In memoriam, Ivica Osim: Detalji i fotografije iz života Štrausa s Grbavice

Miroslav Ćiro Blažević je lakrdijaš. Beskrajno zabavan, ali, ako mene pitate, i beskrajno iritantan tip. Mađioničar, zavodnik, šarmer, mutikaša, prodavač magle, enciklopedijski primjer ublehaša, sve je to Ćiro Blažević. U jednoj televizijskoj emisiji posvećenoj plasmanu bosanskohercegovačke reprezentacije na Mundijal, Ćiro je u svom stilu izjavio: “... i taj Osim, pićka mu materina, on je veća legenda od mene!”

Piše: Mario Tomaš

Možemo sumnjati u Ćirinu iskrenost, ali to ovdje nije ni bitno. Bio iskren ili ne, Ćiro je, naprosto, rekao istinu. Ivica Osim stvarno jest veća legenda od Ćire Blaževića, a da se nikad nije služio njegovim populističkim trikovima, nije se klanjao ocu nacije, nije podilazio niskim strastima mase, baš nikad nije govorio samo ono što bi drugi htjeli čuti, a to su osnovni sastojci Ćirine zavodničke magle.

Trending

Dirljivo pismo zaposlenika OŠ Prečko: Srca su nam slomljena, ali niste sami. Tuga je cijena ljubavi

Početkom devedesetih, nakon nekoliko godina treniranja, već sam nogomet razumijevao na malo drugačiji način od onog isključivo navijačkog. Tada sam počeo shvaćati zbog čega Ivica Osim nije u reprezentaciju zvao neke miljenike navijačkog puka diljem bivše Jugoslavije. Zamjerali su mu štošta, ali on je vidio da se nogomet kreće u nekom drugom pravcu, da se igra ubrzano mijenja te da tim treba sastavljati prema zahtjevima moderne igre makar je mnogima bilo nejasno kako je moguće da najbolji igrači Jugoslavenske lige ne igraju redovito u reprezentaciji.

Tako nešto mi je rekao i Amar Osim kad smo pričali o stvarima koje je, prije svega navijački, a donekle i novinarski puk zamjerao njegovu ocu. Misterij koji me mučio od djetinjstva, onaj u vezi s neigranjem Semira Tucea i Seada Kajtaza u reprezentaciji, konačno sam početkom 2014. godine imao priliku razriješiti s tvorcem tog misterija, Ivicom Osimom.

STVOREN ZA RUŠENJE MITOVA

Svašta se događalo tih godina. Nije bilo stadiona na kojem zbog ovog ili onog igrača nije bio izviždan, “takav je pos’o”. U Mostaru mu se događalo da sjedi s pokojnim Josipom Jolom Musom, legendarnim predsjednikom Veleža, u loži stadiona pod Bijelim brijegom, a da ga publika gađa čime stigne i nabraja mu familiju u kontekstu omiljenom diljem bivše države.

Bio je to izraz negodovanja, jer njihovi ljubimci nisu ujedno bili i ljubimci saveznog selektora. Jole Musa mu je na samom početku njegove selektorske karijere rekao da ima jednog malog kojeg mora vidjeti. Mali je nosio crveni dres s brojem 11, zvao se Semir Tuce. Švabo je došao u Mostar i pogledao utakmicu u društvu Josipa Muse. “Vidim ja, sve on zna s loptom, ali izduši za pola sata, ne može disat’, a ne trčat’!”

Ivica Osim je, prije svega, iskren čovjek. Reprezentacija Jugoslavije pod njegovim je vodstvom igrala sjajan nogomet koji mnogi od nas tada nisu razumijevali, a Osim je spremao tim za najveće stvari, one koje su se trebale dogoditi devedesetih, ali nitko od nas, pa ni on, to nije dočekao.

Kad govorim o Švabinoj iskrenosti, uvijek se sjetim utakmice koju je komentirao kao gost u studiju Hrvatske televizije. Hrvatska reprezentacija igrala je utakmicu svjetskog prvenstva u Njemačkoj protiv Australije. Sjećam se dobro toga, živio sam tada u Splitu, kompletna hrvatska javnost bila je šokirana Osimovom iskrenošću, a čovjek ih je, naprosto, suočio s istinom.

