Ispovijest muškarca koji je preživio pakao Buče: "Ljude su gazili tenkovima"

Bilo je to, govori Taras Ševčenko, kao scena iz filma.

U 6 ujutro 24. februara, s kuhinjskog prozora svog stana na petom katu s pogledom na aerodrom Hostomel, na sjevernoj periferiji ukrajinskog grada Buče, Ševčenko je gledao kako oko 20 ruskih helikoptera leti u blizini, a iz njih iskaču padobranci.

"Osjećao sam se kao da sam u filmu, znate, vidio sam te helikoptere, čak sam vidio i lica tih padobranaca."

Trending

'Mi smo sada prepušteni Bogu': Jeftini izvoz za Srbiju raste, kao i cijene za domaće građane

To je bio trenutak kada je počeo rat u Buči, gradu oko 56 kilometara sjeverozapadno od glavnog grada Ukrajine, Kijeva, koji je od jučer postao sinonim za najgore zločine rata Vladimira Putina u Ukrajini.

Događaji koji su se odvijali sljedećih dana, rekao je Ševčenko (43), bili su nezamislivi.

"Tijela, koja su gazili tenkovima pretvorili su se u 'ljudske prostirke', dok su Rusi pucali čak i na starije koji su im se našli na putu", rekao je on za The Guardian.

Ruski snajperisti su pucali u muškarce koji su pokušali pobjeći preko polja, tvrdi se, baš kao i to da su mlade djevojke silovane i ubijene - sve ove navode tek treba nezavisno potvrditi.

Kako su se, međutim, javili svjedoci, a fotografski dokazi tijela na ulicama Buče jasno govore za sebe, čini se da su tvrdnje o masovnim ratnim zločinima od strane okupatorskih ruskih jedinice, nažalost, stvarne.

U subotu je AFP javio da je najmanje 20 tijela, sva u civilnoj odjeći, ostavljeno na ulici, jedno s rukama vezanim na leđima bijelom tkaninom pored kojeg se nalazi ukrajinski pasoš žrtve.

"Svi ovi ljudi su ubijeni", rekao je gradonačelnik Buče Anatolij Fedoruk, dodajući da je još 280 tijela pokopano u masovnim grobnicama na drugim mjestima u gradu.

Ševčenko, trener borilačkih vještina u dječjem vrtiću, i njegova majka Jevdokija Ševčenko (77), s kojom je živio na sjeveru Buče, prisjećaju se da je prvo bilo tiho tri dana nakon iskrcavanja Putinovih trupa.

Razgovarali su što im je činiti, trebaju li pobjeći. Nekoliko porodica je odlučilo otići tog prvog dana, no većina onih u Ševčenkovom naselju smatrala je  to pretjeranom reakcijom.

Nažalost, "normalnost" u ta prva 72 sata bila je iluzija.

"Vidjeli smo ih [Ruse] trećeg dana kada je došlo do masovne pucnjave kod naše zgrade s teritorijalnom odbranom Buče. Isprva sam odlučio ostati jer sam razmišljao: gdje ići? Nisam imao gdje otići. Bilo je straha, znate.

Drugo, nismo toliko bogati da potpuno promijenimo svoje živote u jednom danu. Treći dan sam shvatio da je kasno negdje pobjeći ili nešto promijeniti jer je rat doslovno bio oko moje kuće, u mojoj ulici. Mojom ulicom vozili su tenkovi. Jako je zastrašujuće kad pucaju, takav je zvuk, urlik."

Četvrtog dana zavladala je panika.

"Svi su tražili kako pobjeći. Svi koji su imali automobile jednostavno su pobjegli, riskirajući sve. Naša zgrada ima 69 stanova, a ostale su samo četiri obitelji."

Ševčenkova majka Jevdokija, prestravljena borbama na kućnom pragu, spustila se u vlažni hladni podrum zgrade, od 20 kvadratnih metara, osvijetljen samo svijećama, gdje se pridružila još osam obitelji, Među njima su bili i trogodišnje dijete te 86-godišnja žena.

Jevdokija je tu ostala sljedećih 13 dana i noći. Kanta im je služila kao zahod. Starija žena, rekao je Ševčenko, možda je još uvijek u podrumu...

Peti dan je prekinut dovod plina u grad. "Ljudi su shvatili da moramo nekako prokuhati vodu ili skuhati neku juhu ili nešto slično i kod ulaza u zgradu napravili smo nekakvo kuhalište. Bila je to samo logorska vatra s dvije cigle sa strane."

Razgovori uz vatru bili su ispunjeni razgovorima o mrtvima.

"Mrtva tijela su ležala na ulicama, nisu nam dali da ih sklonimo", rekao je Ševčenko, pa nastavio:

"Bio je neki djed, šetao je sa suprugom, htjeli su prijeći ulicu, zaustavili su ih Rusi. Znaš kakvi su starci, samo vole uzvratiti i slično. Samo su ga upucali, a ženi su rekli: 'Ti hodaj.' Dojurila je do muža i počela plakati, a oni su rekli: 'Ako želiš da legneš pored njega, možemo i tebe upucati.' Rekla im je da treba uzeti tijelo, ali su oni rekli: 'Ne, samo nastavi hodati.' A ona je nastavila hodati, plakala i hodala. To se dogodilo pored McDonald'sa, 30-40 metara od moje kuće."

