Dino Mustafić o predstavi 'Naš razred': Fašizam je zavodljiv u svom kiču

Kako običan čovjek postaje fašista? Transformacija od dobroćudnog ljudskog bića do krvoločne zvijeri prikazana je kroz dramski tekst 'Moj razred' kojeg je poljski pisac Tadeusz Słobodzianek  (Tadeuš Slobodjanek) napisao na osnovu istinitog događaja iz Drugog svjetskog rata. 

U mjestu Jedvabne u Istočnoj Poljskoj, 10. jula 1941. godine stanovnici katolici skrivili su smrt oko 1600 Jevreja - muškaraca, žena i djece, sa kojima su do tada mirno živjeli. Svoje komšije najprije su silom zatvorili u ambar, koji su potom zapalili. 

Ovakva tragedija nije usamljena u historijama ratova. Nama najbliži slučajevi višegradske Žive lomače, Ahmića i mnogi drugi otkriveni i neotkriveni, govore o tome da je ljudsko zlo često skriveno iza kolektiviteta. 

Tadeuš Slobodjanek u tekstu 'Naš razred' prati sudbinu desetero drugara, katolika i Jevreja, koji pohađaju isto odjeljenje u seoskoj školi u Jebvabneu, u osvit rađanja fašizma u Evropi. 

Univerzalnost ove priče i snažna antifašistička poruka nagrađivanog Slobodjanekovog teksta bili su razlog da se bh. redatelj Dino Mustafić posveti postavljanju komada 'Naš razred' na scenu Kamernog teatra 55. 

Nakon odgledane probe, nekoliko dana uoči premiere, možemo nazrijeti da će ovo biti jedna od traženijih predstava na repertoaru sarajevskog pozorišta. U našoj fotogaleriji pogledajte nekoliko scena, a u nastavku pročitajte intervju sa Dinom Mustafićem, redateljem predstave 'Naš razred'. 

Razgovarala: Vesna Andree Zaimović, Radiosarajevo.ba       

Radiosarajevo.ba: Slobodjanekov tekst Naš razred završen je tek nedavno, 2008, a dotiče se događaja koji se desio u drugom svjetskom ratu. Kako komentirate tu relativno dugu historijsku distancu od skoro sedamdeset godina da bi se društvo moglo suočiti s grijehovima iz prošlosti? 

Mustafić: Jedno društvo nema nade ukoliko nema jasnu svijest o sebi, pa i o onom najgorem u sebi. Na Balkanu se identitet konstruira na gomilama laži, istorijskih neistina i to nas dovede do ovog stanja. Moralni imperativ naše zajednice je da se spozna ta istina, ne samo onaj dio slavne istorije kojim se možemo ponositi, već puna istina – o porazima, klanjima, užasima koje smo činili jedni drugima. Takva istina je bolna i katarzična, ona se mora hrabro otkriti. Političkim liderima je ta istina kao "leš iz ormara", pa odlažu da otvore ta vrata, jer zadah sakrivenog zločina može biti opasan po njihov status. 

Radiosarajevo.ba:  Kako se rađa fašizam? Koliko je tačna teza Umberta Eca da je za rađanje nacionalizma neophodno postojanje neprijatelja, stoga u korijenima fašizma leži opsesija zavjerom. Jevreji su bili idealan 'drugi i drugačiji' jer su bili i vani i unutra; u susjedstvima i po cijelom svijetu - kao paradigma dobro organizovane međunarodne zavjere. 

Mustafić: U svojoj knjizi "Anatomija fašizma" ugledni povjesničar Robert O. Paxton nas upozorava da u 21. stoljeću nijedan fašist neće prisvojiti naslov "fašist", jer fašiste djelomice prepoznajemo po onome što oni govore; svakako važno je i kako djeluju. Taj novi, remodulirani fašizam niče u nedostatku političkih ideja i nepoznavanju univerzalnih vrijednosti, pa tako uzima oblik i boju svog vremena i kulture. A mi živimo u kulturi poricanja i laži, opravdavanja zla koje je činjeno drugima u ime nacionalnih prava, interesa i zaštite. Govoreći moralno, pa čak i politički, naša ravnodušnost i naviknutost na pojavu fašizma je opasna za budućnost. Zato je važno postavljati ta pitanja kroz umjetnička djela, ravnodušnost prema zlu je početak novog fašizma. 

Radiosarajevo.ba: Međutim, leži li zrno fašizma u svakom pojedincu, da bi proklijalo u određenim uvjetima?  Želi li Slobodjanek da nam poruči kako određeni društveni konteksti u svakom čovjeku mogu probuditi zvijer? 