Nakon Osimova komentara, svi ljubitelji nogometa u Hrvatskoj kao da su progledali, odjednom je ispario nadmeni mit o superiornoj hrvatskoj momčadi, Ivica Osim ih je, baš kao i mene u vezi sa Semirom Tuceom, suočio s činjenicom da njihova nacionalna momčad ne može trčati i da u tome treba tražiti osnovne uzroke neuspjeha.

BOLJKE BALKANSKOG PRISTUPA

“Ljudi imaju običaj da traže razloge možda tamo gdje nisu. Bilo je šta je bilo, ali, to je moje lično mišljenje i to mi ponekad neki potvrde u nekoj priči, ali tolika razlika što se tiče fizičke spreme, trčanja, a to niko neće da primijeti, jer je sramota reć’ ako neko ne može da trči, jer o tome se ne govori, a to je najprimarnija stvar danas u fudbalu. Taj ko ne može da trči, ne može ni da igra. Pada i taktika, pada sve u vodu. Druga stvar, ja sam čuo nekoliko primjedbi, komplimenata čak, o nekoj velikoj kombinatorici, to, pošteno govoreći, pošteno, ako je neko kombinov’o, to je Australija...”

Kompletna hrvatska javnost narednih se dana zabavljala istinom koju je pred njih tresnuo Ivica Osim. Bio je to velik poraz za sve hrvatske stručnjake koji su tih dana iznosili svoje elaborate u kojima su odreda uzroke neuspjeha tražili svugdje osim u vlastitoj nemoći. Ako je netko mislio da ljudi ne vole kad im se kaže kako stvari zapravo stoje, slučaj Ivice Osima ga je razuvjerio. Komentar te utakmice bio je najpreciznija analiza boljki balkanskog pristupa nogometu i, ujedno, jedno od najsažetijih izlaganja svih premisa modernog nogometa. Mudrac je polusvjesne balkanske nogometne stručnjake, kojih su pune i nogometne akademije i kafane, pljusnuo kantom ledene vode.

Nije se to dogodilo samo tada, cijeli je život Ivica Osim imao potrebu suočavati ovdašnje ljude s istinom, u svojoj domeni djelovanja, naravno, spustiti ih na zemlju, jer, kao i u nogometu, vidio je kamo sve to vodi i htio je dati svoj mali doprinos da ne ode baš sve k vragu tako naglo kako je otišlo. U beogradskom NIN-u, informativnom tjedniku, 29. 5. 1992. godine, u jednoj kratkoj ispovijesti, Ivica Osim je, tada već duboko razočaran čovjek, još jednom dijagnosticirao naše najveće boljke, kojih se, ako ćemo pravo, do danas nismo oslobodili, jer kod nas ni rat ništa ne rješava.

“I moralo je tako biti kad smo godinama bili najpametniji, sve smo najbolje znali: i fiziku i biologiju i hemiju. Najbolji smo fudbal igrali, bili najljepša nacija i najbolji ljubavnici, a u školama smo učili kako smo nepobjedivi i kako nam niko ništa ne može...”

Što bi bila definicija mangupa? Ta riječ više nije u svakodnevnoj uporabi. A ima nečeg mangupskog, bolju i adekvatniju riječ ne mogu pronaći, u ponašanju Ivice Osima, pozitivno drskog, gradskog, istinski širokog i duhovitog.

Takav je u televizijskim nastupima, njegova iskrenost je jednostavna, nepatvorena. To je iskrenost čovjeka s mjerom, čovjeka koji kuži stvari o kojima govori, koji, prije svega, u što sam se uvjerio prilikom našeg susreta, kuži mentalitet koji ga okružuje, shvaća svijet i objašnjava ga na sebi svojstven način. Ukratko, to je šarm potpuno drugačiji od šarma Ćire Blaževića.

