Adem Slipac i definicija sreće (II dio)

Piše: Rade Šerbedžija [odlomci iz knjige Green Card] 

Prvi dio pripovijetke 'Antiratna pjesma' pročitajte na ovom linku

A što je to sreća i čime se mjeri?
Ostvarena i uzvraćena ljubav? Zdrava djeca? Uspjeh i zadovoljstvo na poslu? Zdravlje?

Ali čovjek bi uvijek više. Pa tako u sreću spada i stan ili, još bolje, kuća. A i vikendica na moru ili planini. Auto, i to ne bilo kakav. Zgoditak na lutriji…
Kao da čovjek nikad nije dovoljno sretan. I kao da je tako određen svojom prirodom da bi htio uvijek više i više…

Ja sam uz sreću uvijek volio i malo nesreće. Kao da sam tako bivao jači. Uostalom, uz umjetničke duše uvijek ide i malo patnje. Tako se valjda treniraju emocije.

A ako ćemo pravo, život nikada nije bio obojan samo jednom bojom. I kad bi se nizali sami sretni trenuci, brzo bi nam sve dosadilo, jer čovjek vapi za promjenama. To stvara život dinamičnim i življim.

Eto neki dan sjedim kod prijatelja Adema Slipca, nekada jednog od poznatijih i imućnijih Banjalučana, čija je firma „AS“ uspješno prodavala automobile i rezervne dijelove, te je, osim u Banjaluci, imao još četiri prodavaonice u Bosni. Biznis je cvao, bio je pravi Gazda kako se to kod nas znalo reći. A onda rat, zbjegovi, lutanja po svijetu...

Sada drži ljupki kafić „Aroma“ na Overlandu, nedaleko Pico bulevara. U tome malenom restoranu sa svega šest stolova unutra i sa tri stola ispred, uvijek je živo i puno naših ljudi. Ali bogami i Amerikanaca, jer Ademova pljeskavica s kajmakom pročula se nadaleko. Bila je na četvrtom mjestu u anketi LA Timesa, među 10 najboljih jela u 2005. godini. Ima u Adema i njegove mile i dobre žene gospođe Amre, i pita zeljanica i sirnica i meni najdražih krompiruša (ko o čemu, Ličanin o krompiru) i jagnjeće i pileće čorbe i juha od paradajza i povrća i punjene paprike, sarme, bosanskoga lonca i, naravno, banjalučkih ćevapčića, koji onako specijalno spravljeni u somunu (jer Adem je pravi meštar), bolji ukus imaju od svih baščaršijskih ćevapa, valjda zbog one silne čežnje koja, daljinama umnožena, luči neke dodatne sokove u našim usnim šupljinama i pretvara svu tu poznatu hranu u najdragocjenije poslastice. Pa tako i američki paradajz, koji , kad ga jedeš u svojoj kući ili po američkim restoranima ima onaj slamnati i hladni ukus, u Ademovoj obradi postaje jednako ukusan ko najsočniji makedonski ili opuzenski paradajz, iz kojega je mirisala zemlja, južnim suncem i toplim kišama natopljena.

Na policama Ademove i Amrine „Yugobutige“, mogu se naći razni Yu-specijaliteti. Krašove napolitanke, vojvođanske ukiseljene paprike punjene kupusom, srpske kobasice, crnogorski sudžuk, makedonski ajvar i pindžur, oblatne, kompoti, čokolino, Vegeta, Bronhi bomboni - lakše se diše, neki konzervirani začini (vjerojatno iz Slovenije) i, naravno, bosanski kolači: baklave, urmašice i štrudle od jabuka i višanja. Nema tu što nema.
U uglu, između tehničke robe, nalaze se CD-ovi naše muzike, od srpskih 'novokompovanih' i Bijelog dugmeta do najsuvremenijih hitova Severine i Olivera Dragojevića. Po, vjerojatno Amrinom izboru, najčešće se vrte pjesme Kemala Montena, čiji svijetao i tako prepoznatljiv glas odjekuje cijelim kvartom, te već dok parkiraš auto u blizini restorana, tvoje tijelo podrhtava i ubrzava hod prema toplini toga domaćinskog ognjišta čije vatre griju neka ozebla srca u ovim dalekim tuđinama.

