Nebojša Jovanović: Kusturica kao simptom

No, svako ko je igrao domine zna da je i dvostruko gola pločica sve samo ne bezvrijedna. Imamovićev je dupli promašaj ne samo vrijedan nego i neprocjenjiv, jer omogućava da kroz njegovu analizu pokušamo utvrditi zašto Imamović svoju osudu Kusturice i Sidrana nije uspio kritički utemeljiti i razraditi. Nama za nauk!

Pretekst: Božanski šlafruk i neuzvraćena ljubav

Krenimo od konfekcijskog detalja iz emotivnog klimaksa „Boga u detalju“: „To što bih ja (tj. Emir Imamović – prim. N. J.) – da personaliziram do kraja – više volio da Prvi puta s ocem na izbore, ako se o tom scenariju sa sjajnom 'ulogom' šlafruka (to je taj detalj – Bog) radi, režiraju Ahmed Imamović, Danis Tanović ili Pjer Žalica, odnosno što sam očekivao da Kusturica, prelazeći Drinu kod Goražda, makar kaže da se zajeb'o u životu, moj je, a ne Sidranov problem.“

– O čemu on to, kakav sad šlafruk? – zbunjen je prijatelj s kojim online, u zavjetrini Facebooka, čitam i olajavam tekstove.
– Šlafruk, šlafrok... – ponavljam odsutno, hipnotiziran Imamovićevom sklepotinom „jednodimenzioniranje“. (Hm, može li onda i „dimenzioniranje“? „Višedimenzioniranje“?)
– Haha, pa znam ja šta je šlafruk, ali otkud mu sad ovdje?

Sretni prijatelj ne zna da Imamovićeva dupla tirada ima mali ljubavni prethistorijat. Maja 2008. Imamović je u kolumni „Ljudi koje volim“ magazina Gracija, pisao upravo o Sidranu, intimno („Avdo“!) i sa sve superlativima („najveći ili najbolji, ili kako god, scenarista kojeg je ova zemlja imala i ima!“). Kao Sidranov scenaristički magnum opus, Imamović je tada izdvojio nerealizirani scenarij „Prvi put s ocem na izbore“, te iz njega spomenuo nekoliko Bog-detalja, među kojima i božanski šlafruk.

Dva proljeća nakon te jednostrane objave ljubavi, „najveći ili najbolji, kako god“ dao je naslutiti da bi Kusturica mogao režirati upravo olimpski scenarij, Imamoviću najdraži. Jeremijada otkriva znakovit detalj. Iako je znao da je Sidran još 1999. godine rekao „Imam jedan tekst, ne bih ga nikom dao da ga režira, a Emiru bih, makar se nikad ne čuli i ne vidjeli“, Imamovića to nije spriječilo da Sidranu posveti ljubavnu kolumnu. Tek danas kad se Sidranova želja počela ostvarivati, Imamović je odlučio denuncirati Sidrana, navodeći višekratno taj iskaz kao svojevrsni lajtmotiv svog napada.

Kontekst: Selektivni prezir i fantomsko Sarajevo

Teško da je i sam Imamović vjerovao da tvrdnja kako je Kusturica svoj rediteljski dar „uložio u fašizirano srpstvo“, može funkcionirati kao uvjerljiva kritika Kusturice. Ali, kad je rediteljevu ideologiju pokušao precizno definirati, ova je nestala u zraku. Prema Imamoviću, to da je Kusturica „jednostavno, srpski nacionalista (...) u krvavim devedesetim nije značilo samo palamuđenje s Matijom Bećkovićem ili dizanje tri prsta u Cannesu, nego (...) i robno-novčanu razmjenu. Oni, Milošević, njemu pare za film, on njima Underground, oni njemu planinu, on njima boj za Kosovo, oni njemu nešto treće, on njima sebe bez ostatka.“

Dakle, Kusturica je tu samo zbog para!? Halo, Bing! Kako brat? Frit frit!? Onda nije ni čudo što Kusturica nije omražen koliko bi to Imamović htio. Sebično, proračunato srebroljublje previše je ljudsko i banalno da ne bi izazvalo makar i prešutnu identifikaciju. Ali, ovdje slijedi još jedan obrat: upravo u mjeri u kojoj je ljudski argument, „sve je to bilo zbog love“ je i ciničan argument. Šta ako Imamović – tvorac dosjetke „Kada bih došao do nekih većih para, odmah bih se penzionisao“ –, svojim tekstovima napada i vlastitu neželjenu identifikaciju s Kusturicinim šićardžijskim cinizmom?

Ali na stranu sad šta je tačno motiviralo Kusturicu da snimi Underground. Snimio ga je i tako postao propagandista genocidnog režima, zar ne? No, ako je Kusturica Miloševićeva Leni Riefenstahl, ispada da je Mirjana Karanović Miloševićeva Zarah Leander? A Miki Manojlović, Slavko Štimac, Lazar Ristovski – Miloševićevi dobrovoljni saučesnici? I kako to da onda uredno igraju u novim bosanskim i hrvatskim filmovima? Kako to da smo im oprostili? Jesmo li im uopće bili zamjerili? (Možda usporedba s filmašima Trećeg Reicha nije umjesna? Njih su vremenom rehabilitirali i njihovi najveći kritičari, autori „novog njemačkog filma“: Wenders, Fassbinder, Sanders-Brahms, Herzog i Syberberg.)

