Prenosimo/ Viktor Ivančić: Tuđmanu smrt izrazito prija, više nego Slobodanu Miloševiću

22. 05. 2022. u 13:27:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 0

Kolumnista zagrebačkih Novosti, pisac i novinar Viktor Ivančić, imao je pravo i kada je napisao da je ”posthumni život” predsjednika Franje Tuđmana ”blistav, učinkovit i neupitan”; to je, uostalom, bjelodano pokazalo i prošlonedjeljno obilježavanje stotinu godina od rođenja prvog predsjednika samostalne Hrvatske.

Ovaj očito veoma značajan datum nije obilježen samo odlaskom najviših državnih zvaničnika Hrvatske na groblje Mirogoj i polaganjem vijenaca na grob nekadašnjeg hrvatskog predsjednika, nego i brojnim svečanim akademijama, naučno-stručnim konferencijama, te svečanošču u zagrebačkoj dvorani Vatroslav Lisinski, u kojoj je, podsjećaju tamošnji mediji, 1990. godine održan prvi opšti sabor Hrvatske demokratske zajednice.

Razgovarala: Tamara Nikčević, portal Autonomija

Istom prigodom u Zagrebu je premijerno prikazan i dokumentarno-igrani film „Bilo jednom u Hrvatskoj“ reditelja Jakova Sedlara, u kojem lik predsjednika Tuđmana tumači dvostruki oskarovac Kevin Spejsi. Ni Hrvatska pošta nije propustila priliku: pustila je u opticaj novu ”prigodnu poštansku marku“, na kojoj su portret predsjednika Tuđmana i zastava Republike Hrvatske.

AUTONOMIJA: Viktore, kome biste poslali pismo sa markom na kojoj je lik predsjednika Tuđmana?

IVANČIĆ: Nije štos u adresiranju pisma, nego u načinu korištenja marke: treba pljunuti, pa zalijepiti! Tada je svejedno kome će pismo biti upućeno.

AUTONOMIJA: Tekst u povodu izlaska nove marke napisao je istoričar Davor Marijan, koji kaže da je ”umješnim vođenjem rata, usprkos nepovoljnim gospodarskim prilikama i nesklonome međunarodnom okruženju, Tuđman dao ključan doprinos stvaranju Republike Hrvatske kao samostalne države“. Kako Vam zvuči ovo obrazloženje?

IVANČIĆ: Zvuči mi kao standardni cvijetak u buketu hrvatskih legendi, ni po čemu izdvojeno od većinske percepcije pokojnog vođe. Tuđmanu treba priznati jednu stvar – što je duže mrtav, postaje sve kvalitetniji i uvaženiji državnik. Čini se da mu smrt izrazito prija, više nego Slobodanu Miloševiću, na primjer. Kako vrijeme odmiče, njegove loše osobine se sve lakše zaboravljaju, a dobre sve lakše izmišljaju. Tako Tuđman iz današnje legende jedva da ima ikakvih dodirnih točaka s autokratom koji je u živome stanju vladao ovom zemljom i unesrećivao njene stanovnike iz dana u dan. Da je znao kakva ga karijera čeka nakon smrti, tko zna, možda bi si i ranije prekratio životne muke. Ali previše je mislio na Hrvatsku, jebi ga, nije stigao voditi računa o sebi.

AUTONOMIJA: Ali zbog čega je posthumni politički život Franje Tuđmana toliko blistav? Kome treba ovaj cirkus?

IVANČIĆ: Pod jedan, tu je snažna nacionalna sklonost uljepšavanju vlastite prošlosti. Pod dva, tu je par decenija usavršavanja historiografskih tehnika i prateće infrastrukture, gdje je najmanji problem nepovoljne činjenice zamjenjivati povoljnijim fikcijama. I pod tri, tu je kolektivna riješenost da se država doživljava kao pseudoreligijski kult, pa onda i njen „otac“ mora biti dio toga kulta, dakle idealiziran, beatificiran, okupan svetom vodicom i očišćen od svih profanih istina o sebi samom. Plijeni pažnju što je oko toga sakralnog blaga u Hrvatskoj praktički uspostavljen konsenzus, u rasponu od radikalne desnice, preko ekstremističkoga centra, do lažne ljevice. Disonantni glasovi jedva da se čuju, a kroz neko vrijeme ih neće ni biti. Lik Franje Tuđmana kakav danas defilira kroz javni prostor vrhunski je produkt postkomunističkog mitotvorstva.

