Kako je Donald Trump izgubio Balkan

Balkan je mjesto gdje se na glas supersile mnogo polaže. Kavaljerske riječi američkog državnog sekretara Jamesa Bakera u junu 1991. godine "mi nemamo psa u toj borbi" pomogle su potpirivanju nasilnog raspada Jugoslavije. Slična dinamika je u toku i danas, napisao je u analizi za Foreign policy, američki espert za Balkan, predavač u Školi naprednih međunarodnih studija na Univerzitetu Johns Hopkins Edward Joseph.

Kroz četiri skorašnja i očigledna primjera loših procjena i reakcija te izostanka reakcija Trumpove administracije kao u slučaju Crne Gore, Joseph je ukazao na moguće pogubne posljedice po region.

Analizu Edwarda Josepha prenosimo u cijelosti.

Ekonomska agenda administracije predsjednika Donalda Trumpa  koja se zasniva na krilatici da ”ne vide zlo” nigdje, doprinijela je naoštrijem pogoršanju odnosa u regionu od kraja ratova, koji su se okončali prije više od dvije decenije. Administracija se hvališe da je predsjednik Trump postigao "preokretanje scenarija" na Balkanu sa svojim fokusom na ekonomiji i prezirom za politički angažman – što se i jeste dogodilo. Ništa manje do šest, uglavnom mirnih zemalja - Srbija, Kosovo, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Bugarska i Sjeverna Makedonija - sada preživljavaju opasne nivoe međuetničke toksičnosti, sve uz nadzor Trumpove administracije.

U posljednjem očiglednom primjeru, visoki zvaničnici američke administracije su ovog mjeseca nesvjesno ohrabrili jednu NATO savezicu - Bugarsku, da zaprijeti vojnom intervencijom drugoj - Sjevernoj Makedoniji.

Američki sekretar odbrane Mark Esper se 6. oktobra susreo sa bugarskim kolegom, Krasimirom Karakačanovim, žestokim nacionalistom sa podužom istorijom bombastičnih izjava protiv susjedne Sjeverne Makednije.

Prošlog mjeseca, usljed eskalacije pritiska njegove vlade, Karakačanov je ponovio prijetnju da će Sofija blokirati dugo odlagani početak pregovora Skoplja za članstvo u EU - jedan od stubova transatlanske stategije za stabilizaciju Balkana.

Umjesto da pritisne Karakačanova zbog njegovih provokacija i da traži suzdržanost, slijedeći zvanične preporuke sopstvenog ministartva odbrane, bugarski ministar je dočekan sa viskijem i pohvalama u Washingtonu, dok su zvaničnici pregovarali o desetogodišnjoj "mapi puta za odbrambenu saradnju" i prodaji osam lovaca F-16.

Bez trunke zabrinutosti zbog bugarskih diktata, Esper je nazdravljao Karakačanovu, koji je uzvratio sopstvenim zdravicama Trumpu. Uzajamnu razmjenu bliskosti iz Vašingtona, pratila je posjeta visokog zvaničnika State Dipartmenta, Clarka Coopera Bugarskoj 20. oktobra, tokom koje je nepodijeljeno iskazana “zahvalnost Sjedinjenih Država Bugarskoj za njenu posvećenost Alijansi”.

Dva dana ranije, Karakačanov je šokirao region otvoreno prijeteći da će Bugarska poslati trupe u Sjevernu Makedoniju. Obrazloženje za ultimatum je bila Karakačanova tvrdnja da je Sjeverna Makednija prijetila “teritorijalnom integritetu Bugarske”, implicirajući da je Sofija imala “casus belli” (bila isprovocirana aktom koji opravdava rat). Ne samo da je Trumpova administracija propustila da pošalje bilo kakav smislen signal prije njegovog ispada, nego su i nakon svega ovoga SAD imale malo šta za reći.

Sve se svelo na makedonsku ministricu odbrane, Radmilu Šekerinsku, koja je izdala odgovarajući, dostojanstven ukor: “Bugarska je članica NATO-a, i mi smo članica NATO-a, i ovo nije način na koji članice alijanse komuniciraju, ili bi trebalo da komuniciraju”.