Ljudi Ivicu Osima vole zato što nije prevarant, zato što nije nikad davao isprazna obećanja samo da bi podilazio općoj atmosferi. Zašto je to baš toliko dragocjeno? Rekao bih, u svijetu u kojem gradskim ulicama više ne vladaju istinski mangupi (zamijenili su ih obični prosti siledžije bez šarma i smisla za humor), u svijetu u kojem je prijetvornost glavno oruđe za postizanje ciljeva, svijetu koji je sav političan u negativnom smislu te riječi, iskrenost mora biti dragocjena, ona je relikvija nekih prošlih vremena baš kao i mangupluk, onaj mangupluk koji je iščezao s gradskih ulica diljem bivše Jugoslavije. Frajeri više ne postoje, postoji riječ ispražnjena od sadržaja, a obrni okreni, bolje je živjeti u crno-bijelom nego u sivom svijetu. Ako shvaćate što želim reći.

’ŠTO DA JA KAŽEM JEDNOM BUTRAGUEÑU ILI SANCHEZU?’

Švabo je dva puta odbio klupu Real Madrida. U razgovoru koji smo vodili nije bio raspoložen pričati o tome. “Bilo je, ali kao da nije ni bilo, nema smisla pričati o nečemu što nije bilo”, odgovorio je na moje pitanje o interesu Real Madrida za njegove usluge. “Čim nisam bio, znači da me nisu tražili. Pretjeruju ljudi, može svako reći da ga je Real tražio... ”

Sredinom devedesetih, njegov dolazak u Real zagovarali su tada neki od najbitnijih igrača Real Madrida, svi odreda bivši Švabini igrači: Peđa Mijatović, Robert Jarni, Davor Šuker. Okolišao je i na koncu nisam dobio previše detalja o njegovu nerealiziranom angažmanu za Real. No, u intervjuu koji je dao Marjanu Mijailoviću iskreno se osvrnuo na tu epizodu u svom životu. Bio je krajnje prostodušan, bez imalo srama priznao je što ga je točno mučilo oko odlaska u Real Madrid.

"Iskreno rečeno, boj’o sam se, nisam znao šta ću tamo. Da me neko tad pit’o: što ideš? Ipak je to dobra stvar, čast je to, samo lud čovjek može odbit’. Ja nisam, al’ jednostavno sam sebe pit’o, a šta ću sad tamo. Toliko je velikih imena, toliko je velik klub da se moraš pitat’, ako si malo korektan, šta ću, šta ću ja sad govorit’, šta ja znam, Butragueñu ili Sanchezu ili Hieru ili drugim igračima, šta treba da rade.
Onda sam se raspitiv’o kako to igraju, šta rade, kakvi su momci, sasvim normalno. A onda, pošteno govoreći, prep’o sam se više tih obaveza nekakvih, tog nastupa, jer nije lako nepripremljen otić’. Lako je reći da. Kad imaš priliku za tako nešto, onda je lako reći: jah, da, hoću. Ali pitaš sam sebe – zašto.”

VIŠE OD TRENERA

Malo je ljudi koji će uspjeti u jednom takvom trenutku, pred jednim takvim izazovom ukrotiti vlastitu sujetu i pohlepu, koja čuči u svakom od nas. Švabo je svoju trenersku veličinu volio dokazivati na drugačiji način, zaobilaznim putem, radeći, isprva, daleko od reflektorskog svjetla i velikih pozornica. Švabo je učitelj i on je volio podučavati. Moje beskrajno ljudsko poštovanje Ivica Osim zaslužio je još davne 1992. godine zbog one čuvene ostavke na mjesto selektora nogometne reprezentacije Jugoslavije. Bio je jedini koji se usudio progovoriti, iskreno, ljudski, bez mazanja očiju, bio je jedini tada koji se usudio reći što mu je na duši. Od tog trenutka Ivica Osim za mene je postao više od nogometnog trenera...

