Bure baruta: Dobro je dok ne tuku

Piše: Ahmed Burić

Kad bih morao ograničiti svoj svijet na jednu stvar, to bi najvjerovatnije bile knjige. Sad bi možda bilo efektno izmisliti nekoga ko je ovo rekao, potpisati Churchilla ili Lao Tzea, ali, prosto, nije tako. Ali, čini se da će tri naslova koji su ili tek izašli ili će tek izaći privući pažnju onih koji razmišljaju o ovoj zemlji (ovim zemljama) i njezinim egzistencijama. Sve tri knjige su djelo univerzitetskih profesora: prva, Suočavanje s jugoslovenskim kontraverzama nastala je u West Lafayetteu Indiana, a tiče se jugoslovenskih kontraverzi.

Profesor Charles Ingrao okupio je 160 stipendista koji su se suočili sa kontraverzama bivše domovine. Profesor Ingrao kaže da nije mogao vjerovati u taj nivo mitske svijesti koji je gradio sliku o poojedinim stranama u ratu, pogotovo kod Srba. U svim centrima bivše Jugoslavije našao je sugovornike i istraživače i s njima pokušao proći kroz period nedavne povijesti. U svim, osim u Republici Srpskoj. Tamošnji univerzitetski radnici nisu htjeli surađivati, pa je knjiga ostala uskraćena za još jedan glas ili glasove koji su neke stvari mogli rasvijetliti. Bilo kako bilo, knjiga će biti uspješna jer je Ingrao klasični američki akademski radnik spreman jednom dijelu svijeta i jednom prostoru (u njegovom slučaju su to zemlje srednje i jugoistočne Evrope) posvetiti godine istraživanja i veliki trud.

To su bili dani

Drugu knjigu čiji se izlazak očekuje piše prijatelj i kolega Tarik Haverić, univerzitetski profesor u Zenici s francuskim doktoratom, za naše, a i nešto šire prilike vanredno obrazovan čovjek čije opservacije znaju biti zlata vrijedne. On radi knjigu posljednjih petnaestak godina političke istorije u BiH, njezinom nastanku, ratu i Daytonu. Vrijedan i precizan kakvim ga je bog dao svaku je tvrdnju uspio dokumentirati nekim papirom. Od izjava lokalnih stranačkih lidera do potpisivanja Daytona. Haverić, naime, tvrdi ono što nam je 1996. ili 1997. bilo nezamislivo: ta vremena u odnosu na ova izgledaju sjajno unatoč lošijim uvjetima života, barem na papiru.

Može biti: između entiteta se uspostavljala kakva-takva saradnja, a iako neke stvari nisu bile riješene u smislu ratnih zločina, zemlja je imala narastajući potencijal koji se uglavnom hranio naraslim entuzijazmom naraslim na završetku rata. No, entuzijazam je splasnuo kad su po sistemu nacional-kapitalizma okupljene “elite” koje su sebi i svojoj okolini trebale osigurati profit. Kod bosanskohercegovačkih Srba se kao lider te vrste pljačkaške prakse nametnuo Milorad Dodik, kod Hrvata je bilo nekoliko centara ali se može reći da je “najjača karika” Čović, dok se kod Bošnjaka te “biljke” našle plodno tlo oko Bakira Izetbegovića, koji se ozbiljno sprema preuzeti vodstvo SDA. Njegova logika je oduvijek bila zapravo slijeđenje filozofije njegova oca: Bošnjci s jakih deset porodica – Izetbegovići, Čengići, Behmeni, Brankovići itd. – dok bi ostatak naroda poslužio kao radna snaga ili servis.

