Novi val je bio gay

U jed­noj od scena kultnog filma The Vel­vet Gold­mine, Chris­t­ian Bale mas­tur­bira nad fotografi­jom Bri­ana Sladea, vjerne kopije vizuelno savršene per­sonae Davida Bowie-a. Vrhunac scene je, zapravo, prek­inut; u ključnom momentu u sobu ulazi nje­gova homo­fobna majka, koja od silnog homo­fobnog šoka, stavlja ruku na homo­fobna usta.

Tako je, prema predanju Todd Hay­nesa, geni­jalni Ziggy Star­dust palio i žario kolek­tivnom maš­tom ormaruša i poneke žene dil­jem zapadnog svi­jeta, dok je, nešto južnije i puno istočnije, jugoslaven­ska omlad­ina čekala plimu koja će ju zapljus­nuti par god­ina kas­nije: novi val je donio nove grupe, novi zvuk i tem­atizirao ono što se dotad nije tem­atiziralo, ali prak­ti­ci­ralo defin­i­tivno jeste, kao i u svim ostalim dijelovima plave plan­ete i u svim his­tori­jskim peri­odima, pa zasig­urno i za vri­jeme Kulina bana.

Homosek­su­alni (pod)tekst je, u syn­th­pop pjes­mama ranih 80tih bio i ostao; oni koji su se plašili izne­nadnog ulaska u sobu stidljivo su cup­kali nogom po ćoškovima diskoteka, a hrabri su najčešće bili i lukavi, pa su zaključavali vrata sobe. Hrabrih je, dakle, bilo po sobama, ali ne i na ulicama.

Uporno pris­ustvo nos­tal­gičnih tonova u našem društvenom okruženju u svakom ozbiljnom kafan­skom raz­gov­oru o pop­u­larnoj kul­turi 80tih god­ina u Jugoslav­iji, koegzi­s­tira s nešto dru­gači­jom mitol­o­gizaci­jom prošlosti, koja ne nas­toji — poput ove prve — da oslika Zlatno doba, kada su svi bili ne samo ljepši i mlađi, nego i kreativniji, kre­tali se skoro pa na mlazni pogon, znali uži­vati u životu i šta već ne, već da da legit­imitet dru­gači­jem društvu i novim poli­tičkim eli­tama. Ako se mit svodi na mist­i­fikaciju, ako je fan­tazma ili prikri­vanje istine, šta se onda zaista dešavalo 80tih god­ina i šta je ispod ovih slo­jeva namaš­ta­vanja i (nam­jerno) iskrivl­jenih sjećanja?

Ako nema toga kod nas, zašto svi pje­vaju o tome?
Evo par disko­graf­skih činjenica i inter­pretacija podtek­sta: syn­th­pop grupa Video­sex je 1984. godine objav­ila album Video­sex 84, na kojemu se, između ostalih, našla i pjesma Ana. Nije da nije pos­to­jao savršen izgovor da takvim pjes­mama nema mjesta kad ima važni­jih prob­lema i pri­or­iteta: bila je to god­ina Olimpi­jade, a dužnička kriza se pro­dubl­javala. Pored svih ovih “glasova razuma”, u javnom (medi­jskom) pros­toru niko nije zajaukao nad refrenom u kojem se Anja Rupel pitala zašto ludo voli Anu. Nev­jerovatno, ali istinito: god­inu dana ranije, pjesma Moja pri­jateljica riječke grupe Xenia pro­pi­ti­vala je privlačnost djevo­jke prema njenoj najboljoj pri­jateljici i ljubo­moru koju je osjećala prema muškarcima koje je ova privlačila. Možda niko nije rekao Vesni Vran­dečić da može biti samo ponosna na svoju lijepu pri­jateljicu koju žele svi muškarci, a ne izmišl­jati tu sad nekakve osjećaje i još pje­vati na sav glas o njima. Na svu sreću, novi val nije ostao osakaćen za ove dvije catchy pjesme, koje bi danas sve tri monoteis­tičke religi­jske zajed­nice, uz podršku nji­hovih podanika i društvenih konz­er­v­a­ti­vaca koji – čini mi se — iskaču i iz paštete, najradije her­metički zatvo­rili unutar četiri zida studija za snimanje.



Da ne bi sve ostalo na (sub)tekstovima elec­tropop pje­sama, pobrin­ula se Slađana Miloše­vić. Miki, miki je izvrstan prim­jer homo­erot­skog video spota sa skoro golim, mišićavim i zno­jnim muškarcima koji vježbaju pored bazena, ali i zbog samog kraja spota na kojem dvo­jica muškaraca ostaju zajedno, sjedeći na kauču, gledaju se u oči i naz­dravl­jaju, nakon što Slađana odlazi i ostavlja svog dečka/​muža/​ljubavnika s mišićavim Mikijem.

Nisu ovo usaml­jeni prim­jeri, niti izuzeci od prav­ila: pjesme Idola (Retko te viđam sa devo­jkama) i Prl­javog kaza­l­išta (Neki dječaci), kao i izgled i scen­ski nastup Oliv­era Mandića nam gov­ore da je na mainstream/​državnim medi­jima bilo moguće čuti/​vidjeti uratke koji se, pa čak i vrlo jasno i otvoreno, tiču alter­na­tivnih tema, konkretno homosek­su­al­nosti.

Dakle, ponekad je dovoljno vratiti se tridese­tak god­ina u prošlost, pogle­dati par muz­ičkih spo­tova i uvjer­iti se da ona druga i strašnija vrsta mitol­o­gizacije prošlosti jed­nom sin­tag­mom pokušava izbrisati pedere i lezbe­jke, a za ove koji sada žive, pošto ne može izbrisati, ima drugo oružje: govor mržnje, diskrim­i­naciju i nasilje.

Od infor­ma­cija do znanja, a onda ćemo dalje
Informisanost nije svakod­nevno upi­janje polurečenica koje iskaču na dnu TV ekrana ili reli­giozna pos­jeta inter­net­skim por­tal­ima koji postavl­jaju sek­sis­tičke članke tipa “Da li pametne žene mogu biti i lijepe?” i ekskluzivne vijesti upako­vane u najprl­jav­iji sen­za­cional­izam. Ona zaht­jeva i reflek­siju, pro­pi­ti­vanje infor­ma­cija koje nam servi­raju i onog što najčešće zagriženo repro­dukuju iz dana u dan.

Mediji mogu postavl­jati pri­or­itete. Pojed­inci u tim medi­jima mogu određi­vati o čemu će društvo mis­liti i o čemu raspravl­jati, odnosno čemu neće biti mjesta u medi­jima, a onda samim tim niti u javnosti. Prema teoriji spi­rale šutnje, ljudi će šutjeti ako budu sma­trali da se nji­hov pogled na poje­d­ina pitanja razi­lazi s općim, prezen­ti­ranim kroz main­stream medije.

Sva sreća pa danas pos­toje alter­na­tivni mediji.

Tekst prenosimo iz našeg prijateljskog Submagazina