Kenija – Zemlja gladi i sreće

Piše: Mirza Softić za novinar.ba

Nakon višemjesečnog razmaka između vremena koje sam proveo u Keniji, i ovog koji sada provodim u potpuno novom okruženju, mislim da mogu realno sagledati mnoge stvari koje sam tamo doživio. I dalje pamtim veliku pomiješanost osjećaja koje sam imao svaki dan po više puta. U jednom trenutku sam želio da sam daleko od te proklete Afrike, gdje vladaju malarija, komarci, prljavština, socijalna nejednakost i ostale nedaće, a već u slijedećem sam uživao, prijateljujući sa lokalnim prodavačima banana, manga i drugog prekrasnog voća, kojeg kod nas nema ni približno onog okusa kao u Keniji. Svi su oni imali iskrene osmijehe na licima, izgledali su sretno, iako nisu imali nijednog razloga za sreću.

Kenijom, kao što rekoh, vlada malarija. Ova bolest odnese milione života u cijelom svijetu, uglavnom jer se ne otkrije na vrijeme. Kad smo bili u posjeti jednoj muškoj srednjoj školi, postavio sam pitanje ima li neko ko nije prebolovao malariju, ali niko nije digao ruku. Muška škola postoji da bi se mladi držali dalje jedni od drugih, zbog širenja AIDS-a i drugih bolesti koje u ovoj zemlji postoje, barem mi je tako rekao bloger Bart Knols, koji je godine i godine proveo u Africi.

Šejtani i đavoli udruženi s vjerskim zajednicama
Pored malarije i side, u Keniji je veliki problem i epilepsija. Tokom našeg prvog dana posjetili smo nevladinu organizaciju koja se bavi edukacijom stanovništva o ovoj bolesti. Tačnije, oni ubjeđuju ljude da u njih nije ušao demon, nego da su bolesni i da ih je moguće izliječiti. To i ne bi bilo teško, kad ne bi postojao utjecaj vjerskih zajednica, koje građane kljukaju informacijama o demonima, đavolima, šejtanima i drugim glupostima, ali je najbitnije barem jednom natjerati čovjeka da uzme lijek protiv epilepsije. Nakon toga sve postane lakše, jer čovjek i sam shvati da je lijek ono što mu treba.

O tome sam razgovarao sa Onyewu Hamiltonom, koji je sa svojom majkom obišao sve vračeve, popove i hodže u Nairobiju i šire. Nakon što su od svega odustali, jednog dana je Onyewu stigao u ovaj NVO i obratio se za pomoć. Za njih je saznao u jednom od rijetkih internet klubova u Nairobiju, a svoj dolazak opisuje najsretnijim trenutkom u svom životu. "Upoznao sam Mosesa (Moses Waweru, predsjednik NVO «Youth on the Move», op. a.) i otad mi se život promijenio za 360 stepeni. Danas se bavim biznisom, pravim i prodajem kozmetičke proizvode, a upravo zapošljavam jednu djevojku koja će raditi zajedno sa mnom".

Slums all around Nairobi
Nekoliko centi mjesečno nije mnogo za prosječnog Kenijca. Ipak, da u ovoj zemlji vlada siromaštvo, kao uostalom i u cijeloj Africi, lako se uvjeriti već pri slijetanju na aerodrom. Pored Nairobija, glavnog grada, po kojem se ne smijete kretati iza 19 sati, prostire se hiljade straćara, koje sve zajedno čine ogromni sirotinjski kvart. Straćare (na engleskom «slums») mogu biti jezgro dobrote, ali i kriminala. Nije preporučljivo ulaziti u takve kvartove, jer vam se mogu desiti razne krajnosti; od toga da budete sjajno primljeni, pa do toga da vas neko ubije zbog novaca. Vrlo često, po riječima snimatelja EJC-a (European Journalism Centre, organizator putovanja), Remka Nijstena, ovi ljudi bijelce zovu «Money» (novac, op. a.), zbog toga što u njima vide samo novac i ništa drugo. Iako svi znaju šta znači kada neko kaže «here comes the money», popularniji naziv za bijelce je «mzungu». Takvim se izrazima recimo služe djeca u školama, kada naiđete iz neke bijele Evrope, da ih posjetite i k’o fol pomognete u svoj njihovoj sirotinji i bijedi.

Hotel «Makedonija» u Kisumuu
Jedan Sarajlija u Kisumuu drži hotel Makedonija. Oženjen je ženom iz Makedonije, pa su, nakon što se u Jugoslaviji zaratilo, otvorili hotel od ušteđevine, jer su prije toga ostali bez posla u Energoinvestu.

