Jedni se plaše virusa, drugi lockdowna: Ko bolje prolazi u ovakvim vremenima

Sa sumornim bilansom od preko dva miliona umrlih i gotovo 100 miliona zaraženih, korona i dalje pravi haos po svijetu, iako je vakcinacija već krenula.

Smrtni slučajevi također nisu ravnomerno raspoređeni – neke zemlje djeluju kao da su se efikasno izborile sa pandemijom, druge se čine poraženo. U Japanu, gdje živi 126 miliona ljudi, registrovano je nešto više od 5000 smrti povezanih sa koronom. U Meksiku, gdje živi približno isti broj ljudi, zabilježeno je više od 150.000 umrlih i ta brojka nastavlja da raste.

Šta je razlog tome, pita se Michele Gelfand, profesorica psihologije s Univerziteta Maryland, u autorskom tekstu za The Guardian. Bogatstvo? Bolnički kapaciteti? Godine? Klima? Ispostavlja se, navodi Gelfand koja je kulturološka psihologinja, da smrtnost od COVID-a zavisi od nečeg mnogo jednostavnijeg i prizemnijeg: kulturnih razlika u našoj spremnosti da poštujemo pravila.

Buntovnici bez razloga

Sve kulture imaju društvene norme ili nepisana pravila društvenog ponašanja. Poštujemo standarde oblačenja, disciplinujemo našu djecu i ne laktamo se da bismo se dokopali mjesta u prepunom graskom prijevozu – a sve to ne radimo ne zato što postoje neki zakoni i kazne već zato što je to način na koji naša društva funkcionišu.

Psiholozi su pokazali da neke kulture baš poštuju te društvene norme, to su čvrsto uređena društva. Druga su opuštenija i lakše krše pravila.

Ova razlika, koju je prvi put primetio Herodot, u modernim vremenima je bila tema i za psihologe i za antropologe. U poređenju sa SAD, Velikom Britanijom, Izraelom, Španijom i Italijom, zemlje poput Singapura, Japana, Kine i Austrije su mnogo čvršće uređene. Te razlike nisu nasumične.

Istraživanja kako u velikim nacijama tako i u malim društvima pokazala su da zajednice s historijom hroničnih prijetnji – bilo da je riječ o elementarnim nepogodama, zaraznim bolestima, gladi ili invazijama – razvijaju strožija pravila kako bi osigurali red i zajedništvo. To ima evolutivnog smisla: poštovanje pravila pomaže da preživite haos i krizu. S druge strane, opuštenija društva koja nisu historijski bila toliko ugrožena mogu sebi da dozvole da zaobilaze norme.

Do pandemije, nije bilo govora o tome da li je neki od ova dva modela bolji ili lošiji. U martu, navodi Gefland, pomislila sam da će se opuštenije kulture koje su sklone da ne poštuju pravila teže naviknuti na epidemiološke mjere i da će to imati tragične posljedice. Nadala sam se, navodi ona, da im neće trebati dugo vremena da postanu "čvrsto uređena društva". Svi naši kompjuterski modeli prije COVID-a su ukazivali na to.

Ispostavilo se da nisu. Istraživanje koje je tim Geflandove sproveo u više od 50 zemalja, objavljeno ove sedmice u stručnom listu Lanset, pokazalo je da opuštene kulture imaju pet puta više slučajeva zaraze i osam puta više umrlih.

Zanimljiv je podatak i da se ljudi koji žive u opuštenijim društvima manje boje COVID-a. U čvrsto uređenim društvima, korone se plašilo 70 odsto stanovništva, u opuštenijim svega 49 odsto. Razlog za to je što ljudi u opuštenijim društvima gde je nivo opasnosti do tada bio relativno nizak nisu dovoljno brzo reagovali na “signale na uzbunu”. Primjer toga vidi se i u prirodi – ptica dodo koja se razvila bez predatora izumrla je u roku od jednog stoljeća nakon prvog kontakta sa ljudima.

