja protiv žena i procesuiran, žene žrtve ratnih silovanja još uvijek nisu dobile odgovarajuću odštetu od države Bosne i Hercegovine, a brojne među njima svih ovih godina žive u šutnji, stidu, trpeći nove oblike nasilja kojim ih podvrgava društvo u cjelini.

Nakon projekcije filma uslijedila je diskusija u kojoj je učestvovala jedna od glavnih protagonistica filma, Nusreta Sivac, nezavisna istraživačica Belma Bećirbašić, Lejla Mamut ispred organizacije za sprečavanje nekažnjivosti, TRIAL, te Sabiha Husić ispred organizacije Medica Zenica.

Lejla Mamut je na početku podsjetila da do danas nije utvrđen tačan broj osoba, muškaraca i žena, koji su bili žrtve sistematskih, planskih ratnih silovanja, te da se procjene kreću u širokom dijapazonu od 20.000 do 50.000, što govori o nesposobnosti države da ispuni svoju obavezu i istraži ove zločine.

Prema međunarodnom, ali i domaćem zakonodavstvu, država na čijem su se teritoriju zločini ratnih silovanja i seksualnog zlostavljanja desili ima obavezu da istraži taj zločin, kazni počinioce, žrtvama obezbijedi odštetu, ali i program psihološke podrške i zaštite. U Bosni i Hercegovini do danas je za zločin ratnog silovanja osuđeno tek oko 40 osoba, što prema obimu u kojem se kreću procjene broja osoba koje su pretrpjele silovanja djeluje neznatno. Osim toga, zakonodavstvo u BiH omogućuje odštetu jedino žrtvama koje žive na prostoru Federacije BiH, dok onima sa adresom u Republici Srpskoj to nije omogućeno. Brojke govore za sebe: u našoj državi samo oko 600 osoba koje su pretrpjele ratna silovanja prima odštetu.

Sabiha Husić, direktorica zeničke organizacije Medica, jedne od prvih koja je pružila podršku i zaštitu ženama žrtvama ratnih silovanja, naglasila je da žene žrtve ratnih silovanja ne trebaju biti smještene u socijalnu kategoriju, nego dobiti pravdu od strane države i živjeti svoj život dostojanstveno. Husić je dodala da država snosi odgovornost i za nedovoljan broj svjedočenja i žena koje su spremne progovoriti o svojim iskustvima, jer izostaje podrška i zaštita ovoj populaciji.

Nezavisna istraživačica Belma Bećirbašić pojasnila je aspekte retraumatizacije koju žrtve proživljavaju upravo zbog nebrige društva i svog neriješenog statusa.

„Ratno silovanje je psihološko-propagandna strategija etničkog čišćenja budući da predstavlja nacional-šovinističko upisivanje moći u tijelo. Tijelo žene se u tom slučaju pojavljuje kao ideološki instrument, prostor neprijateljskog, suparničkog posjeda koji treba zauzeti. Ratno silovanje nema za neposredan cilj poniženje same žene, već slabljenje vojnog i kolektivnog morala te poražavanje etničke grupe kojoj te žene pripadaju“, naglasila je Bećirbašić.   

Trauma se nakon izvršenja ovog zločina nastavlja sa društvenom marginalizacijom problema, izostankom podrške zajednice, kolektiva kojem žena pripada, ali i izostankom priznanja počinioca, te kolektiva kojeg on predstavlja, što rezultira osjećajem krivnje i stida kod žena koje su preživjele ovu vrstu zlostavljanja, istakla je Bećirbašić.

Vratiti individualnost preživjelima

Ona je naglasila da se veliki problem krije i u biljegu „silovane žene“ , koji na neki način minimizira individualnost proživljenog, jer se ratno silovanje tretira kao opće mjesto, te da je nužnost šutnje, skrivanja identiteta i stid ono što razlikuje žene koje su preživjele seksualna zlostavljanja od, naprimjer, udruženja logoraša. To je i razlog zašto je, prema mišljenju Bećirbašić, nužno vratiti individualnost preživjelom, preživjeloj i njihovim pričama.

Bećirbašić je podsjetila i na druge probleme ovih žena, od neriješenog stambenog pitanja, nemogućnosti povratka u svoje domove, statusa raseljenih lica i stalnih deložacija, pa do problema s kojima se susreću rijetke povratnice.

Nusreta Sivac je žena koja je svoj život posvetila zahtijevanju na pravdi koju žrtve ratnih silovanja moraju dočekati, sarađujući sa Tribunalom u Haagu i radeći na sakupljanju svjedočenja o ovim zločinima. Nusreta danas ponovo živi u Prijedoru, gradu u kojem je preživjela zlostavljanja, premda se suočava sa brojnim poteškoćama i diskriminacijom, te je primorana raditi u Sanskom Mostu. Sivac je podsjetila da je Prijedor grad iz kojeg dolazi najviše procesuiranih ratnih zločinaca, među kojima niko nije oslobođen.

„Ja bih voljela da se ovaj film prikaže u Prijedoru i nadam se da će biti prilike. Teško je živjeti u mjestu gdje je počinjen takav zločin, teško je sretati ljude koji su proglašeni krivim za zločine i danas su, nakon odležane dvije trećine kazne, ponovo na slobodi. Teško je živjeti u sredini koja poriče zločin, u Prijedoru se nikad lokalna zajednica nije suočila sa onim što se desilo, uprkos presudama Tribunala i Suda Bosne i Hercegovine, uprkos otkrivenim masovnim grobnicama, uprkos knjizi sa imenima nestalih Prijedorčana. Međutim, povratak je bio moja odluka.“

Odgovarajući na pitanje iz publike kako dvadeset godina kasnije prelomiti tišinu među žrtvama i vratiti individualnost njihovim iskustvima, učesnice u debati su se složile da je bitan preduslov zaštita i sigurnost od strane države, solidarnost sa preživjelima, ali i podrška žena koje su smogle snage da ispričaju svoju priču onima koje će to tek učiniti.

Vezano:
Ženska ljudska prava u fokusu Pravo ljudski festivala