Kultura i obrazovanje su nešto čega Kenija definitivno ima napretek. Svako govori minimalno po tri jezika, ponekad i više, od kojih su dva maternja. Svako poznaje svaku geografsku tačku na planeti i bukvalno svaki čovjek zna gdje je naša zemlja, koliko ima stanovnika, zašto se Jugoslavija raspala, ko je bio kriv (ili barem imaju stav o tome), te koji su nam politički sistem napravili kvazi demokrati. Pored toga što znaju sve o Jugoslaviji, Kenijci su sjajni i u matematici, biologiji, sportu i raznim drugim stvarima, koje prosječan Evropljanin ne može baš navesti kao sklonosti. To im ipak ne pomaže da žive dobro, pa se desi da, kao npr. naši vozači autobusa, čovjek govori šest ili sedam jezika, a ima platu od 1500 kenijskih šilinga (oko 30 KM). Jednom od njih sam poklonio majicu, i time sam zaslužio njegovo vječno poštovanje i prijateljstvo. Moj prijatelj Joseph će mi jednog dana doći i u Evropu, barem je izrazio nadu u to, mada će to teško ostvariti svojom platom od 15 €.

Biti bogat sa 2.000 KM
Već prvog dana u Kisumuu, posjetili smo ribare koji su dobili nepovratna sredstva da sebi naprave ribnjake. Jedan od vlasnika ribnjaka kaže kako je on danas bogat čovjek: "Uspijem uzgojiti oko 5.000 primjeraka ribe godišnje, i svaku prodam za dvadeset šilinga (40 pfeniga). Sa tih 1500 dolara mogu šta god želim, a moja porodica više nikad nije gladna, pogotovo otkako s komšijama mijenjamo ribu za mlijeko i jaja". Biti bogat sa 2.000 KM godišnje zaista izgleda očaravajuće. Posebno lijepo izgleda sva pozitivna energija koja izvire iz ovog čovjeka, što jasno možete vidjeti na slici. Sreća kada izvadi šarana je nemjerljiva.

Naredni sretan čovjek kojeg smo posjetili je vlasnik postrojenja za reciklažu. Njegovo ime je Shaban Mbome, porijeklom je iz Ruande, pa otud njegovo netipično ime za ovaj dio svijeta. Kaže da ljudi postaju sve svjesniji šta reciklaža uopšte znači, te da ekologija drži prvo mjesto u njegovom životu. "Planetu smo sjebali, niko pojma nema šta se može desiti već za pedeset godina. Osim papira i stakla, ja i plastiku primam na obnovu, jer od nje mogu napraviti nove materijale". Mbome dodaje da reciklaža u Kisumuu izgleda kao trivijalan pojam, ali da će jednog dana postati veoma važna, "čim iskorijene glad".

Glad, naravno, nije lako iskorijeniti, pogotovo znajući da kenijska vlada ne može učiniti mnogo protiv korupcije. I pored silnih oznaka kako su mnoge ustanove zone bez korupcije, svaki Kenijac će vam reći da to nije tako. Primjerice, «Jomo Kenyatta» bolnica u Nairobiju ima ogromne bilborde na kojima piše «This is corruption – free zone», ali s obzirom na manjak stručnog medicinskog osoblja (npr. tri neurologa za cijelu državu od 40 miliona stanovnika) i opreme, teško je u to povjerovati. Dok je bolnica u Nairobiju nekako i opremljena, ona u Kisumuu nema skoro ničega po čemu bi jedna bolnica trebala biti poznata. Više liči na ustanovu za umiranje, u koju dođete kada nemate više gdje drugo, dobije se dojam da se tu niko ne izliječi. Direktorica kisumske gradske bolnice nam je, uz nezadrživ smijeh, rekla slijedeće: "Imamo oko tristo kreveta, popunjenost je konstantno 200%. Jednostavno, pacijenti dijele krevete. I život se nastavlja".

Taj smijeh i jeste obilježje kenijskog naroda. Koliko god da bili u lošem stanju, oni ne skidaju osmijeh s lica, dok oni malo imućniji izgledaju kao najsretniji ljudi na svijetu. Tako je tipična izreka prodavača, nakon što vas fizički uvuče u svoju radnju, «looking is free», što bi trebalo značiti da ne morate ništa kupiti. Ipak, kad već uđete unutra, teško da ćete se izvući bez potrošenih novaca.

Sljedeći primjer sretne kenijske porodice našao sam u jednom selu pored Kisumua, koje nema pitku vodu, nema asfaltirane puteve, procenat oboljelih od AIDS-a je u tim dijelovima i do 60%, a u lokalnom marketu jedva da možete naći vodu, hljeb, mlijeko i Coca Colu.

Ta porodica posjeduje «Hotel New Millennium», koji su sagradili 2000. godine i "otad žive odlično", barem tako kažu. U predsoblju hotela imaju sobičak sa desetak klimavih stolica, jednim još klimavijim stolom, te ga zovu barom. U taj lokalni «bar» dolaze stanovnici sela gdje nasmijano piju Coca Colu, koja se nalazi uvijek i svugdje. Nemaju osnovne životne namirnice, ali imaju Coca Colu. Moj kolega Bart Knols, koji je proveo dvadeset godina na istraživanju malarije, kaže kako ponekad u Coca Colu stavljaju i vakcine protiv određenih bolesti, što je meni bila izuzetno pozitivna vijest u svom tom jadu koji gledam, jer jednostavno nisam mogao vjerovati da neka multinacionalna velika kompanija ikad ikome pomogne.

Kompletan tekst  sa video insertima možete pronaći ovdje