Nečastivi na Filozofskom fakultetu

Piše: Emir Imamović

Ustav Bosne i Hercegovine, ne ovaj sadašnji, nakaradni, već neki budući, treba imati samo dva člana. Oba su već napisana pa ih samo treba usvojiti. Autor prvog je znameniti ekspert za ustavno pravo, Nazif Gljiva, dok autorstvo nad drugim ima novinar i pisac Boris Dežulović. Dakle, Član 1 Ustava BiH glasi: „Ovo je Bosna, jednom shvatite“, a Član 2: „Bosna i Hercegovina je majka domovina svih svjetskih apsurda“.

Godinama tuzlanski publicista i magistar književnosti Fatmir Alispahić, u pauzama između pisanja tekstova o nagonu srpske djece na nešto prekolju i pederima kao očevima pedofila, na odmoru od putovanja na prosvjetiteljske anti ustaško-četničko-islamofobske tribine od Međeđe do Me(h)kke, vrišti kako je ugrožen, ukoričava sve što napiše da bi, nakon što ga otmu agenti CIA prerušeni u članove kabineta gradonačelnika Tuzle Jasmina Imamovića, ostao pisani trag da je postojao, živio i radio. I onda, u zemlji u kojoj je u svakom trenutku baš sve moguće, neki umni, dokazano stručni, općenito dobronamjerni ljudi, poput recimo historičara Dubravka Lovrenovića, prodekana za nastavu na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, odluče dokazati da građanin Fatmir Alispahić, magistar književnosti, jeste ugrožen zbog onoga što novinar Fatmir Alispahić piše u marginalnim listovima.

Ima li Fatmir Alispahić pravo doktorirati?

Građanska prava nisu švedski stol, pa da svako uzima šta mu se sviđa i koliko hoće. Civilizirana društva funkcioniraju tako da određeni zakon vrijedi sve dok na snagu ne stupi drugi koji istu oblast dodatno regulira. E pa kada je tako, onda je i odluka Naučno-nastavničkog vijeća Filozofskog fakulteta u Sarajevu, kojom je Fatmiru Alispahiću onemogućeno da doktorira zbog rasističkih i ksenofobnih stavova iznešenih u njegovim kolumnama i esejima – diskriminirajuća. Drugačije rečeno, bez promjene značenja: Fatmir Alispahić, ukoliko je tema njegovog doktorata relevantna, a obrada zadovoljava kriterije Filozofskog fakulteta, ima pravo na doktorat kao i neko kome se, s punim pravom da ne bude zabune, gadi ono što potencijalni dr. piše.

Priča o odluci većine profesora i dekana iz još jednog hrama isprazne mudrosti, što pomenuti fakultet jeste – uz svo poštovanje za časne izuzetke među predavačima i studentima – nema veze sa odvratnim sadržajem Alispahićevih tekstova, ali ima sa principima na kojima bi iole zdravo društvo trebalo funkcionirati. Ne postoji, naime, nikakav zakon po kojem je bilo kome zabranjeno obrazovanje zbog političke pripadnosti, boje kože ili mišljenja. Sasvim suprotno, u Pravilima i propisima Filozofskog fakulteta lijepo piše da se zbog, recimo, političke pripadnosti, boje kože ili mišljenja, nikome ne može uskratiti obrazovanje u toj ustanovi. Dok je tako, Alispahićevo uporno dokazivanje da sloboda govora podrazumijeva i slobodu izražavanja gluposti, za Fakultet nije smjelo značiti ništa. Kao što nije značilo ni kada je magistrirao radom kojeg su profesori ocijenili naučno relevantnim.

Skandal kojeg je izazvala grupa profesora koji do sada nisu miješali svoj javni angažman i politička opredjeljenja sa nastavničkim i naučnim radom, i po kojem će sada do iznemoglosti jahati čuvari lika i djela Fatmira Alispahića, nanio je najviše štete Filozofskom fakultetu, odnosno onima što su se, umjesto relevancijom Alispahićeve teme – Iseljeničko iskustvo u novijoj bošnjačkoj književnosti – bavili njegovim tekstovima u štampi i na internetskim portalima. Šteta je, zapravo, nepopravljiva, jer ako se sada Alispahiću omogući rad na doktoratu i njegova odbrana, najmanje će biti važni oni kriteriji po kojima se takvo što vrijednuje. Hrabrost je, kao i principijelnost, u našoj akademskoj zajednici rijetkost, pa neće biti nimalo neočekivano ako Alispahić na kraju doktorira samo da se izbjegnu mogući prigovori kako nije uspio zbog onoga što objavljuje u Saffu. To što će, možda, njegov doktorat biti gori od onoga kojim se diči jedan potrošeni nacionalni lider čiji je rad nosio naslov „Američko-albanski odnosi između dva svjetska rata u bosanskohercegovačkoj štampi“ – poznato je, je li tako, kako je u Sarajevu 1924. izlazilo sedam periodičnih listova specijaliziranih za međunarodne odnose, dok su sve ostale novine imale dopisništva u New Yorku i Tirani – bit će nevažno. Ništa drugačije neće biti i ako Alispahić zbilja napravi nešto, sa naučnog stanovišta, bitno.

Izuzmemo li nekolicinu kabadahija koji su studentice ispitivali u hotelskim sobama, naša akademska zajednica se može podijeliti na tri grupe: najmanju u kojoj su društveno svjesni profesori koji svojim studentima razvijaju kritičko mišljenje i ne libe se javnog djelovanja, zatim onu, brojniju, u kojoj su statisti, ignoranti stvarnosti i komformisti kojima je pozicija bila i ostala ispred svakog ideala, te najveću, sastavljenu od nacionalista i ksenofoba, spremnih da, posebno u javnim istupima, zaobiđu svaku činjenicu koja im ne ide u prilog. Alispahić, obzirom na njegove godine, možda nije produkt posljednjih, ali jeste, kao i njemu slični, nus pojava pasivnosti drugih. Sada je, međutim, i žrtva iznenađujuće nespretnosti prvih, onih što za drugi ispitni rok trebaju odlučiti hoće li mijenjati Pravila i propise Filozofskog fakulteta ili će povući jasnu granicu sa čije jedne strane su studenti jednakih prava, a sa druge ono što ti studenti pišu za, recimo, novine, testirajući i svoju i našu spremnost da se držimo Voltairea koji je rekao: „Ja prezirem vaše stavove, ali sam spreman poginuti za vaše pravo da ih slobodno ispovijedate“.

Krivi izbor u današnjoj BiH može, pored ostaloga, značiti i otvaranje mogućnosti da sutra neki drugi prodekan sa pozicije moći zabrani Enveru Kazazu da predaje ili Nenadu Veličkoviću da doktorira, jer prezire ono što oni pišu i govore. Činjenica da je sve ono što Kazaz i Veličković pišu i govore dijametralno – u najpozitivnijem mogućem smislu – od onoga što Alispahić ispovijeda, da ponovimo, sa principima nema veze. 

Fatmir Alispahić: Srbi, Holokaust, pederi