Šutnja Sjedinjenih Država nema opravdanja. Mnogi ugledni Bugari su sami napali sopstvenu vladu zbog maltetiranja Makedonaca o sporu zbog identiteta, ukazujući da će to nanijeti štetu samoj Bugarskoj. Naime, Sofija je prošle sedmice blokirala ulazak Sjeverne Makedonije u Frontex, evropsku agenciju za upravljanje granicama, slabeći  tako sposobnost Skoplja da zaustavi ilegalne migracije i kontroliše transnacionalni kriminal na granici, koju dijeli sa Bugarskom. Sofija je izolovana unutar EU, što zabranjuje - ali ne može spriječiti - države članice da uvezu bilateralne sporove u pregovarački okvir sa EU. Bezočna tvrdnja Karakačanova da bi Makedonci prihvatili bugarske snage kao "dobrodošle " samo je zakomplikovala cijelu aferu.

Američka prodaja bobardera F-16 Bugarskoj ne može biti izgovor za Esperovu šutnju ili tišinu njegovih kolega iz State Dipartmenta; jedna kompetentna administracija može prodati F-16-ice jednoj NATO saveznici (Bugarskoj) bez prodavanja druge (Sjeverne Makedonije). Američki zvaničnici su lako mogli podsjetiti Karakačanova na njegove riječi izrečene prošlog mjeseca pred parlamentarnim odborom, u vezi sa napetostima između Grčke i Turske: "Znajući historiju odnosa na Balkanu ... sporna pitanja između susjeda trebalo bi da se rješavaju pregovorima i dijalogom, a ne primjenom prijetnji i vojne sile."

Kao i u Bugarskoj, Trumpova kratkovida diplomatija je uvela još jedan opasan zid tišine, ovoga puta oko Srbije. Na vrlo sumnjivom samitu u Ovalnoj sobi između Srbije i Kosova 4. septembra, predsjednik je pozdravio, na dvije stranice sabrane obaveze dvije strane kao "historijski" i "veliki proboj". Na predizbornim skupovima koji su uslijedili, Trump je insistirao da zaslužuje Nobelovu nagradu za mir, s obzirom na to da je njegova inicijativa "zaustavila masovna ubistava između Srbije i Kosova".

Zapravo, Trumpova hiperbola, i jedini fokus njegove administracije na ekonomskim pitanjima, imala je tri štetne posljedice.

Prvo, sporazum o “ekonomskoj normalizaciji” ublažio je pritisak na nepopustljivu stranu, Beograd. Učestvujući u incijativi Bijele kuće, autokratski predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, još jedan osvjedočeni nacionalista, ispolirao je svoj imidž bez pritiska da učini značajne ustupke svom protivniku.

Trumpov specijalni izaslanik za Srbiju i Kosovo, Richard Grenell neprekidno je naglašavao da je Washington fokusiran na ekonomske aranžmane, a na suštinsko pitanje - međusobnog priznanja (što Vučić želi da izbjegne)- vratit će se tek nakon što ekonomski dogovori počnu da se primjenjuju. Kako se moglo i predvidjeti, dijalog Srbije i Kosova, koji vodi Evropska unija i u čijem su centru teška politička pitanja, je posustao. Ovo je poseban problem, za izlovano, nepriznato Kosovo, jer je, pod pritiskom Sjedinjenih Država, odustalo čak i od prava da aplicira za članstvo u međunarodnim organizacijima- doprinoseći tako još većim međusobnom optužbama između Beograda i Prištine.