AUTONOMIJA: Ostajete rijetki disonantni glas i u tom smislu. Možda nije do većine Hrvata, možda je do Vas?

IVANČIĆ: Možda. Znatan broj Hrvata odbija da si zagorčava život misleći svojom glavom. Ja se u tom pogledu znam ponašati vrlo nepraktično.

AUTONOMIJA: Što se događa sa aktuelnim predsjednikom Hrvatske? Je li Zoran Milanović danas problem samo Hrvatske?

IVANČIĆ: Čini mi se da su Milanovićevi ratoborni javni nastupi u najužoj vezi s izostankom faktičkih ovlasti kojima raspolaže. Izvor njegove frustracije je njegova nepotrebnost, jer je funkcija predsjednika države, koliko god se lagali o tome, iznad svega izlišna. Dok je iza prijetećih poruka njegova uzora Franje Tuđmana stajala vrlo konkretna politička moć, iza onih Milanovićevih stoji konkretna politička nemoć, tako da se stječe dojam da on snažnim riječima kompenzira nemogućnost djela, da je u tom smislu raspištoljeni invalid. To ne znači da ne proizvodi štetu, naprotiv, političko zagađenje koje širi je zbilja impresivno, no pitanje je kakve bi te riječi bile da u paketu ide i ovlast da ih realizira.

Današnja Milanovićeva retorika, na primjer, izrazito je militaristička, tu sve pršti od glorifikacije vojske, salutiranja i ljubavi prema uniformi, sve do dodjeljivanja ordena ratnim zločincima, a u vrijeme rata, kada je bio biološki najpodesniji za borbu, današnjem verbalnom ratniku nije padalo na pamet s puškom u ruci braniti svoju zemlju.

AUTONOMIJA: I predsjednik Aleksandar Vučić slično razmišlja: konstantno naoružava Srbiju, traži vraćanje obaveze redovnog služenja vojnog roka…

IVANČIĆ: Politički instinkt koji demonstrira Aleksandar Vučić u osnovi je fašistički, ako kao jedno od notornijih obilježja fašizma prepoznamo odbijanje mogućnosti demobilizacije. Mnogi balkanski lideri s nostalgijom se sjećaju puščane vatre na bojištima, no kod Vučića je to i izraženije i aktivnije nego kod drugih – on se čvrsto drži devize da je rat okončan zato da nikada ne završi, mada pucnjava, dakako, nije nužna. Svi elementi fašistoidne dinamike su tu.

AUTONOMIJA: Koji elementi?

IVANČIĆ: I nacija kao mučeničko-agresivna zajednica, i život kao neprestana borba, kao vječita ugroženost i fokusiranost na neprijatelja koji kontinuirano prijeti, kao sudbinska bitka za opstanak u uvjetima permanentnog izvanrednog stanja. Medijski pogon Vučiću služi da u Srbiji razvije i proširi mentalitet kasarne, gdje će se politička svakodnevica odvijati od jedne do druge sirene za uzbunu. A slično je, bogami, i u drugim dijelovima „regiona“. Perverzno je što nakon naših konkretnih ratnih iskustava – a to su uglavnom iskustva gubitništva i uzaludnosti, i to na svim stranama – ti otrcani klišeji i dalje pale. „Iskustvo vlastite kože“, izgleda da je to nešto što kod ovdašnjeg svijeta samo olakšava odluku da se izloži novoj rundi bičevanja.

AUTONOMIJA: Kad već pomenuste medije, odnos Srbije prema susjedima i ruska agresija na Ukrajinu gotovo da su izbrisali razliku između medija pod kontrolom predsjednika Vučića i onih koje kontroliše Dragan Đilas. Koliko je opasno to saglasje?

IVANČIĆ: Opasno je, naravno, ali nije ni najmanje neočekivano. Više decenija pripitomljavanja daje svoje rezultate. Ako smo ovdje išta mogli naučiti, to je da „okupacija medija“ od strane autoritarnih režima nije bogznakako zahtijevan pothvat. Najveći dio onih iz središnje struje prikrpat će ti se samoinicijativno, zbijat će se uz vlast kao pčele uz maticu; ostale ćeš pridobiti parama, ucjenom ili prijetnjama, a onaj minimalni časni dio profesije ostat će na margini gdje je tavorio i dotad. Nije to nipošto srpska specijalnost.

AUTONOMIJA: Nije bolje ni u Hrvatskoj?