Mnogi su skloni misliti da je nadimak Švabo Ivica Osim fasovao zato što je svijetle puti i plavokos, ali postoji i verzija prema kojoj je nadimak, zapravo, dobio zbog porijekla svojih roditelja. Otac Ivana Osima rodio se u braku Slovenca i Njemice, a njegovu majku na svijet su donijeli otac Poljak i majka Čehinja. Ivan Osim, koji je ime dobio po djedu Johanu, rodio se 6. maja 1941. godine u Sarajevu, preciznije, u tadašnjem radničkom željezničarskom predgrađu Sarajeva, Hrasnom.

Kad sam početkom dvijetisućitih živio u Hrasnom, bilo je to klasično socijalističko naselje. Zgrade kutije, pokoji neboder, a između njih malo igralište i parking-prostor. Hrasno u kojem sam živio potpuno je drugačije od onog u kojem se rodio Ivica Osim. Kad sam ga zamolio da se prisjeti djetinjstva i kaže mi nešto o svom naselju, Osim mi je rekao: “Kamo sreće da ga još ima, ali nema više, a ne valja nazad, šteta da svaki dio grada nema nešto takvo. Takva predgrađa, podgrađa, kako god hoćete reći, treba izmisliti ako ih nema.”

Hrasno mi je usporedio s mostarskim Kantarevcem. To je naselje dio Grbavice pa je nogomet i među malom rajom bio donekle organiziran. Tko je tu učio igrati nogomet, taj je i postao igrač – otprilike se u tome sažima suština usporedbe s Kantarevcem na kojem se do prije posljednjeg rata igrao poznati turnir Mahale iz kojeg su iznikli svi poznati Veležovi igrači.

Kad se Ivan Ivica Osim rodio, te daleke 1941. godine, Europom je bjesnio Drugi svjetski rat. Britanci kao odgovor na bombardiranje Londona bombardiraju tvornice u Bremenu. Romel postaje zapovjednik njemačkih trupa u Africi. Rudolph Hoss postaje upravitelj Auschwitza. Roosevelt potpisuje, kako bi se danas reklo, leasing kojim dozvoljava britanskim i kineskim trupama da kupe oružje na odgodu od SAD-a. U lipnju te godine Luftwafe sedam noći zaredom bombardira Liverpool.

Dan prije rođenja Ivice Osima Haille Selassie trijumfalno se vraća u Adis Abebu. Bosna i Hercegovina postaje dijelom Nezavisne Države Hrvatske... Hrasno je tih godina bilo rubno sarajevsko naselje u kojem su se nizale sirotinjske kuće ćerpićare, svaka s malo okućnice, bašte u kojima su rasle jabuke čiji okus Ivan Osim pamti i dandanas. Kaže da ih tu i tamo još ima. Jabuku je nazvao pravim dječjim voćem. Jedino sjećanje na Drugi svjetski rat, a i ono je nepouzdano, jest odlazak u kratak zbjeg. Naselje je bilo bombardirano. Osim se sjeća da je od detonacije pao na pod. Majka ga je povela sa sobom i, kako kaže, oboma im sačuvala glave. Bilo je to u posljednjoj godini rata.

OČEVE CRNE LAKIRANE CIPELE

Otac Ivana Osima, Mihailo, bio je bravar u željezničkoj radioni. Majka Karolina bila je kućanica, ali i članica raznih karitativnih organizacija. Znala je i krojački zanat. U godinama nakon rata, kad se njezin suprug Mihailo razbolio, što od teškog rada, što zbog sklonosti kojoj kapljici viška, majka Karolina noći je provodila za šivaćom mašinom kako bi odškolovala i othranila djecu. Mihailo se razbolio od tuberkuloze.

Posljednje godine života proveo je nepokretan. Sva briga oko djece bila je na Karolini, koja je nosila nadimak Beba, a dočekala je i to da joj grad Sarajevo, zbog njezinih karitativnih aktivnosti, dodijeli Šestoaprilsku nagradu.

Za Mihaila se pričalo da je bio najjači čovjek u gradu. Mogao je, kažu, na rukama vratiti vagon koji bi ispao iz šina. Tu mi je priču ispričao Amar Osim, a ona je zapisana i u vinjeti ”Očeve cipele” u knjizi “Teferič na ničijoj zemlji” Zdravka Lipovca.

