Hrvatski novinari s izbjeglicama: "Hodamo po čitave dane, nismo spavali 4 dana"

Granični prijelaz Medyka, između Poljske i Ukrajine, polako, ali sigurno pretvara se u improvizirano naselje.

Šator kraj granice podignut je na goloj blatnjavoj zemlji. Na tlu su razbacani deke, popluni, kartoni, raskriljene jakne. Izigravaju bizarne verzije tepiha. Ljudi spavaju na tlu, umotani u prljave pokrivače. Jedan muškarac, u debeloj bundi i kapi, počinje se nekontrolirano ritati. Ima grimasu bola na licu. Oči su mu čvrsto zatvorene. Nije nam jasno što se događa. Priskaču neki francuski novinari, trzaju ga, pitaju je li dobro. Čovjek se budi, dezorijentirano gleda oko sebe. Nije mu ništa. Imao je noćnu moru, piše 24sata.hr.

Pod istim platnom, nekoliko metara dalje, žena masira mužu prsa. Stišće šake. Noge mu se grče. Ntko doziva doktora. Dolazi kombi prve pomoći. Ulijeću bolničari, iznose ga na nosilima. Supruga ne želi razgovarati, kaže da će biti dobro, da je samo iscrpljen.

Trending

Dragan Bursać: Hoće li građani RS-a znati živjeti bez Dodika na vlasti?

Dvije djevojke sjede oslonjene leđima o leđa, jedna je zaspala dok je rukom prinosila kreker ustima. Mladić leži na prevrnutoj plinskoj boci. Žena omotana vrećom za spavanje zuri u mobitel i plače. Nekakva je galama vani. Tri volontera u narančastim prslucima podižu muškarca bandažirane noge na kolica za šoping. Čovjek jauče. Posjedaju ga unutra kao vreću krumpira i voze gore, prema drugom šatoru, prema poljskoj ambulanti. Izvlače ga, spuštaju na stolac. Doktorica mu zavrće nogavicu do bedra. Koljeno mu izgleda groteskno, dvostruko je veće. Njegov prijatelj prevodi. Izraelci su. Nije pao, nisu ga udarili. Ne zna šta mu je. Korak dalje, drugi doktor daje infuziju poluonesviještenome mladiću.

Granični prijelaz Medyka, između Poljske i Ukrajine, polako ali sigurno pretvara se u improvizirano naselje. Ljude koji su pješice prešli dočekuju volonteri, usmjeravaju ih dalje, šire ih u rukavce prema pultovima s hranom, vodom, odjećom, informacijama.

Malo dalje je cestovni ulaz, već danima potpuno zagušen autobusima izbjeglica. Prođu povremeno pored nas u autima, kroz prozore vidimo da su interijer prenamijenili u mobilne kućice prekrcane pokrivačima i hranom. Pješaci šepaju kroz koridor. Dočekujemo ih, pokušavamo razgovarati. Neki nisu spavali danima. Neki su hodali desecima kilometara.

Medyka je koktel rasa i nacionalnosti. Čujemo francuski, njemački, farsi, varijacije slavenskih jezika. Maryjam, recimo, odlično govori engleski. Podrijetlom je iz Irana, rat ju je uhvatio u Kijevu. Kaže da se ondje školovala za zubaricu. Izmučena je, tek je prešla liniju prema Poljskoj.

"Iranska ambasada ništa nam nije pomogla. Platili smo 600 dolara nekome da nas preveze iz Kijeva do Lavova. Pješačili smo tridesetak kilometara. Hodamo po cijele dane, nismo spavali četiri dana. Hrane praktički nije bilo. Pod je bio leden, nismo imali nikakav ležaj. Nismo ni mogli spavati, ljudi su se međusobno tukli i krali odjeću kako bi je zapalili i ugrijali se. Palila sam je i ja. Sinoć je bilo minus 11 - priča djevojka i pokazuje na sebe. Nosi četiri jakne.

"Vidjeli smo kako su se dva čovjeka onesvijestila, poslije je neko govorio da su umrli, ali ne znam je li to istina", opisuje Maryjam.

Kako kaže, na ukrajinskoj strani granice neke su tukli.

"Nismo im prioritet jer smo stranci, nisu dali ni muškarcima da prijeđu, neki od njih ondje su već tri dana. Ja sam bila 24 sata. Odvojili su nas od Ukrajinaca i smjestili s Pakistancima, Indijcima, Afrikancima...", nabraja djevojka ljude diljem svijeta koji su se nesrećom zatekli u zemlji usred invazije. Hvali Poljake, kažu da su je toplo dočekali. Odlazi, šepa nekamo dalje, kaže da samo želi popiti čaj.

Asfaltom udaraju čizme triju muškaraca. Jedan je zadjenuo nož za ruksak. Ima prišivku sa simbolom stripovskog antijunaka Punishera, veterana kojem je mafija pobila obitelj pa sad provodi život utjerujući vlastitu krvavu pravdu. Njegov kolega cijeli je u maskirnom, na glavu je nabio zelenu beretku. Na prsima mu je ime i prezime, na ruci sitni amblem s ukrajinskom zastavom. 

"Jurij, idem u rat. U Donjeck", odsječno odgovara.

A šta mu znači ta insignia na ramenu, lobanja obgrljena vučjim krznom?

- Ukrajinski marinci - kratko odvraća i odlazi. Dovikujemo pitanje za kraj.

- Bojite li se?

- Ne. Nema straha - siječe i nestaje u smjeru granice.

Jurijev odlučni marš u potpunoj je suprotnosti s Mohammedom. On sjedi na plastičnom stolcu, ne može se pomaknuti. Traperice su mu razderane. Jedna noga mu je umotana u zavoj. Srušio se pri prelasku. Pao je. Prešli su preko njega. Misli da mu noga nije slomljena, ali nije siguran jer je bio onesviješten kad ga je liječnik pregledavao. Muškarci okupljeni oko vatre slušaju šta pričamo. Poderali su prazne kutije pelena i naložili ih da se ugriju. Mraz se još nije otopio.

"Slušaj, imam ti priču. Ja sam Dean Koerts, Nizozemac sam. Ovo mi je prijatelj, radi u Kijevu pa sam ga posjetio. Bio sam tamo dvije sedmice. Znao sam kakva je situacija, pratim vijesti, vidio sam da se ne čini dobro, ali na ulicama je sve izgledalo normalno.

Svi su vodili normalan život i onda je iz vedra neba Putin objavio rat. Sljedeći dan pogledao sam kroz prozor i vidio tenk na ulici. Sulud prizor, da ti budem iskren. Okrenuo sam se tad i pomislio: 'U redu, ovo je trenutak za odlazak' - priča Dean pogrbljeno sjedeći na zidu. Kaže da se ne smatra izbjeglicom. Nije Ukrajinac, i on i prijatelj finansijski su osigurani, ali prošlu noć osjetio je što znači bijeg od rata.

Zbog autorskih prava fotografije osoba spomenutih u tekstu ne možemo objaviti, iste možete pogledati OVDJE.

Cijeli tekst pročitajte OVDJE.