IVANČIĆ: U Hrvatskoj mogu nastupati periodi prividne medijske razbarušenosti, kad se u liberalno-kapitalističkom duhu hrani taština „sedme sile“, „četvrte vlasti“ i tome slično, ali čim se oglasi kakva kvalitetna nacionalna ugroza, iz koje slijedi domoljubna obaveza, nacionalžurnalizam nastupa u ujedinjenom maršu. Tada ovi s margine postaju izdajnici. U toj izdaji, što se mene tiče, leži bit novinarstva.

AUTONOMIJA: Što je u biti hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini? Zašto Milanović konstantno vrijeđa Bosance i Hercegovce? Predsjedavajući Predsjedništva BiH Šefik Džaferović kaže, na primjer, da tu zemlju zabrinjava naoružavanje Srbije i miješanje predsjednika Milanovića u unutrašnja pitanja BiH.

IVANČIĆ: Poslovični prezir prema svemu „balkanskom“, „bizantskom“ ili „orijentalnom“ Milanović demonstrira odavno. S tim je gardom karakterističnog agramerskog šovenstva on nastupao još u izbornoj kampanji kada se natjecao za predsjednika vlade i neslavno izgubio. Sada to, međutim, eskalira, tako da maniri prerastaju u principe. Slična je stvar s njegovim hrvatstvom, koje bukti otkad je preuzeo predsjedničku dužnost. „Nacionalni interes“, sada već praćen proklinjanjem „nacionalnih izdajnika“, ne silazi mu s usana, a zastupa ga toliko uvjerljivo da sliči na glumca u humorističnom komadu. Imate utisak kao da se unutar jedne ličnosti odvija završna scena bitke između ljudskog i nacionalnog bića, u kojoj se ono prvo panično povlači.

S druge strane, sudovi Šefika Džaferovića me ne impresioniraju. On se samo služi klasičnim nacionalističkim narativom o vanjskoj ugroženosti države, dok u istovrijeme daje regularan doprinos njenom unutrašnjem rastrojstvu.

AUTONOMIJA: U čemu mu, rekoh, svesrdno pomažu ne samo pomenuti predsjednik Hrvatske, nego i premijer Andej Plenković. Obojica u BiH imaju svoje „jarane” – Dragana Čovića i Milorada Dodika. Zašto je zvaničnoj Hrvatskoj i dalje toliko stalo do nestanka BiH?

IVANČIĆ: Ono do čega je Čoviću jedino stalo je nacionalno zapišani atar unutar kojeg će on moći koncentrirati svoju vlast i cijediti sve resurse. Dakle, ono što Dodik već ima. Odatle ponovno zazivanje „trećeg entiteta“. Sve izvan tog atara, uključujući Hrvate, nije u sferi njegova interesa.

Što se tiče „službene hrvatske politike“ – ako ne računamo Zorana Milanovića, koji se ponaša kao bezubi vuk, a zapravo kao zastupnik Čovićevih profitnih interesa – ona je u ovoj fazi rukovođena nagonom hijene: znači, biti agresivno statičan, čekati da Bosna i Hercegovina crkne i nadati se da ćeš prigrabiti svoj dio plijena. To se lijepo vidi, na primjer, iz ukupnoga držanja hrvatskoga ministra vanjskih poslova Grlića-Radmana, koji ne psuje, ne urla, ne ispada iz takta, nego non-stop prigušeno reži. Postavlja se konstruktivno-strvinarski.

AUTONOMIJA: Kada je riječ o BiH, ima li razlike između politike ovog „službenog Zagreba” i ratne politike Tuđmanovog HDZ-a?

IVANČIĆ: Ako bi netko i mogao steći dojam da razlika postoji, to je plod nešto zdušnije podložnosti današnje hrvatske vlasti međunarodnim centrima moći nego što je to bio slučaj kod Najdražeg pokojnika. Tobožnja razlika je dakle sadržana tek u većem udjelu hipokrizije i dresure. Uostalom, zaista bi bilo pretjerano očekivati od Tuđmanovih deklariranih obožavatelja zaokret u odnosu na Tuđmanovu nacionalističku politiku, osim što su okolnosti drugačije, pa ne možeš tek tako otvoriti Dretelj ili Heliodrom. No, moram dodati da je za opstojnost Bosne i Hercegovine bošnjački nacionalizam jednako poguban kao hrvatski i srpski. Jedino što on u svojoj logističkoj bazi nema rezervnu državu, nema dislociranu maternicu, tako da ne nastupa secesionistički, već državotvorno, i stoga neopravdano uživa stanoviti popust. Bilo bi dobro da taj državotvorni patos nikoga ne zavara, jer je, u konačnici, i autodestruktivan.

