Nenad Rizvanović: Eskapizam i balkanska depresija Bijelog dugmeta

Nenad Rizvanović, hrvatski pisac, novinar, književni i rock kritičar, te urednik knjige Dušana Vesića Šta bi dao da si na mom mjestu za Radiosarajevo.ba osvrnuo se na veliku 40. godišnjicu od izlaska prvog albuma grupe Bijelo dugme.

Rizvanović je rođen 1968. godine u Osijeku, a u Zagrebu je na Filozofskom fakultetu diplomirao kroatistiku. U mlađim danima pokrenuo je i uređivao više novina i magazina od kojih su najveći uspjeh postigle Godine. Svoje je književne i rock kritike objavljivao u brojnim izdanjima (Vijenac, Quorum, Slobodna, Glas Slavonije, Heroina nova...). Vodio je i tribinu Književni petak, jedan je od osnivača FAK-a (Festival alternativne književnosti). Radio je kao urednik beletristike u izdavačkoj kući VBZ, a od aprila 2008. u hrvatskoj Nakladi Ljevak. Piše prozu i kritiku, objavljuje od 1985. godine.

 
Iako ljubitelj novog vala i punka, Rizvanović vjeruje da vrijednost Bijelog dugmeta niko ne može osporavati. Kada je 1984. godine izašao album Bijelo dugme, mnogi njegovi prijatelji su smatrali da se tada desio "krah i kraj rocka". Ipak, Rizvanović upravo u toj ploči naslućuje veličinu i genijalnost Bregovićeva autorstva. Pomiješane emocije, sjećanje na jedno čudno vrijeme, sjećanje na revolucionaran bend i genijalnog autora, kao i lično preživljavanje osamdesetih kao posljednjih "idealnih godina" – asocijacije su koje ovog rock kritičara vode kroz priču o fenomenu Bijelog dugmeta.

„Slažem se s tezom Dušana Vesića da je Bijelo dugme najvažniji rock bend u Evropi istočno od Velike Britanije. Bijelo dugme, Goran i ostali, uspjeli su jedan žanr koji je bio domicilno anglosaksonski prevesti i prilagoditi Jugoslaviji. Koliko je to velika stvar vidimo kada pogledamo kako je to izgledalo u drugim zemljama; Poljskoj, Mađarskoj, Češkoj, pa i u Njemačkoj i u Francuskoj, gdje su bendovi, uglavnom, bili reproduktivi, i veoma su sitno pokušali sve prilagoditi svom lokalnom izrazu. Kao što Vesić kaže, mislim da je Lennon bio logična pojava u Velikoj Britaniji, a Bijelo dugme, odnosno Goran Bregović, nije bio baš logična pojava na Balkanu, i u tom smislu njihova vrijednost se zaista ne može precijeniti, jer osim toga što su napravili taj veliki žanrovski iskorak, postavili su i strašne kriterije za ono vrijeme, i kada je riječ o produkciji, biznisu, marketingu, promociji... Goran Bregović je uradio devet odličnih albuma, i, bar kada gledamo mainstream muziku, nema autora koji bi se mogao mjeriti s njim. Možemo imati različite emocije prema ovom bendu, možemo ih voljeti ili ne, ali je činjenica da je Bijelo dugme u središtu priče oko koje se vrtjela naša cjelokupna rock kultura“, kaže Rizvanović za Radiosarajevo.ba.

Bezbrižni socijalizam i nadolazeća apokalipsa

„Muzika Bijelog dugmeta nije baš bezbrižna muzika. Kada vidite kasnije albume, posebno zadnja tri, tu nema traga eskapizma ili bezbrižnosti. Osamdesete su bile zadnje godine koje možemo nazvati nekim idealnim vremenom. Današnja muzika je uglavnom kič, kada slušamo neke stare jugoslavenske bendove – bilo koga ko je tada bio važan Time, Riblja čorba ili Bijelo dugme, mislim da se tu radi o standardima, i autorskim i produkcijskim koji su danas nedostižni. To vrijeme je bilo čudno, s jedne strane imali smo taj bezbrižni socijalizam, a s druge jedna apokalipsa koja se približava, i čitavu tu dijalektiku vremena Bijelo dugme je u sebi sadržavalo - i eskapizam i balkansku depresiju i muku od koje Bregović nikada nije bježao.

Pod jednostavnim imenom Bijelo dugme 1984. godine izlazi sedmi studijski album Bijelog dugmeta. Na omotu se ne pojavljuju likovi članova sastava, nego slika Uroša Predića Kosovka devojka. Tada politički provokativna numera Hej, Slaveni, pokreće val jugoslavenstva kod drugih sarajevskih bendova, a Lipe cvatu, sve je isto k'o i lani postaje najveći hit s novoga materijala. Ovaj materijal ostavio je dubok trag na Rizvanovića.

"Ja sam odrastao na punku i novom valu, i privatno imam pomiješana osjećanja prema Bijelom dugmetu. Nekada sam ih volio, nekada nisam, ali mi je izgledalo uvijek da postoji neki dio Bijelog dugmeta koji se činio veoma važan. Ja sam se, recimo, dosta svađao kada je izašao album Bijelo dugme s Kosovkom djevojkom. Vjerovao sam da je taj album najbolji, da je Bregović tada napisao daleko najbolje pjesme, a svi su drugi mislili da je to krah i najgora stvar koja se mogla dogoditi rock muzici. Tako da mi, kada danas gledam na to, taj momenat razilaženja s mojim prijateljima u vezi s tim albumom djeluje nekako dalekosežnim, jer se i pokazalo da je to Bregovićeva najintimnija, te politički i društveno angažirana ploča. Taj album sadrži jednu nadolazeću kataklizmu, kao da je Bregović predosjećao, i zato mislim da se tu, kao i na predzadnjem i zadnjem albumu, pokazao kao vrlo odgovoran autor koji nije bježao u neku estradu nego je reagirao na društveni trenutak i u tom smislu, mislim da bi mu se svi oni kritičari koji su ga pljuvali trebali izviniti, jer je odigrao dosta veliku ulogu i to veoma pozitivnu", priča Rizvanović za Radiosarajevo.ba.

Priča o Bijelom dugmetu kao bendu koji svira pastirski rock i tako privlači šire narodne mase, teško da će nekada dobiti svoj konačni odgovor i kraj, ali to nije ona definitivna odrednica ovog benda. Ako je takav koncept i postojao, onda to nikako nije bio osmišljeni koncept, nego produkt nečega iskrenog, smatra Rizvanović

"Mnogi su pokušavali to što je Bijelo dugme uspjelo. Možete pogledati Tešku industriju, ili Yu grupu i vidjeti koliko je Bijelo dugme superiorno i kao koncept i kao model. Ne vjerujem da je sve prethodno projektirano. Kada ste autor, vi teško možete nešto racionalno praviti, danas s kompjuterima je to možda lakše, ali ja mislim da je to tada bilo čista emocija. Vjerujem da je Bregović dosta iskren i da je sve to skupa njegova iracionalna autorska stvar."