Zašto gledati pozorište

Konačno i ja imam svoj praznik. Ljudi imaju svoje vjerske praznike, svoje svadbe, janjce, roštilje i garden partyje, a ja imam pozorišni festival. Naravno, ne samo ja. Veliki broj vjerne publike prati sarajevski MESS i sigurno ga, kao i ja, smatra svojim godišnjim praznikom.

Piše: Tanja Miletić Oručević za Manjine.ba

No, vidjevši te pune sale i atmosferu uzbuđenja koja prati pozorišni festival, pitala sam se zašto to nije stalna atmosfera u svim našim pozorištima i zašto pozorišna umjetnost ima kod nas mnogo manje značajan položaj u društvu nego u nekim drugim, pa i bliskim nam, društvima i kulturama. Ima mnogo socioloških i političkih razloga za to i ovo nije mjesto za raspredanje takvih razloga; pade mi samo na pamet kako me neki dan iznenadio jedan čovjek (uopće ne neobrazovan i vezan poslom za kulturu) konstatacijom da „pozorište nije naša tradicija, to pripada Zapadnoj Evropi“. Zapanjilo me da nisam nikad dosad na tako nešto pomislila, valjda zato što se moja tradicija sastojala u redovnim posjetama prvo lutkarskim predstavama, od neke treće ili četvrte godine života, pa onda raznim i svakojakim predstavama u BiH gradovima u kojima sam živjela… Kako to mislite – nije naša tradicija? Znam da je moja baka kao djevojčica igrala u amaterskim predstavama, u Sarajevu krajem dvadesetih, par desetljeća ranije Aleksa Šantić režirao neke predstave u Mostaru… Je li to za te ljude bila neka pomodna novotarija? A ako jeste, kad nešto postaje „tradicija“ i kako nešto postaje „naše“?

No, važnija razmišljanja su me potakla da napišem sad nešto o pozorištu. Naravno, dobre predstave, jer uvijek dobre predstave potiču u gledatelju buru misli, asocijacija i emocija. Razmišljala sam ne o tome zašto ogromni broj građana naših gradova nikad ne ide u pozorište, ili im se omakne samo posjeta nekom graničnom performansu skečeva. Razmišljala sam šta, osim lijepe navike, intelektualne zabave i kulturnog predaha, odmora, može značiti teatar obrazovanom i angažiranom gledaocu koji nije pozorišni radnik. Mi, pozorišni radnici, naravno, idemo u pozorište, ali tu, maltene na svom radnom mjestu i u društvu svojih profesionalnih poznanika, možda bivamo mnogo subjektivniji gledaoci i možda gledamo predstave drugim očima nego što bi se one trebale gledati; previše nam je ličnih i tehničkih konteksta poznato, i često ne možemo percepcijom otići mnogo dalje od njih. Možda je to idealni adresat pozorišne predstave: obrazovan, angažiran gledalac, gledalac koji učestvuje u kulturi, u društveno-političkoj stvarnosti, ali budući da nije pozorišni proizvođač, ne opterećuje se svim onim tehnikalijama od kojih mi ne možemo pobjeći, nego prima sadržaje i čita smislove predstave u svojoj cjelini.

E, imala sam sreću na ovogodišnjem MESS-u pogledati makar dvije predstave koje su za takvog gledaoca prava poslastica.

Paolo Magelli, jugoslavenski Italijan ili talijanski Jugoslaven, stari znanac MESS-ove publike napravio je u Italiji predstavu Porodične priče po prvoj uspješnoj drami Biljane Srbljanović i pokazao kako teatar može biti najbolji poligon takozvanog kulturalnog prijevoda, odnosno izvrsnog postupka transponiranja idejnih i umjetničkih sadržaja iz jednog kulturnog konteksta u drugi. Tekst je u perspektivu dječje igre pomjerena vrlo realna i bolna priča, prije svega, o srpskom društvu devedesetih. Budući da dobra drama uvijek postiže neki nivo apstrakcije i univerzalnosti, taj politički trenutak odlično ogoljava univerzalne boljke balkanskog patrijarhalnog nasilja i podaništva. No, Magelli tako režira i četvero talijanskih glumaca tako igraju komad da on istovremeno vjerno zadržava sve asocijacije i sve smislove originalnog kulturnog konteksta, ali ni u novom izvedbenom kontekstu nema u njemu nikakve egzotizacije, nikakvog odmaka; naprotiv – situacije su jednako snažne i jasne u „tu i sada“ italijanskog gledaoca. Spontano se pojavljuju nova, odlična značenja; pustoš i bijeda dvorišta, originalno iz srbijanskih devedesetih, sad je možda pustoš i bijeda Italije poslije ekonomske krize. Odličnom scenografskom metaforom, scenom dominira golemi prazan reklamni billboard. Negdje sa strane se nazire datum, možda neka bombastična najava otvaranja najnovijeg hipermarketa ili tržnog centra. Taj prazan billboard je ispražnjen ekran konzumerističke nade i kapitalističkog obećanja; asfalt puca, trava raste i blatne lokve se prave kako u podlozi obećane Miloševićeve zemlje, tako i u zaboravljenom dvorištu postkrizne Evrope. Neizmjerno cijenim što je Magelli napravio inscenaciju bez ikakve egzotizacije Balkana, bez trunke romantiziranja nasilja i bez ijednog „bregovićevskog“ muzičkog tona. Kako bi i mogao, pa on je jedan od nas i takve mu se stvari sigurno jednako gade. Iako je to što je napravio vraški teško i zaista rijetko u teatru, onima koji se (multi)kulturama bave sigurno može biti dobar primjer kako teatar može izgraditi jak i složen interkulturalni most.

