MITOLOGIKE: Šta znači bog u slavenskim jezicima?

Jasno je da su Indoevropljani jednako govorili o “bogovima”, kao kolektivitetu i bogovima kao individuama. Možda su imali različite riječi za različite kategorije natprirodnog bića. Ipak najvažniji termin, onaj koji je ostavio svoje tragove u svim granama indoevropske familije, bazirao se na korijenu *diw/dyu, koji je označavao svjetlo nebo ili svjetlost dana. U MIE (starijem indoevropskom), poprimio je formu *deiwós, a u pluralu *deiwο/- s. Od ovoga je došlo vedsko devá, avestansko dae—va, starofrigijsko devos (neo-frigijski dativ-lokativ plural glasi δεω), oskansko deiva, mezapsko deiva, dı—va “boginja”, venetsko deivosdues, proto-germansko *tı—waz, staroirsko dia, starocrkvenoslovenski divu “demon”, staropruski deiws/deywis, litvanski Die˜vas, latvijski Dievs. Izvedenica od deiwios nam je, čini se, zasvjedočena u mikenskom de-wi-jo, de-ujo-i.

Homerski bogovi "stanovnici neba"

U anatolijskom nalazimo forme izvedene od *dyeus: hetitsko siu—s, siu—n, deklinacija izgrađena na starom akuzativu *siu—n; slično tome u palajskom nalazimo tiuna – „božansko/božanska“. Bogovi, ili oni opisani ovim riječima, bili su doslovno „nebesnici“; pripadali su nebu. Iako su Grci odavno napustili *deiwo—´s u korist druge riječi, koncept nebeskog prebivališta je preživio: Homerski bogovi su predstavljeni kao stanovnici neba, te im se u popularnim frazama obraća kao „nebesnicima“, odnosno kao „bogovima koji nastanjuju nebesko prostranstvo“. Drugi termini za „boga“ rasprostranjeni na različitim područjima također se mogu objasniti na osnovu indoevropskih kognata. Tako je proto-germanska riječ *gud a prisutna u gotskom gu, staronordijskom god, starom visokonjemačkom got i engleskom god. Ove riječi imaju tu posebnost da su u neutrumu, možda kako je pretpostavio Shulze, jer imaju svoje porijeklo kao kolektivni pluralni termin za „bogove i boginje“; u germanskom je neutrum korišten za sve grupe, uključujući imenice muškog i ženskog roda. Riječ je evidentno participativna formacija *ghu-to, glagol koji korespondira vedskom hu „proliti, prinositi žrtvu ljevanicu/libaciju)“; glavni sveštenik u vedskom ritualu, bio je nazivan hótar. Dakle *gud o— bi onda bili „oni koje se obožava žrtvama ljevanicama“. “bogovi”, latinsko

Asura - duh života

Za drugi germanski termin je mnogo teže pronaći ne germanske korijene. Standardna riječ za paganska božanstva u nordijskoj literaturi je áss, u pluralu asir. Ovo korespondira sa staroengleskim os i titulom anseis (polubožanski), kojom su Goti prema Jordanesu (Getica 78), častili svoje pobjedničke kraljeve. Proto-germanska forma *ansuz, koja se uobičajeno rekonstruira i povezuje, s jedne strane sa hetitskim hassu- „kralj“, a s druge s vedskim asura avestanskim ahura, titulama pripisivanim božanstvima.

Pa ipak, neki skorašnji naučni radovi, doveli su u pitanje ovakvu konstrukciju. M. E. Huld (SIGL 2 (1999), 136–9) smatra da je proto germanska forma glasila *ansa oblik sa nepravilnim pluralom, koji se odnosi na korijen *h2en(h1) „disati“. J. Puhvel u svojoj knjizi Hittite Etymological Dictionary, iii (Berlin–New York 1991), pokazuje  da je h˘assu bio “ (uistinu) rođeni”, bez kognata u drugim riječima. S druge strane P. Moisson u svojoj Études Indo-Européennes 11(1992), 113–41, ubjedljivo objašnjava ásura, kao derivative od ásu – kao duh života, koji animira sve živo i zasebno egzistira nakon smrti. (vidi također Watkins 1995).

Bog - davatelj

U iranskom i slavenskim jezicima, ponovo nailazimo na različitu riječ: staroperzijsko baga-, mlađe avestansko baγa; starocrkvenoslovenski bogu˘, ruski бог, poljski bóg, češki bu˚h itd. Indijsko Bhaga je ime vlastito ime zasebnog boga, koji se spominje zajedno sa Mitrom, Varunom, Aryamanom i drugim, kao jedan od Aditija, sinova Aditi. Ovdje nema misterije: bhaj znači “davati, dijeliti”, a bhágaδα μων (daimon). je sreća data od bogova, ili božanski davalac, kao grčki

Konačno, grčko θεο´(teos), riječ je koja nam je već zasvjedočena u mikenskim tablicama. Složenice kao θ_σ-φατο ‘od boga izgovoreno’, koje mora da su nastala čak ranije, prije gubljenja intervokalnog [s], upućuje na njegovo porijeklo od *dhes-ós, koji ima kognat u armenskom diku (< *dhe¯ses) ‘bogovi’, a možda i na oblike desa-, disa-, diza, koji se pojavljuju u nekim tračkim ličnim imenima. Isti korijen se može pronaći u nekim italskim riječima religijske konotacije: oskansko fíísnú ‘hram’, latinsko fanum (< *fas-nom); latinsko feriae (< *fe¯s-ya¯), festus dies ‘praznici, blagdani’, doslovno “posvećeni dani”.

(Prevedeno iz: M. L. West, Indo-European Poetry and Myth, Oxford University Press 2007, p. 122)