Ubili su našu dušu, pjesmu, ljubav, našu sreću, mladost i radost

Faruk Zametica
Ubili su našu dušu, pjesmu, ljubav, našu sreću, mladost i radost
/ Foto: KK Bosna
Pokušao sam nešto napisati i jučer i dan ranije, ali jednostavno nije išlo. Pokušao sam tugu koju osjećam pretočiti na papir i napisati kako su uništili našu ljubav, našu sreću, našu radost, našu mladost...

Pokušao sam, ali jednostavno ne ide. Kome i za koga da pišem? Do koga će ta poruka i hoće li uopće i doći? Koga uopće u ovoj državi zanimaju sport i košarka? Ko od tih vlastodržaca uopće prati taj plemeniti sport? Koliko je njih uopće pismeno da razumije radost loptanja pod obručima. Znate, nije košarka baš za svakoga.

U vremenu kada su idoli neka nova raja i prekodrinski "umjetnički" program ima i do dvadeset puta više publike u ovom gradu od košarkaša, fudbalera, rukometaša, odbojkaša, ništa ne treba da čudi. A ne tako davno bio je to grad u kojem se tražila karta više za košarkaške utakmice. Ako se vratimo više godina unazad, onda bi i dvorana od 50.000 gledalaca bila premala da primi sve one koji su željeli gledati Kinđetov ples pod obručima i pognute glave protivnika i velikih košarkaških znalaca.

I nisu krivi oni što im je draži performans cica maca s dekolteima iz rubrike XXX, s plastičnim grudima i pilećim mozgom... Krivi smo mi što smo ih pustili. Korov nikne gde god stigne, ma svaka njima čast... Šta oni znaju o utakmici Bosne i Reala u završnici Kupa prvaka pred punom Skenderijom, gdje najveći klub Evrope pada nakon produžetaka. Šta oni znaju o utakmici s Joventudom iz Badalone predvođenim slavnim Mokom Slavnićem i novoj pobjedi Bosne.

Šta oni znaju o pobjedama protiv izraelskog velikana Maccabija iz Tel Aviva kojeg je tada predvodio legendarni Berkovich. O pobjedama u Badaloni protiv Joventuda, protiv Olympiacosa i u Sarajevu i Pireju. Nemaju pojma, ne zanima ih. I opet nisu krivi oni, krivi smo mi...

Kada će se opet razvijati zastave u domu Mirze Delibašića, kada ćemo opet navijati za našu Bosnu, za naše Studente? Hoćemo li opet dočekati da Bosna zaigra protiv Zvezde i Partizana. Hoće li veliki Real više ikada u zvaničnoj utakmici zaigrati protiv Mirzine Bosne u Skenderiji. U tom najvećem klubu na svijetu, kroz koji su prošli najbolji evropski i svjetski košarkaši i fudbaleri, ime Mirze Delibašića ima posebnu težinu. U Sarajevu ime Mirze Delibašića nema nikakvu težinu. Ne znaju oni, čast izuzecima, ni ko je bio naš Kinđe. Čuli su sigurno. Da znaju, ne bi se ovako ponašali prema njegovoj Bosni.

"Igrač s najvećom klasom koji je igrao u Španiji. Gospodin!", naslov je to koji se odnosi na Mirzu Delibašića u najvećem i najpoznatijem sportskom listu u Španiji. Naravno riječ je o Marci. Tako eto u Španiji cijene Mirzu Delibašića. Kod nas, kod nas ga ne cijene. Da ga cijene nikada ne bi dozvolili da se Bosna ugasi. Pronalazak krivaca i traženje rješenja u ovoj državi bio bi uzaludan posao. Nije njima nažalost stalo do Bosne. Zbog toga je ljepše da se prisjetimo dana koji je Sarajevo ucrtao na svjetsku košarkašku mapu.

"Od prve minute, ta desetak puta manja 'bordo' družina potpuno je zaglušila Talijane, kao da je bila sama u dvorani. Srce je uvijek jače od svega: brojki, materijalnog, sile... Jače je jer je - ljubav. Nekoliko tisuća Talijana se još i čulo na početku utakmice: kad se koš njihovog kluba počeo puniti, crveno-bijele zastave i šalovi prestali su lepršati u dvorani.

Bosnini navijači su svojim igračima davali ono što su sami dobivali od njih. Srce. I kada se poslije utakmice pisalo i pisalo o sudaru taktika: zona protiv zone, pojedinac protiv pojedinca, mentalitet protiv mentaliteta, za mene je to bilo samo pisanje, ništa više. Radilo se o dvoboju ljubavi i proračuna, duhovnog i materijalnog, skromnosti i prepotentnosti.

Emersonovi igrači su samo mislili kako da povećaju svoje bankovne račune, Bosnini igrači i da su htjeli nisu mogli misliti na novac - nije ga bilo. Objektivno svi su bili 'kokuzi'. Pa zašto su, onda, igrali Sarajlije? Eto zato. Ne postoji drugi odgovor. A to 'zato' znači: iz onog inata što je svojstven ljudima s ovih prostora, inata koji u sebi ima mnogo više iracionalnog, nego racionalnog.

Onog inata kojim su Sarajlije branile svoj grad i odbranile ga, iako je zlo s brda bilo neuporedivo jače. 'Zato' su Bosnini igrači pobijedili te travanjske večer: da obraduju svoju raju iz ulice, škole, fakulteta - a to se ne može platiti svom lovom iz švicarskih banaka... Da odgovore nehajno, kad ih neko iz raje upita - 'pa kako je bilo?' - 'ma ništa posebno, nisu ni oni Pele...'

Eto zbog ovoga, po meni, slavni Emerson to veče nije imao nikakve šanse. Petog travnja navečer, 1979. godine Sarajevo je bilo jedno ogromno srce što se samo nije rasprslo od sreće, u njemu je bilo mjesta za sve ljude na svijetu.

A trinaest godina kasnije, isto petog travnja, samo 1992. godine, to srce se pretvorilo u lelek - mjesto, najnesretnije na kugli zemaljskoj, napadnuto i zatočeno od sila mraka i zla, koji odlučiše da ga sataru i izbrišu iz ljudskog sjećanja. Smetala im je, nesretnicima, duša i mekana pjesma sarajevska. Nisu uspjeli - ne može nikakvo zlo ljudsko uništiti dušu i pjesmu. Duša i pjesma ostaju. Kao vjetar, kao more, rađanje i umiranje. Kao ljubav", napisao je u svojoj knjizi o Mirzi Delibašiću, Vahidinu Musemiću i gradu Sarajevo pokojni Slobodan Đani Đurasović.

Nema više Đanija, nema Kinđeta, nema ni Davorina. Nema nas dovoljno da brinemo o Bosni. Oni bar nisu dočekali ovu neku novu vrstu zla što ubija i dušu i pjesmu i ljubav jednu veliku. Ipak nikada ne smiju potcijeniti srce šampionsko što ga Bosna i svi oni koji je vole imaju. Iskreno vjerujem da će jednog dana Studenti ustati iz pepela i opet biti naša ljubav, sreća, radost i mladost. Da ćemo opet razvijati zastave i za Bosnu navijati. Ustat će Bosna. Mora!

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Povezano

/ Najnovije