Spomenuta priča govori o jednoj zgodi u kojoj se mladi Ivan htio pokazati pred prijateljima u školi. Jednog je dana obuo očeve crne lakirane cipele. Nakon škole nije otišao direktno kući, već je s prijateljima ostao igrati na male. Cijenu su platile očeve ionako pohabane cipele. Dugo te večeri Ivica nije smio kući. Otac je ostao bez cipela i zakasnio je na treću smjenu u tvornicu Vaso Miskin Crni.

Volim stare fotografije. Čini mi se da su više nego moderna fotografska oprema, negdašnji fotoaparati uspijevali, skupa s modelima koji su uvijek na njima djelovali ukočeno i neprirodno, uhvatiti duh vremena.

Fotografija koja ilustrira priču ”Očeve cipele” prikazuje bračni par Osim, Mihaila i Karolinu koja u naručju drži malog Ivana. Ispred njih stoji Ivanov neidentificirani rođak. Mihailo je bio izrazito lijep, visok i snažan čovjek. Karolina djeluje krhko, ali u njezinu pogledu postoji majčinska odlučnost koja može pobijediti svu snagu svijeta. Vrijeme koje zrači s fotografije je ratno. Ulica iza njih je pusta.

Za Mihaila koji je mogao, kako kažu, sam podići željeznički vagon, što mu je vjerojatno i dohakalo u neka doba, govori se da je bio virtuoz na harmonici, a i danas se legende pričaju o njemu. O tome je govorio i Ivica Osim. Sjećao se da je otac znao i harmonikom zaraditi koji dinar, ali mu nekakvo tvrdo proletersko dostojanstvo nije dozvoljavalo da mu sviranje postane profesija. Posao bravara je častan, a sviranje je za zgubidane, to si jedan gord obiteljski čovjek, iako poznat kao kabadahija, nije mogao dopustiti.

Majka Beba bila je aktivna pri Socijalističkom savezu, aktivistica Crvenog križa i jednog kulturnoumjetničkog društva. Nikad se nije učlanila u Komunističku partiju, a jednom je prigodom završila i u zatvoru. Bila je 1949. godina. Tvrdo vrijeme. Karolina je tijekom neke priredbe spomenula Staljina... Karolina je iste noći završila u hapsu.

Otac Mihailo se nekud izgubio, a mali Ivan je ostao s bakom. Pet dana se nije ništa znalo o Karolininoj sudbini. Tada je bila noseća s Ivanovom sestrom. Godinama poslije toga, kako smo već spomenuli, dobila je Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva, ali nije to, kako ističe Ivica Osim, bilo zbog tadašnje vlasti, s obzirom na to da Karolina nije bila članica Partije, bilo je to zbog njezina aktivizma u humanitarnim i kulturno-umjetničkim udrugama.

I JAJE JE BILO LUKSUZ

Život u poslijeratnom Sarajevu bio je vrlo oskudan. Kroz Hrasno je prolazila željeznica. Velik broj susjeda obitelji Osim činili su ložači i mašinovođe. Prugom je u naselje stizao ćumur. Ivica Osim uvijek ističe solidarnost tadašnjih proletera, većinom željezničara. Ljudi bi se, kad bi istovarali ćumur, uvijek dogovorili da se pomogne nekom potrebitom te bi prema tome raspodijelili ogrjev.

Znali su kao djeca igrati nogomet u naselju, a neka bi ih susjeda pozvala da joj utovare ćumur i svi su bespogovorno slušali. “Pokvari ti ćeif, ali šta ćeš”...

Kad sve sabere i oduzme, vlastito djetinjstvo ocjenjuje fantastičnim. Prije svega zbog ljudskih vrijednosti koje su ga okruživale. Zbog siromaštva, oskudice u kojoj su svi oko njega bili jednaki, morao si tražiti vlastiti put da se istakneš i pokažeš. Morao si imati “ono nešto”, neki faktor x. Isticao si se školskim uspjehom ili nogometnom vještinom. Omiljena igra među djecom bila je pogađanje gradova, nešto nalik igri Gradova i sela koju smo svi igrali u djetinjstvu. Pogađali su filmove, gradove, zemljopisne pojmove...