Drugo, zato što je Trumpova administracija toliko investirala u prezentiranju slike uspjeha, Beograd, kao Sofija, zna da može da pronoviše svoj nezdravi brend nacionalizma bez straha od promjene američkog pristupa. U sračunatim provokacijima, ministar odbrane Srbije, Aleksandar Vulin, neprekidno je širio izuzetno uvredljive epitete za albanski narod u zvaničnoj komunikaciji. Tadašnji ministar vanjskih poslova, Ivica Dačić uputio je zlokobnu prijetnju onim Srbima koji pomažu, Evropskom unijom predvođeni proces identifikacije nestalih osoba - nezavršeni posao masovnih ubistava iz 1990-tih, na koje se Trump referisao. U stilu mafijaškog dona, Dačić je zlokobno upitao televizijski auditorijum : “Šta ćemo da radimo sa onim Srbima koji pokazuju gdje su tijela Albanaca sahranjena?” (Dačić je u međuvremenu postavljen za predsjednika Skupštine Srbije).

I dok su američki zvaničnici ostali nijemi, ove brutalne riječi izazvale su oštru reakciju u Prištini, i od vlade i od opozicije. Predsjednica kosovskog parlamenta Vjosa Osmani, rekla je da je ovaj komentar dokaz da “Srbiju još uvijek vode … genocidni umovi”, što se sve skupa teško može nazvati relaksacijom odnosa koju su zvaničnici Trumpove administarcije reklamirali.

Konačno, zato što je administracija već proglasila instant uspjeh, zatvorili su jedno oko na izvrdavanje Srbije po pitanju preuzetih obaveza. Samo par dana nakon potpisivanja sporazuma u Ovalnoj sobi, Srbija je odustala od zabrane upotrebe 5G mreže od “nepouzdanog prodavca” – što je eufemizam za Huawei.

U samo dvije sedmice, premijerka Ana Brnabić otvorila je Centar za inovaciju i razvoj Huawei-a u Beogradu, hvaleći kompaniju kao “jednog od naših najvećih i najboljih partnera” u “digitalnoj transformaciji naše ekonomije” u 5G i šire. U međuvremenu, Kina nastavlja da produbljuje svoje odnose sa Srbijom, “evropskim sidrom Pekinga”. Ministar odbrane Vulin, nedavno je prisustvovao  vojnoj vježbi sa bojevom vatrom sa dronovima kupljenim iz Kine, naglašavajući da je Peking prebacio sličnu tehnologiju u Srbiju.

Vučić je ovog mjeseca obećao ruskom ambasadoru u Srbiji da će gasovod biti završen ove godine, među ostalim projektima iz oblasti energetike, suprotno obavezi preuzetoj u Bijeloj kući, da će diversifikovati energetsko snadbijevanje i smanjiti oslanjanje na Rusiju. Nakon što je doživio ponižavajući ukor za svoju servilnost u Bijeloj kući, Vučić je natjeran da izrekne servilni popis obećanja Kremlju, uključujući i to da se Srbija nikada neće priključiti NATO-u, da nikada neće promijeniti stav prema NATO -bombardovanju Srbije 1999, da nikada neće uvesti sankcije Rusiji i da će nastaviti sa prijateljskim, rodbinskim odnosima, kao i nezavisnom politikom prema Rusiji, uprkos kritikama iz EU. Vučić je upravo pokrenuo zakonski postupak za otvaranje misije ruskog Ministarstva odbrane u Beogradu, produbljujući tako vojne odnose s Moskvom.

Veliko iznenađenje u ugovaranju ovog sporazuma administracije- uključivanje Izraela, možda će Izraelce približiti Albancima i Srbima-ali ne Srbe i Albance jedne drugima. Preokupiran svojim sopstvenim problematičnim odnosima, Izrael nema ambicije, niti sposbnosti da podstiče pomirenje između dvije strane.  

Da sumiramo, Trumpovo razmetanje o “velikom proboju” donijelo je novo kidanje odnosa između Srbije i Kosova. Nema naznaka da je diplomatija administracije učinila bilo šta da zaustavi sve bliskije i višeznačne odnose sa Kinom ili njihovo dugotrajno oslanjanje na Rusiiju. U stvari, Moskva i Beograd su oduševljeni  izbornim rezultatima u Crnoj Gori, na kojima su, krajem avgusta proruske, prosrpske i protiv-NATO snage bile pogonsko gorivo za zapanjujuću izbornu pobjedu.