Mustafić: Fašizam se vrlo često zasniva na "običnom čovjeku". Niko od nas nema pravo, da u tom smislu, bude običan čovjek koji se osjeća nebitno, poniženo, potlačeno, moramo imati odgovornost za svoja djela, za ono što  činimo sebi i drugima. Svi mi možemo uspostavljati neki drukčiji sistem vrijednosti bez obzira na istorijske kontekste. Fašizam nema opravdanja, opasan je i glup, zavodljiv je u svom kiču, estradno upakovan kao poklon koji stvara utisak snage i odlučnosti, dominacije nad drugim i različitim. Zato ne mislim da fašizam budi zvijer u nama, već je to racionalna odluka da drugom nanesete zlo i povrijedite ga. 

Radiosarajevo.ba: Kako i čime se boriti protiv toga, kako izbjeći taj trenutak pretvaranja društva u kolektivnog monstruma? 

Mustafić: Tragati za pravdom i istinom je moralni imperativ. Mada, nažalost, nikakva pravda ne može da obnovi moralne odnose koji su postojali prije zločina. Činjenica da je zlo počinjeno ne može se ničim poništiti. Zato je naša prva – individualna i društvena – obaveza da se zapitamo šta znači živjeti kao ljudsko biće obilježeno zločinom, u zločinom obiježenom društvu i prostoru. Mi u najmanju ruku imamo obavezu da se sjećamo i njegujemo kulturu saosjećanja za žrtve. Takvo sjećanje je zahtjev pravde, jer šutnja je nastavak okrutnog zločina. A zločinima "svojih" se šuti, uvijek su krivi oni " drugi", još gore, veličaju se zločinci kao heroji, što doprinosi kolektivnom odsustvu svijesti za počinjeno, pa se ne može govoriti o kolektivnoj odgovornosti za ratne zločine 90-ih, jer krivica je uvijek pojedinačna, ima svoje ime i prezime.

Radiosarajevo.ba: Većina nas smo imali svoje razrede ili svoje komšiluke koje je protekli rat stavio na kušnju. Koliko je vaših ličnih iskustava utkano u rad na ovoj predstavi?

Mustafić: Mene moje sjene iz rata prate kao stalni strahovi od ljudskog nasilja. Rat me ponajprije naučio svojstvima ljudskog bića kao što su prezir, mržnja, nedostojnost, podmuklost, okrutnost, činjenici da je takvih ljudi više oko mene od onih dobrih i plemenitih. Bojim se takvi ljudi možda sjede i u publici dok gledaju ovu predstavu i čekaju svoje novo vrijeme, zato sam odlučio da je publika pod svjetlom i da se gledamo u oči dok slušamo i gledamo ove priče. Sve u predstavi je režirano iz dubine mog bića koje ne može razumjeti zašto ljudi čine takve stvari jedni drugima. I u mom razredu je ovih drugih bilo manje.

Radiosarajevo.ba: Izvjesno je da će ova predstava postati  jedan od repertoarskih hitova. Osim sjajnog teksta, vaše respektabilne režije, majstorske dramaturgije Željke Udovičić, predstava se može podičiti izvrsnim  ansamblom? Predstavite nam suradnike. 

Mustafić: Autorski tim čine: Vedran Hrustanović - scenograf, Lejla Hodzic -kostimografkinja, Andreja Kulešević - scenski pokret, uz briljantne i inspirativne glumce i glumice: Izudina Bajrovića, Gordanu Boban, Ermina Bravu, Maju Izetbegović, Muhameda Hađžovića, Tanju Šojić, Amara Selimovića, Borisa Lera, Dragana Jovičića i Adija Hrustemovića. Ovo je ansambl predstava, kolektivno umijeće glumačke umjetnosti sa rolama od kojih su poneke kreacije koje će se pamtiti.

Radiosarajevo.ba: Jedan od kvaliteta po kojem će se Naš razred prepoznavati su i lijepi songovi Tamare Obrovac.  Autorica koristi harmoniku i klarinet kao instrumente koji su se koristili u aškenaskoj tradiciji, a vi ste odlučili muzičare postaviti na scenu.  

Mustafić: Da, volim saradnju sa Tamarom Obrovac, radili smo mnoštvo predstava, njena muzika izlazi iz dubine ovog teksta, atmosfere i osjećaja što će ovu predstavu činiti posebnom. Na sceni uživo muziku izvode dva vrlo talentirana muzičara Azmir Halilović i Valentin Šeremet.

Premijera predstave Naš razred najavljena je za četvrtak 12. novembar, dok su prva i ddruga repriza najavljene za 13. i 15. novembar. Rezervacije ulaznica možete izvršiti na telefone  550-475; 550-476