Uzeti stvar u svoje ruke

Ovdje dolazimo do trećeg knjižnog naslova koji će se uskoro pojaviti, a to je knjiga kolege Dine Abazovića sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. On radi istraživanje o tome koliko su Bošnjaci religiozni. Podaci su, izgleda, sasvim protivni onome što hoće predstaviti Islamka zajednica i SDA: radi se o ne baš velikom procentu vjernika i to uglavnom u sredinama koje se, da se izrazimo narodski, baš i ne pitaju. Sve u svemu, nakon svega se nameće ko onda i čime vlada kad su Bošnjaci u pitanju.
Odgovor i nije najjednostavniji, ali ako se uprosti, radi se o grupi koja funkcionira putem ucjene, odnosno kriminalnog principa o neotkrivanju kaznenih djela. Tom logikom stvorena je oligarhija koja se običnom čovjeku već gadi, cinična a bezobrazna grupa čije ponašanje sjajno ilustruje nedavno gostovanje Predsjedavajućeg Zajedničke komisije za evropske integracije Parlamentarne skupštine BiH na BHT-u, gdje je rekao da “moramo ozbiljno uzeti stvar u svoje ruke.” Ma, nemojte! Ne treba biti pretjerano bistar da bi se odgovorilo – “pa šta ste radili sve ove godine.”

Tri stuba očuvanja

Odgovor je jasan: “krali od naroda i države pod izlikom očuvanja naroda”. Čini se da je stvar došla dotle da je igra pročitana: bošnjački vrh je u stanju pustiti Dodika da radi sve što hoće, sve dok njih niko ne bude dira.o U tom smislu narod je najbolje držati u mraku prisilne teizacije. Ali, čini da sve to pada. Priča o direktoru Razvojne banke Ramizu Džaferoviću koji je dijelio kredite tajkunima bliskim SDA to zorno ilustruje. No, izgleda da bi njegov pad mogao postići domino efekat. Na tom bi se spisku mogao naći veliki broj poslovnih ljudi, a s njega svakako ne bi izostao ni vlasnik Avaza Radončić.

Stoga, se kao uporni borac za očuvanje današnjih struktura bošnjačkih vlasti pojavljuje novinsko-izdavačka kuća Avaz. Njihov komentator je prije desetak dana optužujući za povampirenje tzv. grupu Lider (Zlatko Lagumdžija, Munir Alibabić, Senad Avdić itd.) kojima je svojedobno, istina nemušto, montirana optužba za državni udar, iznio opasnu tezu koju znamo iz prošlosti. Biva, veli komentator, grupa Lider želi oslabiti tri najvažnija bošnjačka stuba opstanka - islamsku zajednicu na čelu s reisom, SDA s Bakirom Izetbegovićem i Avaz.
Svojevremeno, a mi kojima su te godine otete, toga se moramo sjećati, Slobodan Milošević je u svoj pohod - za koji znamo kako je završio - krenuo preko medija.

Na glavna mjesta postavio je svoje ljude, a kadrove od najvišeg povjerenja poslao je u novinsku kuću Politika. Otad i datira i ona čuvena izjava nekog iz ešalona “nacoša”, ne sjećam se tačno koga, da su četiri glavna uporišta srpstva Srpska Pravoslavna Crkva, Jugoslovenska Narodna Armija, “Politika” i Crvena Zvezda. Tu više ne treba više trošiti riječi – jasno je kojem modelu pripadaju oni koji se zaklinju u takve “stubove”. Jedino, valjalo bi ih obavijestiti da je taj model propao i da nema budućnosti. Propašće i ovaj, jer tako to obično biva: sistemima obično dođe glave iskrivljeni rezultat onoga što je prvobitno zamišljeno. Kad se “otkači” prva karika iz “halke”, krenut će međusobno optuživanje i harangiranje. Ne znamo kakvo će to vrijeme biti u u odnosu na ovo današnje, ali dosadno sigurno ne.

To kakva je BiH zemlja neka ilustruje i ova priča: Gallupov institut u BiH je neki dan predstavio rezultate svog istraživanja o stanju u BiH. Čak osamdeset i tri posto građana da je katastrofalno, ali preko sedamdeset posto njih smatra da će biti i gore. Te rezultate najbolje je izraziti onom legendarnom mentalitetskom konsenzusu oko toga da je “dobro dok ne tuku.” U međuvremenu, dok i to ne počnu – jer sve je teže zamisliti da socijalni nemiri neće krenuti - prema modelu SPC-JNA-Politika, imaju zadatak da pronađu fudbalski klub. Neće im biti lako, jer i pored činjenice da nam je fudbal posramljen i razrušen, ko može učestvovati u tako nakaradnim planovima?