Bio si faca ako si znao više glavnih gradova. Status nisi mogao kupiti. Novca nije bilo, a da ga je i bilo, nisi ga imao na što potrošiti. Jedno obično jaje bilo je luksuz. Radnici iz Hrasnog na posao su odlazili noseći plastične kantice s ručkom. Doduše, nisi imao pojma ako je netko svaki dan za ručak imao meso, ali u to se nije ni ulazilo. Na ulici, svi su bili jednaki. “Neću da lažem da me ulica odgojila. Koga ulica odgoji, e to je nešto. Ja bi’ svakom preporučio da ga ulica odgoji. Ali ona prava ulica. Ulica koju sam ja im’o.”

INSTRUKCIJE IZ MATEMATIKE

Mali Ivan Osim u školi se pokazao kao izvanredan matematički talent. Kad sam mu to spomenuo, Švabo je u svome maniru rekao da to i nije neki kompliment. “Nekako se uvijek potrefi da siromasi, kokuzi, bolje uče ili bolje igraju fudbal.”

No, pokazalo se da mu je taj talent u narednim godinama dobro došao. Znao je “nešto više” pa su ga molili da im drži privatne sate matematike. To je Ivici Osimu omogućilo da upozna ljude koji ga okružuju, jer je ulazio u kuće i, iz prve ruke, mogao vidjeti kako tko živi. S jedne strane, on je držao sate matematike svojim kolegama, a, istovremeno, učio se životu. Djeca su se na ulici puno družila, ali u tuđe kuće nisu puno zalazila. O drugima i o tome kako žive nisi znao puno. Bilo je to pitanje dobrog odgoja. Ivan se, držeći sate matematike, našao u poziciji da otkrije život koji se odigravao u krugu drugih obitelji.

Škola je svoj djeci iz Osimova susjedstva bila jako bitna. Bio je to jedini način da učiniš roditelje ponosnima, a u to vrijeme i jedina međusobna utakmica koju su imali. I u toj utakmici djeca su bila solidarna. Igrali su se i učili zajedno. Nije bilo knjiga pa kad bi dobili jednu jedinu knjigu, skupilo bi ih se sedam-osam, jedan od njih bi čitao dok drugi spavaju. Ujutro bi zajedno sastavljali zadaću. Kako sam ističe, upravo su ga te situacije naučile kolektivnom razmišljanju, jer sam za sebe nisi mogao ništa, ali kad bi se skupili na gomilu, onda su “imali neku šansu”.

Nadam se da u ovoj crtici prepoznajete suštinu nogometa. Švabo bi rekao: “Sam se loptom ne možeš igrati.”

MULTIETNIČKA ULICA

Negdje 1953. Mihailo Osim razbolio se od tuberkuloze. Time se ionako labava financijska situacija obitelji Osim dodatno pogoršala. Instruktorski hobi malog Ivana u to se vrijeme pokazao vrlo korisnim. Mati Karolina se i u novonastalim okolnostima pokazala iznimno čvrstom, ali je situaciju teško mogla iznijeti sasvim sama. Imala je dvoje male djece i bolesnog muža, a imala je i sreću da se njezin sin Ivan na neki način podizao sam, vlastitim matematičkim talentom.

Kao protuuslugu za podučavanje Ivan bi često dobio ručak, “kod nekog pojedeš supu, kod nekog nešto drugo i tako”. Događale su se i situacije na koje je pristajao teška srca. Kao nagradu, ako im dijete prođe matematiku, malom su Ivanu susjedi znali kupiti tenisice ili kaput. To su bile velike stvari, “da sam bio neko drugi, mog’o sam to instrumentalizirati”...