Isplovimo li iz filmskih voda, evo zgodnih pitanja za samog pravednika Imamovića. Kako to da on, koji na stranicama Gracije ispovijeda da voli Dubravku Ugrešić, na iste te stranice dovodi svog prijatelja Denisa Kuljiša, da širi svoju verziju istine o medijskom linču Ugrešićeve i ostalih „silovateljica Hrvatske“, koji je osobno orkestrirao? Usput, zar to lifestyle „izmirenje“ Ugrešićeve i Kuljiša ne podsjeća na Kusturicino „tržišno“ spajanje Josipa Broza Tita s Dražom Mihailovićem („brandovi“ rakije koje prodaje na Mećavniku). Šta je s Miroslavom Ćirom Blaževićem, još jednim čovjekom kojeg Imamović voli? Zašto njegove političke izjave ne čitamo kao Kusturicine, nego ih ne uzimamo ozbiljno i smijemo im se kao vicevima? Da li to, sine, Ćiro manje voli Tuđmana nego Kusturica Miloševića? Ili je naprosto svoje usluge režimu naplatio manje?

Možda su dileme poput ovih Imamoviću naumpale jer je napisao i ovo: „kada se jednom kaže 'jebaji ga' za nešto preko čega se inače ne prelazi olako, onda to postane pravilo.“ Ovo može biti Imamovićevo (ne)pošteno priznanje vlastitog grijeha relativizacije, ali svejedno ostaje pitanje: zašto bi to pravilo moralo zaobići upravo Kusturicu? Jedino se njemu zabranjuje miješati ideološki izbor s poslom, ljubavlju, zdravljem. Možda tu ima nekog vraga: neko mora ostati moralna zdruzgotina da bi do izražaja mogla doći moralna čistoća drugih, neko mora biti nikad-dovoljno-omrznut objekt u odnosu na koji su svi drugi (barem potencijalno) „ljudi koje volimo“. Paradoksalno, gubitkom te nemoralne mrlje, ostali bismo i bez moralnosti same. Ali opet: zašto baš Kusturica?

Umjesto da objasni „višedimenzioniranje“ (probah, pa šta košta!) svojih moralnih standarda, Imamović se skriva iza petparačke priče o roditeljskom Sarajevu koje priželjkuje povratak Kusturice, sina razmetnoga. Kao da svaka priča koja Kusturici suprotstavlja Sarajevo kao jedinstvenog aktera (sa sve „psihologijom“) nije lažna. Sarajevski javni prostor nije homogen niti monolitan, nego je premrežen raznovrsnim konfliktima i proturječnostima. Otud je „Sarajevo“ neupotrebljivo kao etiketa za pretpostavljeno jedinstvo političko-ideoloških stavova, vrijednosti i praksi, čak i kad je u pitanju odnos prema Kusturici. Na primjer, „Sarajevo“ oličeno u ovdašnjim TV kućama, ako se ne varam, ne prikazuje Kusturicine filmove snimljene nakon Arizona Dream, dok u „Sarajevu“ koje čine sarajevske DVD-teke takve cenzure nema. Ako je Sarajevo, kako kaže Kusturica a cinično ponavlja Imamović, zaista „magičan grad“, onda je takvo zbog učinka društvene magije: paradoksalne činjenice da društvena sfera postoji upravo kroz svoje „nepostojanje“, tj. kroz samu nemogućnost društva da se uobliči kao zaokruženo, konzistentno, uniformno, harmonično, Jedno.

Subtekst: Prikrivanje ideologije i sudar titana

Imamovićeva jeremijada dolazi u pravi tren zato jer nikad nije kasno pokazati do čega dovode nijekanje i osuda ideoloških rascjepa i antagonizama koji konstituiraju društveno polje. Ona je živopisan simptom tzv. „sarajevske intelektualne scene“ kojom ravna samoproglašena „elita“ koja za sebe tvrdi da je „postideološka“. Iako slove za „građanske intelektualce“ koji napadaju nacionalističke političare i inteligenciju, članovi te „elite“ i sami operiraju u kategorijama nacionalnog identiteta i interesa. Njihov prešućeni ideološki supstrat jest liberalni nacionalizam, tj. kako se nije ustezao reći najhvaljeniji pjesnik među njima – „nacionalizam s ljudskim licem“.

Otud Imamovićev napad nudi ključeve i za nedavni farsični obračun na toj podtrebevićkoj „građanskoj desnici“. Optužbe koje su tom zgodom međusobno razmijenila trojica najelitnijih lokalnih medijskih intelektualca, strukturalno su iste kao Imamovićevo potkazivanje Sidrana. Odnosno, baš kao što Imamović danas na Sidrana poteže izjavu za koju ga je mogao optužiti i 2008. godine, ali to nije bio uradio, tako su i „elitni intelektualci“ nedavno razmijenili optužbe koje su jedni drugima lako mogli prišiti i prije dvije godine. No, podsjetimo, tada to nije bilo oportuno, jer im je bilo važnije zajednički propagirati konsocijacijsko „rješenje“ za BiH (tj. podjelu države duž etnonacionalnih linija), a sam problem političke podjele svesti na bezazlenu igru riječima.

Otud je ono što iz kritičke perspektive izgleda kao Imamovićev neuspjeh, zapravo pouzdan znak da će ta kolumnistička gracija sasvim sigurno uspjeti pronaći svoje mjesto među „intelektualnim“ titanima. To saznanje nije za odbaciti, barem za one koji se odluče povesti Imamovićevim primjerom. Nama ostalima ostaje utjeha da smo naučili nekoliko ne sasvim nevažnih stvari. Prvo, za kritiku Kusturice nije dovoljan samo Kusturica. Drugo, ljudi koje volimo zaslužuju po jedan tekst, oni koje mrzimo barem dva. I konačno: nikad, nikad ne reći „jednodimenzioniranje“. To što ništa ne znači, još i nekako, ali što zvuči...