Trumpova administracija je još jednom uhvaćena na jednoj nozi sa naglašavanjem “trgovinske diplomatije” a na račun tj. štetu obazrivosti prema diverzijama iz Moksve i Beograda. Zvaničnici administracije su uglavnom ignorisali izvještaj State Dipartmenta iz juna, u kojem se navode strahovanja analitičara i crnogorske vlade o “koordiniranoj kampanji dezinformacija, propagande i provokacija, od kojih neki dolaze iz trećih zemlja, sa namjerom da podstaknu etnonacionalističke podjele i izazovu sukob kroz proteste”.

Sa hibridnom kampanjom dezinformacija koju su neki analitičari uporedili sa miješanjem Rusije u američke izbore 2016, srpski i ruski akteri su žestoko uticali na redizborne narative i zaoštrili polarizaciju crnogorskog biračkog tijela.

Dok su srpski botovi zarazili društvene mreže lažnim vijestima, ruski mediji promovisali su krstaški rat Srpske pravoslavne crkve protiv novog zakona o vjeroispovijesti crnogorske vlade, kojim je obuhvaćena i crkvena imovina. Kad su pravoslavni sveštenici SPC odbili poštovati crnogorska ograničenja, usljed pandemije COVID-19, Moskva je naglašeno stala uz sveštenike, tvrdeći da je riječ o antihrišćanskoj diskriminaciji. Tokom višemjesečne kampanje, Trumpova administracija se ponašala samozadovoljno, propustivši da prozove miješanje iz Srbije i Rusije.

Nakon izbora, trijumfalni srpski nacionalisti u Crnoj Gori targetirali su Bošnjake dok su se po zidovima pojavljivali grafiti koji slave genocid u Srebrenici. Unutar same susjedne Bosne međunacionalni odnosi nastavljaju svoju silaznu putanju. Svjestan američke nezainteresovanosti, lider bosanskih Srba Milorad Dodik, klijent i Moskve i Beograda, eskalirao je sa prijetnjama o inžinjeringu secesije srpskog entiteta od BiH. Dodik nije dobio opomenu zbog svoje provokativne tvrdnje da bi priznanje Kosova zahtijevalo i priznanje RS.

Dok se balkanske zemlje suočavaju sa krizom sve manjeg broja populacije, budući da njihovi građani masovno odlaze u potrazi za boljim šansama, sada nije vrijeme za kratkovide govorancije o ekonomiji dok se ignorišu političke tenzije koje prijete ponovnim otvaranjem konflikta. Međuetnički sukobi samrtna su zvona za ekonomske reforme, strana ulaganja i otvaranje novih radnih mjesta.

Kako je njemački thin-thank Bertelsmann Stiftung naveo u nedavnoj studiji “u konačnici ekonomija može osigurati samo dio odgovora na pitanje kako napredovati sa regionalnom integracijom, normalizacijom odnosa i pristupa zemlja Zapadnog Balkana EU”. Čak i odredba o "mini-Šengenu" (Schengen) u Trampovom ekonomskom sporazumu – čiji je cilj smanjiti prepreke za brže kretanja ljudi, roba, usluga i kapitala - donosi komplikacije. Manje države sa velikim trgovinskim deficitom, kao što je Kosovo, strahuju da će to samo utvrditi dominaciju znatno veće ekonomije Srbije.

EU je upravo potrošila 9 milijardi eura (10,6 milijardi dolara) za razvoj, modernizaciju i povezivanje privreda jugoistočne Evrope. Zadatak Vašingtona nije da nadmaši potrošnju EU sa drečećim nekoordiniranim projektima koji se mogu okončati kao bačen novac američkih poreskih obveznika. Krucijalna uloga Amerike je da obezbijedi dosljedan i autoritativan glas, principijelno i hitno, i da osigura da ni Brisel ni balkanske prijestonice kao Sofija i Beograd ne odustanu od zadatka rješavanja političkih sporova u regiji.