“Moja ulica je bila posebna, ona je meni i dandanas polivalentna, što kažu multietnična. Tu su živjeli Srbi, Romi, Jevreji, Hrvati, Muslimani... Na kraju ulice si im’o džamiju i uz nju školu. Dandanas je tu. Dobra, prava škola. Tri godine sam išao u nju”...

KRUG S BOGOMOLJAMA

Ivan Osim školovanje nastavlja u školi koja se nalazila u Novom Sarajevu. Pored škole je bila katolička crkva. Kažem, kad bi drugi ispričali istu priču, ona bi zvučala krajnje patetično, ali u slučaju Ivice Osima to nije tako. Krug s bogomoljama zatvorio se kad je krenuo u gimnaziju “kod stare željezničke stanice”. Tramvaj se zaustavljao kod crkve, a Ivan bi pred školom vidio gomilu djece. Ravnatelj gimnazije bio je izrazito neugodan tip koji je vodio računa o svakom učeniku ponaosob.

Nije se smjelo dogoditi da zakasniš ni minutu. To bi značilo ekspresan povratak kući, a “đe ću kući, mati bi boga ubila u meni”. Tako je Ivan revno obavljao svoje školske zadatke. A vrijeme, vrijeme nije bilo ni nalik ovom današnjem. Učenici su poštovali profesore, u njima vidjeli uzore; djeca su osjećala iskren stid ako ne bi ispunila i roditeljska i očekivanja svojih nastavnika. Katkad se ipak znalo dogoditi da propusti školu. Na Malti bi nadošla Miljacka i roditelji te onda ne bi puštali preko mosta. Rijeka je nosila balvane i moglo se lako dogoditi da te pogodi neki od njih.

Vlastitu viziju multietničnosti Ivan je stekao kroz školu i, naravno, u svojoj ulici. Kako je nekoliko puta kroz razgovor podvukao, podjele nije bilo, pogotovo ne po religijskoj i nacionalnoj osnovi, jedino možda, tu i tamo, djeca u Trećoj sarajevskoj gimnaziji djelila su se na bogate i siromašne... Ivan je ipak imao nešto što drugi nisu. Očeva sestra i braća živjeli su u Belgiji i Njemačkoj pa je Ivan zbog toga imao priliku prije druge djece probati “pravu čokoladu”, a jednom je na poklon dobio i pravu nogometnu loptu.

Ivan je rastao u ateističkoj obitelji, što mu se prema vlastitom priznanju čini prednošću, “čim imaš neku stranku ili vjeru, sam si sebe ograničio”. U njegovoj ulici religijsko šarenilo naročito je dolazilo do izražaja tijekom vjerskih blagdana. Tim se danima u određenim kućama u njegovoj ulici “malo bolje jelo”. Tako je život u proleterskom naselju Hrasno malog Ivana Osima učio u što drugi vjeruju, kako žive, u što ne vjeruju, kroz te je stvari spoznavao ljude i život. Svaki datum je znao napamet, znao je svaku slavu, svaki religijski blagdan.

Kao i svakom drugom djetetu, ti su dani predstavljali čistu radost, jer komšinice bi uvijek poslale koju baklavu, neki kolač ili drugu slasticu. Bez obzira na to što su mu roditelji bili ateisti, mama Karolina je za Božić nakuhavala gomilu kolača da bi Ivan mogao počastiti djecu iz ulice. Svi mi koji smo odrasli po mahalama bosanskohercegovačkih gradova imamo sličnu priču o tome. Ali, negdje usput, sve se to izgubilo.

*Pjesnik i publicist Marko Tomaš autor je prve autorizirane biografije Švabe, Straussa s Grbavice, Senseia, nogometaša, trenera, selektora, nogometnog mudraca Ivice Osima. Knjiga "Ivica Osim–Utakmice života" prati najveće pobjede i poraze Ivice Osima – na travi ili u životu, u slučaju Ivice Osima sasvim je svejedno. Slobodna Dalmacija objavila je manji odlomak iz ove knjige, koja je u izdanju IK Vrijeme iz Zenice objavljena početkom maja 2014. godine.