AUTONOMIJA: Mediji u regionu često prenose javne prepirke predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića. Oko čega se oni zapravo spore?

IVANČIĆ: To više nitko ne zna. Točnije, sadržaj konflikta odavno je postao manje važan u odnosu na činjenicu samoga sraza. Mislim da su na taj način i premijer i predsjednik uključeni u simulaciju tzv. redovnog političkog života, jer ovaj – izuzmemo li taj dugometražni sukob – jedva da postoji. HDZ je uspostavio hegemonijsku vladavinu, partija je više-manje poistovjećena s državom, utvrđena je kontrola nad svim institucijama i većim dijelom medija, pa uz zdrobljenu i umrtvljenu opoziciju ležerno solira na političkoj sceni. Milanović, koristeći se lažnom težinom svoje funkcije, tu ulijeće u ispražnjeni prostor – doduše na najgluplji način – i čini ono što opozicija nije u stanju ili je onemogućena raditi. I ta je makljaža, lišena svrhe i supstance, već duže vrijeme skoro jedino što podsjeća da u Hrvatskoj postoje političke razlike i nesuglasice. HDZ-u, dakako, više odgovara tući se s utvarom koja nosi predsjedničku titulu, nego s ozbiljnom parlamentarnom oporbom. A kad se nudi izbor između Plenkovića i Milanovića, pošteno je priznati da izbor ne postoji.

AUTONOMIJA: Od Sanaderovog ”Hristos se rodi” iz 2004. godine, proslave pravoslavnog Božića postale su, kako kaže Žarko Puhovski, ”jet-set okupljališta političara” u Zagrebu. Je li riječ o suštinskoj ili samo površinskoj promjeni odnosa hrvatske političke klase prema hrvatskim građanima srpske nacionalisti?

IVANČIĆ: Taj je obred rezerviran za pripadnike političke i društvene elite. Bit će da on ima neku svrhu – barem da uzvanici navuku srdačne maske, prigodno se legitimiraju kao tolerantne osobe i sakriju fige u džepovima – ali između života tog sloja i onoga u društvenom prizemlju svemirska je razdaljina. Pritom treba znati da hrvatski nacionalizam, čiji tempo diktira ista ta elita, ima prije svega antisrpsku intonaciju. I dalje nije jednostavno biti Srbin u Hrvatskoj.

AUTONOMIJA: Izuzev ako niste patrijarh Crkve Srbije Porfirije, koji je, kao mitropolit zagrebačko-ljubljanski, uspio da očara ”lijevo-liberalni” Zagreb.

IVANČIĆ: Porfirije nije ni jedina ni najveća zabluda „lijevo-liberalnog Zagreba“. Nagledali smo se tokom godina promašenih preferencija iz toga kruga. Valjda tome pridonosi ambijent salona, gdje je na većoj cijeni međusobno udvaranje nego kritičko razmišljanje. Mogu samo ponoviti svoju ocjenu da je Srpska pravoslavna crkva, kako bi nastavila širiti nacionalističko zlo, možda i mogla na svoj tron postaviti pogodniju ličnost od Porfirija, ali ne i pogodniju dvoličnost od njegove. Kada sam to prije stanovitog vremena napisao, na mene je nasrnula mala vojska ogorčenih članova kružoka, što sa zlonamjernim invektivama, što s dobronamjernim prigovorima. Noseća teza je bila da ja krivo pišem o javnome djelovanju njihova kompanjona, a oni ga privatno poznaju kao sasvim drugačiju osobu, što mi je bilo u isti mah i komično i degutantno. Naposljetku, lako im je obraniti Porfirija od mene. Neka ga obrane od Milorada Vučelića, jednog od najgorih ratnih huškača, kojemu je Porfirije dodijelio odlikovanje.

AUTONOMIJA: Odlikovanje je dodijelio i četničkom vojvodi iz Crne Gore. No, sve su Vam to spomenice „srpskog sveta”.

IVANČIĆ: Meni se taj „srpski svet“ čini nekom vrstom ideološke masturbacije, koliko opasne, toliko i dosadne. Kao da leš Slobodana Miloševića svako malo ustaje iz groba – pod drugim imenom – zato da bi se vratio još dublje u njega.


Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacija za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

KOMENTARI (5)