Druga predstava koja me oduševila također ima dosta veze s kulturološkim kontekstom, ali bi ona, osim za one koji se bave kulturologijom, prije svega definicijama tradicije i historije, mogla biti poslastica i za sve mnogobrojne humaniste koji se bave važnim i aktuelnim društvenim temama kao što su gender, retradicionalizacija kulturnih matrica, netrpeljivost i diskriminacija, rasizam… Andraš Urban, subotički reditelj koji se zadnjih godina nametnuo kao vjerojatno najzanimljivija rediteljska pojava u Srbiji, režirao je u tamošnjem Narodnom pozorištu Koštanu Borisava Stankovića. Već u izboru komada leži jaka autorska odluka: napraviti moderno, aktuelno i u današnjoj Srbiji relevantno pozorišno ostvarenje od jednog komada koji je, doduše, poznat i omiljen, ali prije svega kroz jednu kičastu percepciju poznatih vranjanskih pjesama, koje su odavno sa scene prešle u kafanu, i kao – što je za ovakvu predstavu posebno zanimljvo – tipična pozicija „dramskog blaga“, „književne tradicije“, pa i „nacionalne vrijednosti“.

Šta se radi sa nacionalnim vrijednostima i tradicijama u balkanskim društvima? „Njeguju se“, „održavaju“ – što će reći, uglavnom konzerviraju pretvorene u nekakve dosadne, beskrvne derivate, koji realno ne zanimaju nikoga osim dežurnih čuvara tradicije i nacionalista. Andraš Urban, međutim, kao svaki pravi umjetnik, smatra da tradicija nešto vrijedi samo ako može biti osnova za izgovaranje važnih stvari o svijetu i društvu u kome danas živimo. I tako u folklornoj Koštani, probivši se kroz dijalekatske ornamente, kafansku muziku i melodramske naivnosti, uspijeva da pronađe nevjerojatno snažnu i potresnu sliku Srbije danas. Dobar reditelj uvijek frapira time što u dramskom tekstu pronalazi stvari koje u njemu pišu, i uvijek su bile tu, samo se čini da ih do sada niko nikad nije vidio. Prije svega, pronalazi u Koštani najstrašniji rasizam, duboku i fašističku mržnju prema Romima, koja jednako stoji u folklornim malograđanskim Vranjancima kao i u današnjim bijesnim klerofašističkim falangama, ili vlastima koje za jednu noć „očiste“ čitavo naselje Roma u Beogradu. Pronalazi dalje duboku mizoginiju patrijarhalnog balkanskog društva, mizoginiju oličenu u svim figurama u kojima se žena u balkanskoj kulturi prikazuje: i kurva (Koštana), i majka, i dobra seja, čak i dadilja – dojilja – sve su to figure, vidi Urban, totalno ponižene, porobljene i svedene na krpe za zadovoljavanje prohtjeva njegovog veličanstva muškarca, sina, oca, brata. Pronalazi dalje, što mi je bilo posebno uzbudljivo, u jednoj ciničnoj dekonstrukciji besmisao i glupost čuvenih „tipičnih balkanskih vrlina“ – nepredvidivosti, „derta“, „strasti“, pijanstva i nezajažljivosti. Ovakve se osobine u balkanskim kulturama često romantiziraju, a Urban s fantastičnom ironijom, u jednoj sjajnoj i eksplozivnoj sceni pokazuje kako su idealizirani „dert“ i seksualna vitalnost samo priprosta raspojasanost pijane i seksualizirane svjetine. Predstava se dotiče i vrlo važnih tonova današnjeg srpskog društva, koji su jednako relevantni i za naše: fantastično oslikava licemjerje društva koje se stalno poziva na vjerske i porodične vrijednosti (a komad se zaista dešava u doba Uskrsa) da bi, navodno u ime takvih vrijednosti, činilo najpodlije i najbestijalnije nasilje prema isključenima. Zanimljivo je primijetiti da je predstava višestruko nagrađivana, ali je i izazvala mnoštvo kritičkih protesta u Srbiji, pokušaje SPC da se skine s repertoara i fizičke prijetnje autorima. Najtužnije je da se često pojavljivala primjedba da Urban nema prava režirati takvu Koštanu, niti glumica Emina Elor tu Koštanu igrati jer – oni su Mađari; neće nama Mađari kritizirati naše vrijednosti…Tužno je da oni koji takve primjedbe iznose javno, o umjetnicima koji žive u njihovoj zemlji, ali su, eto pripadnici neke druge, a ne srpske nacije, samo potvrđuju koliko je tačna rediteljska dijagnoza Andraša Urbana, koliko su rasizam i nacionalizam stvarni i, nažalost, općeprihvaćeni dio javnog diskursa u toj zemlji.