Ivica je u proboju ostao bez nogu: Čovjek može podnijeti više od životinje

"Kolega i ja, jedini smo preživjeli od nas 11 koji smo 10. studenog krenuli iz okupiranih Bogdanovaca prema Vinkovcima", ispričao je Ivica Jurčan, legenda Domovinskog rata i dobrovoljac Vukovara.

U 12-dnevnom mučnom proboju 10. novembra ostao je bez nogu, gotovo svi saborci su u tom proboju poginuli.

Uz sve te strahote, Jurčan je kasnije završio i u logoru. Imao je tada 21 godinu. Ležeći u polju, teško ranjen i izmrcvaren, izgladnio, dehidriran i promrzao, mislio je da je tu njegov kraj, piše 24sata.hr.

Trending

Internetom kruži lažni dokument o ugroženom miru u BiH, Kožljak: "Hibridna propaganda"

"Kako je koji od nas vodio druge u spas, tako je ginuo i na njegovo mjesto dolazio je sljedeći. Kad su JNA i četnička armada ušli u selo, svi koji smo ga do tada branili odlučili smo krenuti u proboj. Spustili smo se u njive i krenuli uz korito Vuke. Već na početku naletjeli smo na špage od maljutke koje su četnici postavili kao zamke. Prvi koji nas je vodio bio je pokojni Crvenkapa. Krenuo je prema Marincima ne znajući da su oni okupirani, ali sam ga na vrijeme zaustavio da nas ne vodi u ruke četnicima. Nedugo potom uletjeli smo u minsko polje.

Većina od nas tridesetak ostala je u tom polju, mrtvi ili ranjeni. Među njima i ja. Oni koji su ostali neozlijeđeni samo su nam podvezali rane i ostavili nas jer s nama na leđima nisu imali šansu probiti se do Vinkovaca. Nažalost, ni oni nisu daleko stigli jer ih je u drugom polju dočekala paljba s transportera", rekao je Jurčan.

"Kad su mine grunule, nisam uopće bio svjestan što mi se dogodilo. Bio sam u šoku. Nisam se mogao pomaknuti. Noge su mi bile raznesene, lijeva i desna ruka ozlijeđene, a tijelo mi je bilo izbušeno gelerima. Čuo sam Kneževića kako viče da je žedan. Nitko mu nije mogao dati vode jer smo svi nepomično ležali. Čuli smo da se nešto vuče po zemlji, a onda se začulo kao da je netko upao u vodu i da se guši. Vjerujemo da je Knežević došao do Vuke piti vode, a onda je u nju upao i ugušio se. Mi smo ga dozivali, ali se nije javio", prisjetio se 100-postotni ratni invalid Ivica Jurčan najgorih dana u životu.

Oko 23 sata do njih je došla još jedna grupa koja je bila u proboju. Prenijeli su ranjene iz minskog polja u kukuruz, da budu na sigurnijem mjestu. Htjeli su sa sobom povesti dvojicu ili trojicu, ali HOS-ovci su rekli ili idemo svi ili nitko.

"Do jutra je mali Antunović iskrvario i umro. Mali Šarić je umro treći dan.

Nismo si mogli previjati rane niti se skinuti da uopće vidimo tko je gdje ranjen. Nas četvorica smo ležali dalje u kukuruzima, a dani su prolazili", rekao je Jurčan.

Deveti dan stigao je do njih policajac Željko Đapić.

"Htio me je ponijeti, ali to nije bilo moguće jer sam bio sav raskomadan", ispričao je Jurčan.

"Oko mene je bio pljesniv, prljav kukuruz. Grabio sam ga kako sam mogao i trpao u usta, samo da nešto pojedem. Bio sam polumrtav, kad je naišla neka grupa ljudi. Nažalost, ne naši vojnici, nego JNA. Mislili su da sam ostavljen kao mamac, da je ispod mene bomba, pa su tražili da se pomaknem malo da vide hoću li grunuti. Stavili su me u šatorsko krilo i odnijeli u Marince. Tamo su me predali četnicima, rezervistima, koji su me toliko tukli i mrcvarili da sam ih molio da me ubiju",  Ivica koji danas ni sam ne može pojmiti odakle mu tolika snaga da je sve to preživio.

Napominje da je kasnije spašen, ali je naučio bitku lekciju.

"Svatko tko je prošao proboj, rat, ranjavanje, logor, prošao je veliki pakao. Tih dana spoznao sam da čovjek može podnijeti više od životinje. Kad danas o svemu tome razmišljam, ne znam kako sam preživio. Znam samo da mi je to promijenilo cijeli život, čitavog mene.

Svi smo se mi možda oporavili fizički, ali psihički nismo.

Teško je živjeti normalan život nakon svega. Nasreću, imam prijatelje, suborce, bajkere, koji mi pomažu u svim krizama. Kad mi je najteže, sjednem na motocikl i po gasu. To mi dođe kao bijeg od stvarnosti", rekao je Jurčan dodajući kako mu je s godinama sve teže nositi proteze na nogama, pa čak i sjediti na motociklu iako je rađen specijalno za njega.