Ne bez ponosa, uvijek primijetim kako se među video-kasetama poznatih jugoslavenskih filmova, filmovi Dragana Nikolića, a bogami i moji, najkraće zadržavaju na policama.

U „Aromu“ najviše volim doći između dva i pet. U to vrijeme je posla manje pa sa svojim Ademom sjednem, igramo remi ili teferišemo uz kafu i vino, koje pijemo iz papirnatih čaša, skrivajući ga od inspekcije jer restoran nema dozvolu za prodaju alkoholnih pića. Ali naši ljudi donose svoja pića, pa se bogami često i zapjeva do u ranu zoru uz gitare i poneku tamburu. Srećom, u okolini nema stambenih kuća, tako da je Aroma poslije jedanaest navečer jedino svijetlo koje svijetli u tome kvartu, a američka policija ne dira te čudake koji se skupljaju oko toga malenog restorana i ponekad duboko u noći, zagrljeni i skupljeni oko tih par stolova, a mnogi sjedeći i po obližnjim stubama, svojom tihom, sjetnom pjesmom dozivaju minula vremena i živote.

- Vidiš, Rode - tako me Adem voli zvati - imam sve sto mi treba da budem sretan. I jesam pravo sretan. Zdrava mi familija. Djeca završila škole. Evo i ovaj poslić pristojno ide i nemam se na ništa posebno potužiti. A opet nekako, jednom u mjesec dana dođe ovakav dan, sjedim ovdje na ovoj terasici ili tamo iza kuhinje, u prolazu za opskrbne kamione, na onoj klupici gdje obično Amra i ja kafenišemo, pa sve kontam kako da se ubijem... – i nasmije se pritom Adem onim svojim tihim smijehom, a ja uzdahnem i potvrdno kimnem glavom.

Znam i ja dobro i pamtim svih ovih godina te dane što se ponekad privuku i prosto prilijepe uz čovjeka, pa ne možeš odagnati taj osjećaj ispraznosti i besmisla svih ovih naših života u egzilu.

Ademova priča je jedna od tisuće sličnih, a opet nekako posebna zbog toga naročitog svjetla i dobrote u njegovim očima, u kojima nema tragova gorčine ili mržnje. Samo neke sjete i gotovo djetinje prostodušnosti. Kao da se to sve što mu se dogodilo, moralo dogoditi i u tome on vidi neku božju volju,ili naprosto igru sudbine kojom možda i slučaj upravlja.

- Eto, Rode, 14. Aprila '92. majka mi umrla. A onda nekako i rat krenuo u Bosni. Izgubio domovinu. Izgubio sve sto sam imao...Jedne noći su pokucali na vrata. „Ko je“, pitao sam...“Otvaraj“, rekli su i upali s dugim puškama u naš stan. Bilo ih je sedam u crvenim beretkama i osmi kojega sam, čini se, znao, ali od straha se nisam mogao sjetiti mu imena ni odakle ga poznajem.
On nas je i spasio, jer je nakon grubih ispitivanja i premetanja stvari po našem stanu, rekao: „Ajde, pustite čovjeka, vidite da je sve u redu...“
Sutradan sam uspio preko nekog prijatelja Srbina ubaciti Amru i djecu u avion za Beograd. Ja sam odlučio ostati još koji dan, da probam spasiti što se spasiti moglo...