Žena je, izbezumljena, prišla Jevdokiji i drugima koji su stajali u blizini, boreći se da dođe do daha i ispriča svoju priču, očajnički želeći vratiti tijelo svog muža.

"Taj starac je agresivno nešto rekao vojniku i oni su ga ubili, a ženi naredili da ode", rekla je Jevdokija.

Do 9. marta, Ševčenko je znao da moraju izaći - ali činilo se da su zarobljeni.

"Počeo sam analizirati sve moguće načine za bijeg, ali mi je drago što tada nisam pokušao. Jer drugi ljudi koji su bili hrabriji od mene su pobjegli i strijeljani. Neki od njih su se vratili ranjeni, a neki su zauvijek ostali u svojim automobilima, mrtvi."

Sljedećeg dana Rusi su pristali uspostaviti humanitarni koridor za evakuaciju civila. Došlo je do egzodusa - ali Rusi su rekli da će dopustiti odlazak samo ženama i djeci.

"Imali smo susjede sprat niže i tamo je bio muškarac i čuo sam da je uspio izaći pa sam pomislio ako je on uspio, zašto ne bih mogao i ja? Tako sam se 11. marta probudio u 6 ujutro i napunio telefon. Našao sam mjesto za punjenje. Samo malo do 6-7 posto. Onda sam otrčao u podrum po mamu. Sjećam se vrlo jasno da je bilo 8.45, utrčao sam i viknuo: ‘Mama, mi bježimo’ i u tom trenutku se začula pucnjava."

Njegova je majka prvo pomislila bila na obiteljskog ljubimca. “Rekla je: 'Jesi li ponio Mary?' Rekao sam: 'Da, ona je u mojoj jakni.' To je mali psić koji ima samo četiri kilograma. Tako smo otrčali u gradsku vijećnicu. Ali, u gradskoj vijećnici puštali su samo žene i djecu, pa smo odlučili da mama ide, a ja da se pridružim drugim muškarcima i da idemo pješice do Romanivke, to je oko 12 km od Buče, ali moraš prijeći rijeka i tresetišta, a vani je tog dana bilo minus 9 stepeni”.

U 10 ujutro, Ševčenko je krenuo, ne po cestama, umjesto po poljima, s još 20-ak muškaraca. Kraj njih su počeli zujati meci. Neki su pali, pogođeni i ranjeni. Drugi, uključujući Ševčenka, trčali su i pokušavali se sakriti od onoga za što se pretpostavljalo da su snajperisti.

"Nismo mogli pomoći ni ranjenima jer kada se približiš nekome tko je pao, i ti možeš biti upucan. Bilo nas je sve manje. Stalno sam gledao unatrag i postrance. Nismo marili jedno za drugo i nismo obraćali pažnju jedno na drugo. Samo su neki životinjski instinkti zavladali. Osjećao sam se kao da sam bjegunac iz koncentracijskog logora."

Put ih je vodio kroz Irpin, još jedan grad u kojem su zabilježeni navodni zločini otkako su se Rusi povukli. Ševčenko je krenuo do središnjeg gradskog groblja, tamo kroz šumu, a zatim skrenuo prema selu Stojanka koje je vodilo prema svom odredištu Romanivka.

"Gradonačelnik Irpina rekao je neki dan da su prikupili 17 mrtvih tijela", rekao je Ševčenko. "Ne mogu reći da ih je bilo samo 17. Bilo ih je puno više. Mnogi od njih su samo sjedili u svojim automobilima. Dosta ih je ležalo na nogostupima, bilo ih je dosta zgnječenih tenkovima. Poput onih prostirača od životinjske kože i miris je bio nepodnošljiv. Tako su ležali 10-ak dana."

Ševčenko je sedam sati trčao, hodao i skrivao se u nadi da će doći do relativne sigurnosti. "Onda smo vidjeli naše vojnike. Znali su da smo izbjeglice, samo su tražili da im pokažemo putovnice i pokazali put. Autobusi su nas čekali."

Danas nema pojma koliko je od 20-ak muškaraca koji su krenuli uspjelo pobjeći.

"Znate, ne samo da nisam gledao, već sam zaboravio disati. Doslovno sam zaboravio da možeš disati na nos. Disao sam na usta, srce mi je iskakalo iz grudi.

"Autobusom su ga odvezli na glavni željeznički kolodvor u Kijevu gdje se, zajedno s psom, ponovno susreo s majkom.

"Kada sam stigao na sigurno i prošlo je neko vrijeme, osjećao sam se kao da je to šala", rekao je Ševčenko. "Osjećao sam se kao da sam u filmu Matrix. Kao da me neko vukao za kosu i bacio u ovaj Matrix 16 dana i gledao kako se ponašam. A kasnije su se sažalili, izvukli me odatle u mirni svijet, pomilovali po glavi i rekli mi: ‘Dobro, preživio si’.”