Grad Sarajevo i dalje nema ulicu s imenom Boška Antića

U Sarajevu postoji preko 350 ulica, a samo rijetke od njih nose ime nekog sportskog velikana, ili ljudi koji su svojim radom unaprijedili bh. sport. Jedan od ljudi koji nemaju ulicu je Božidar Boško Antić.

Riječ je o čovjeku koji je i kao igrač i kao trener Sarajeva u glavni grad Bosne i Hercegovine donio titulu prvaka Jugoslavije.

Božidar Antić rođen je 7. januar 1944. godine u Sarajevu, a u isotimenom klubu 1965. godine počinje nogometnu karijeru. Već u prvoj sezoni je bio najbolji strijelac kluba sa 26 golova.

Bordo dres je oblačio ukupno 276 puta i postigao 140 golova.

Šampionska generacija Sarajeva iz 1967. godine (Antić, prvi sa desna, čuči)

Bio je član generacije koja je 1967. godine osvojila prvu titulu prvaka Jugoslavije, čime su ujedno postali i prva ekipa koja je u Bosnu i Hercegovinu donijela taj trofej. U toj sezoni Boško je u svim takmičenjima postigao 30 pogodaka, od čega 14 u ligaškom takmičenju, te je uz Boška Prodanovića i Vahidina Musemića bio jedan od najzaslužnijih za osvojenu titulu.

U to vrijeme pojavila se parola "Dva Boška na dva ćoška, Musemija u sredini, za pobjedu ne brini".

Iste sezone Sarajevo je bilo na korak osvajanja duple krune. Tada su u finalnom susretu Kupa Maršala Tita poraženi od Hajduka (2:1). To je bio prvi put da se finalni susret ovog takmičenja igra van Beograda, a žrijebom, koji je po mnogima bio namješten, domaćinstvo je dobio Split.

Sarajevo je te godine igralo u Kupu šampiona. Tada je Sarajevo eliminisano u osmini finala od Manchester Uniteda koji će te sezone i osvojiti svoju prvu titulu prvaka Evrope.

Prvi susret u Sarjaevu završen je 0:0, dok su Englezi slavili u uzvratu sa 2:1. Nakon desetak minuta igre domaći su došli u vodstvo golom Astona. Sporna siutacija dogodila se u 63. minuti, kada je nakon jedne akcije lopta izašla iz terena, pogodila fotoreportera, te došla do Georga Besta koji pogađa za 2:0. Tri minute prije odlaska na odmor Delalić je postavio konačnih 2:1.

Dva puta je bio igrač sa najviše odigranih utakmica u sezoni i to u sezonama 65/66. i 67/68. Dobitnik je i srebrne značke povodom obilježavanja 70-godišnjice Fudbalskog saveza BiH.

Nakon sedam godina provedenih u Sarajevu, sa napunjenih 28 godina odlazi u Francusku gdje tri godine igra u Angersu i dvije u Caenu gdje završava igračku karijeru.

Poslije završetka igračke karijere, otisnuo se u trenerske vode, prvo u Francusku, a potom je 1983. godine uslijedio povratak u Sarajevo i to na klupu voljenog kluba.

Ponovo je doveo Sarajevo u finale Kupa Jugoslavije, ali ovaj put kao trener. Ipak, nije imao sreće te je Bordo tim poražen od Dinama sa 3:2.

Godine 1985. pobjedom nad Crvenom Zvijezdom na stadionu Koševo Sarajevo je po drugi put postalo prvak Jugoslavije. Sarajevo je tako postalo jedini klub iz Bosne i Hercegovine koji je dva puta podizao pehar namijenjen osvajaču jugoslovenskog prvenstva.

Božidar Boško Antić, koji je tako postao prvi čovjek koji je sa Sarajevom kao igrač i kao trener stvorio jednu sjajnu ekipu predvođenu reprezentativcima:Hadžibegićem, Pašićem, Božovićem, Jozićem i Husrefom Musemićem.

Upravo je ovaj posljednji uspio ponoviti Antićev uspjeh - kao igrač i kao trener osvojiti titulu.  Kao trener mu je to pošlo za rukom u sezoni 2006./07.

U jednom intervjuu prije par godina je izjavio: "Ne zaboravljam sarajevske dane, nisam bio primoran da odem, ali pokojna žena se liječila u Beogradu. Shvatili su tada ljudi iz vlasti i kluba da sam morao otići", rekao je jednom prilikom je Antić.

Vodio je još reprezentaciju Togoa, a zatim i srbijanske timove Čelarevo, Rad,  Sartid iz Smedereva, Voždovac, Radnički iz Niša, a jedno vrijeme je radio i u Kini.

Umro je nakon teške bolesti na današnji dan, 4. decembra 2007. godine, u Beogradu gdje je i sahranjen.

Božidar Boško Antić definitivno je ličnost koja zaslužuje da jedna od ulica u njegovom rodnom gradu dobije ime po njemu.