Sjevernokorejska umjetnost u bečkom MAK-u

Prezentacija savremene umjetnosti najzatvorenijeg društva svijeta prva je takva izložba na Zapadu u više od pola stoljeća

Slika dječaka i djevojčice koji leže u travi i znatiželjno promatraju natjecanje u puštanju zmajeva ovih je dana obišla svijet. Poslužila je, naime, kao plakat za izložbu Cvijeće za Kim Il-sunga, prezentaciju savremene umjetnosti iz Sjeverne Koreje, otvorene u Muzeju primijenjene umjetnosti (MAK) u Beču.

Razumljivo, prva velika izložba sjevernokorejske umjetnosti na Zapadu nakon punih 50 godina izazvala je veliko zanimanje javnosti, a MAK-u priuštila žestoke komentare kako izložbom lišenom kritičke oštrice podilazi režimu najzatvorenijeg društva svijeta.

Slično kao i na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Frankfurtu, kad je zemlja gost bila Kina, dio intelektualne scene bio je ustrajan u tome da sa režimima, zemljama koje sistematski i kontinuirano krše ljudska prava, nikakva saradnja ne smije doći u obzir. Direktor muzeja, Peter Noever, u šturom saopćenju utvrdio je: "Bilo kakav pokušaj kontekstualiziranja ugrozio bi pregovore. Nijedna umjetnost ne smije se ignorirati, ma kako nam čudna ili strana bila".

Nepostojeća idila
Ne znamo kakve su bile namjere organizatora, ali teško da bi ijedan kritičan tekst mogao polučiti isti učinak kao stotinjak radova koje je u svijet poslala Sjeverna Koreja.

Čak i onima kojima su nekim slučajem promaknule priče o megalomanskim projektima, logorima smrti, narodu koji gladuje dok politički establishment dekadentno uživa u najskupljim delicijama i ostalim blagodatima trulog kapitalizma, teško da bi se mogla ne upaliti lampica kako je nešto trulo u državi korejskoj dok prolazi pokraj slika nacije na Prozacu.

Perverzno veseli ljudi koji uživaju u svom uglavnom fizičkom poslu, djevojke koje veselo metu ulice, nasmiješena debeljuškasta dječica sa buketićima ili pištoljima u ruci, ponosni djedovi koji unuke uče o revoluciji, seljanka koja ponosno pozira jer je naučila pisati - sablasni su prikazi idile utopijskog društva. Posebno mjesto sačuvano je za portrete "Velikog" i "Dragog vođe", tj. oca i sina - Kim Il-sunga i Kim Jong-ila.Onima koji ne prepoznaju vječno mlade lidere, karakteristično nakošene glave, tu je i nekoliko ne baš tako diskretnih upozorenja. Portreti lidera "najsretnije nacije na svijetu" na posebnom su mjestu, izdvojeni od ostalih djela i u zlatnom su okviru.

Uz slike društva na bečkoj izložbi, nastaloj nakon više od četiri godine pregovora s Pyongyangom, prikazani su i posteri, fotografije i nacrti arhitektonskih rješenja. Kustosica izložbe, Bettina M. Busse, priznaje da je svoje predrasude, jednom kad se prihvatila posla, morala ostaviti po strani i da je imala znatno manju mogućnost intervencije nego ikada.

"Mnogo smo razgovarali, katkad smo se uspjeli naći na sredini, ali na dosta toga nismo mogli uticati. Primjerice, broj i izbor portreta vođa. O tome pregovora nije bilo, ali katalog je zato prepušten nama", kaže Buse.

Ima tu i umjetnosti
Pojam umjetnika sa ove izložbe prilično je netipičan. Sjevernokorejski umjetnici miljama su udaljeni od slike samodopadnih, buntovnih indvidualaca. Oni su tek jedni od državnih službenika, udruženi u različite studije. Funkcioniraju kao produžena ruka ideologije, a za svoj rad dobivaju mjesečnu platu. Zauzvrat moraju isporučiti precizno dogovoren broj radova. Inspiracija ili umjetnička blokada pojmovi su koji u toj priči ne postoje. Država daje detaljne upute za praktički sve. Sve do 1959. radnici su, primjerice, morali biti prikazani u poderanoj i prljavoj odjeći te ozbiljnog izraza lica. Šezdesetih je odjeća postala čista, a lica obavezno nasmiješena.

"Svrha umjetnika u Sjevernoj Koreji jeste da opisuju i prenose ispravne stavove, moral i vrijednosti društva. Ideološka upućenost mnogo je važnija od njihova talenta i vještina. Iako, moram priznati da su me njihova tehnika, raznolikost pristupa i talent oduševili", dodaje kustosica Busse, koja je u glavnom gradu Sjeverne Koreje bila samo dva puta. Tamo je i upoznala nekolicinu umjetnika, ali nijedan od njih nije dobio priliku da doputuje u Beč.

"Naši sjevernokorejski saradnici pristali su da svi radovi budu potpisani, bez obzira na to što se umjetnost tretira kao djelo kolektiva. U tom kontekstu zanimljiv je odnos prema arhitekturi. Poznato je ime samo jednog arhitekta, autora tornja u čast službenog kulta Juche. Na nekoliko pitanja o tome ko su autori drugih zgrada samo su me zbunjeno gledali i odgovorali: ‘Št će vam ti podaci, nije važan pojedinac, nego kolektiv. Zgrada je rezultat napora cijelog društva’. Taj arhitekt trebao je doći u Beč, ali umro je početkom godine", kaže Busse.

Izazov i znatiželja
Motiv upuštanja u organizaciju ovakve izložbe, tvrdi kustosica, bili su izazov i znatiželja. "Sukobe kultura, civilizacija i političkih uređenja osjećali smo u svakoj sekundi. Svjesni smo prigovora, ali morali smo poštovati želje naših partnera. U suprotnom, izgubili bismo jedinstvenu priliku da zavirimo u jedan nepoznati umjetnički svijet. Koliko god ideologija u ovim djelima igrala važnu ulogu, to je i dalje umjetnost", ističe ona.

Ne treba biti pretjerano pronicljiv kako bi se shvatilo da izbor djela sa službenim pečatom države itekako svjedoči o režimu. Busse nema suvislog objašnjenja zašto je Pyongyang pristao. "I sami znate da političke odluke rijetko kad imaju samo jedan motiv. Nikakvo objašnjenje nismo dobili, stoga mogu samo pretpostaviti da su htjeli pokazati kako su otvoreni i da se ne boje pokazati jedan od svojih svjetova. Mi smo, pak, svojim posjetiteljima htjeli dati uvid u to", kazala je Busse.