Naravno, navodi Gefland, ljudi u opuštenijim društvima neće nestati s lica zemlje ali njihova borba s pandemijom pokazuje na kakve teškoće nailaze kako bi se adaptirali.

Virus je naročito bio efikasan u okretanju sklonosti nekih društava ka kršenju pravila protiv njih. Amerikanci su dobar primjer toga. Sjedinjene Države su ponosne na svoju kreativnost i inovativnost. Ali u vreme prijetnje, to može da im škodi. Takvo ponašanje moralo bi da se svede na neku mjeru u trenucima krize. Pa ipak, brojni Amerikanci su organizovali žurke, odlazili u kupovinu bez maski i generalno se pretvarali da virus ne postoji. Kada je refleksni strah proradio, često je bio pogrešno usmjeren: na strah od zatvaranja i obaveznih maski umjesto na strah od virusa.

Ova kulturološka neslaganja su učinila da se signal na uzbunu slabije čuje. Tome je doprinjeo i bivši predsjednik Donald Trump koji je milionima Amerikanaca poručio: "Samo ostanite mirni. Proći će", rekao je on u martu 2020. Čak i u januaru 2021. godine, kada je više od 300.000 Amerikanaca umrlo, žalio se da stručnjaci pretjeruju.

Britanski premijer Boris Johnson takođe je smanjio signal na uzbunu. Kada je broj slučajeva COVID-a skočio u martu, on se pohvalio kako je bio u bolnici gdje je ležalo svega nekoliko pacijenata od korone i kako se rukovao sa svima i kako će nastaviti da se rukuje sa svima.

Pozivajući se na strahovanja od "zamora ponašanja", Johnson i njegova svita su namjerno sporo uvodili epidemiološke mjere, pritiskajući dugme za odlaganje na alarmu za uzbunu. Stoga ne čudi što je Kings Koledž iz Londona otkrio da je samo jedan od 10 stanovnika Britanije koji su bili u kontaktu sa zaraženim, stvarno ispoštovao nalog da se samoizoluju dvije sedmice, a da je manje od jednog na pet otišlo u izolaciju kada su se simptomi pojavili.

Tri stvari

Kako bi minimalizovali broj umrlih i pripremili se za buduće kolektivne prijetnje, opuštene nacije moraju da se adaptiraju i primjete i reaguju na signale na uzbunu. Vrijeme je, navodi Gefland, da iskoristimo kulturnu inteligenciju i nadmudrimo prijetnju. Da bismo to uradili potrebne su ove tri stvari:

Prvo, moramo da promijenimo način komunikacije o prijetnji. Brzo reagujemo na neposredne, konkretne prijetnje poput rata. S druge strane, pošto su bacili nevidljivi i apstraktni, prijetnju je lakše ignorisati. Zdravstveni radnici i zvaničnici moraju da živo opišu prijetnje korone. Ali, navodi ona, jednostavno plašenje ljudi može da im se obije o glavu: kada se osjećaju bespomoćno, ljudi mogu da se prebace u pasivan, defanzivan modus funkcionisanja. Da bi ljudi promijenili svoje ponašanje, moramo da budemo otvoreni i iskreni o simptomima COVID-a kako bi pokrenuli naš “možemo mi to” duh.

Pod dva, moramo jasno da kažemo da su strožije epidemiološke mjere privremene. Društvo buntovnika lakše će prihvatiti strožije mjere ako znaju da su one privremene. Što brže se “utegnemo” to ćemo brže smanjiti prijetnju i brže ćemo se vratiti slobodnijem načinu života. Svim nacijama je potrebna kulturna ambideksternost – sposobnost da se prebace iz opuštenog u uređen način funkcionisanja. Novi Zeland je dobar primjer toga. Poznato je da su "Kiviji" opušten narod, ali su vrlo brzo prihvatili i poštovali stroge epidemiološke mjere, obuzdavši svoj buntovni duh toliko da broj stradalih od korone bude svega nevjerovatnih 25 umrlih osoba, piše Nova.rs.