Nije se ništa moglo... Za dva dana, isti prijatelj me je ubacio u zadnji avion za Beograd. Iz Srbije za Đevđeliju. Tamo smo bili šezdeset dana. Igrao sam bilijara sa svojim prijateljem Tošom i čekao vizu za Grčku.U Grčkoj smo otišli u malo mjesto Stavros, blizu Soluna, gdje sam znao neke poslovne partnere. Imali su restoran. Amra i ja smo pomagali u restoranu. Ja sam čistio stolove, a Amra je prala suđe. I tako dvije godine.

Jednom je u restoran ušao neki Banjalučanin. Obojica smo se pravili da ne poznajemo jedan drugoga. Poslije sam čuo da je u Banjaluci krenula priča da Adem Slipac čisti stolove u nekom malom grčkom restoranu. Valjda sam baš zbog toga odlučio predložiti gazdi restorana da se okušam na roštilju. Kontam...bolje to nego da čistim stolove. Među prijateljima u Banjaluci bio sam „čuven“ roštiljdžija. Bila je moja kuća, rode moj, otvorena za svakoga.

Srbi, Hrvati, Muslimani...... ma svi smo se družili... uvečer tiho zapjevali sevdalinke, starogradske, dalmatinske i makedonske. E rode moj, Jugoslavija, to je ono što mi fali...

Onda sam jednog dana otišo u Đevđeliju da s prijateljem Tošom odigram par partija biljara. Dobio sam crni pečat od grčkih carinika i nisam se mogao vratiti. Zatim Češka, dvije godine. Plasi kod Plzena. “Crveni Ujezd“ - azilantski logor. Ponižavajući pregledi za privremene papire. Amri i djeci sam pisao da živim u hotelu s bazenom i slične gluposti da mi što prije dođu... jer djeca se, Rode, navikla na Grčku... naučili jezik... stekli prijatelje...

Ljutili se na mene dva dana kad su vidjeli gdje su došli, a onda oprostili.
Što sam tamo radio? Igrao lopte, igrao odbojku, brao pečurke i psihički se pripremao za neko novo vrijeme. Imali smo ograničeno kretanje (25 kilometara). U logoru su bili sve sami Bosanci. Znali smo govoriti: Da definicija sreće mi je sjesti pod moju trešnju. Onda Frankfurt pola godine. Pa Beč 30 dana. Viza za Ameriku. I eto Los Angeles 11 godina…

Najprije smo Amra i ja radili catering za partyje. Uglavnom kod naših ljudi. A onda smo polako skupili koju paricu i otvorili ovaj restorančić. Onaj bivši život i profesiju kojom sam se bavio, zaboravih… A valjda je Bog tako odlučio.

Srijedom ne radimo. Obično odem u San Pedro kod barbe Marina, pojedemo nešto friške ribe koju barba dobije od naših ribara i popijemo malo crnog vina. Barba i zapiva koju dalmatinsku. Piva je godinama u hrvatskom zboru u San Pedru. Tamo ima dosta Hrvata, doselili još početkom prošlog stoljeća u Kaliforniju. Sad već ne piva godinu dana otkad mu je žena umrla, nego samo sjedimo uz roštilj, jedemo srdele, pijuckamo i pričamo o bivšim vremenima...

Dobro je, kažem, dobro je. Familija zdrava, djeca završila škole, Amra me još pazi, radnjica nosi neku paru.... Eto, i prijatelje sam nove steko, ovaj ovdje moj corner zovu Mala Jugoslavija.... Samo, Rode moj, dođe tako neko jutro, pa sjedim na onoj tamo klupici u prolazu iza restorana, pijem kahvu i sve kontam kako bih se ubio.... - i opet se nasmije onim svojim tihim dobrodušnim smijehom, a oči mu nekako zasuze. Šutimo tako obojica i pijemo crno vino...

-    Kad preživim ovakav dan, ponovno sam sretan...

Da, Adem Slipac je ponovo našao svoj zivot. I ponovo je“gazda“. Više ne prodaje automobile, nego kreira uspješan restoran na svoj način. I ponovo je sretan, iako, kako kaže, ne zna što je to prava definicija sreće...

Nastavlja se...