Zemljane staze ili "linije želja" u gradovima - izraz ljudske slobode

Taj postupak se pravda sa mišlju: zašto da ne?

Zemljane staze koje nastaju pješačenjem preko travnjaka se nazivaju "staze želja". Britanski književnik Robert Macfarlane ih opisuje kao "putevima i stazama koji su nastali željama i nogama šetača". Za ovog književnika su staze izraz "slobodne volje čovjeka".

The New Yorker ove staze zove "stazama krava, piratskim stazama, društvenimm stazama, društvenim stazama, stazama zvijeri, stazama magaraca, stazama za slonove".

Škotski novelist James Matthew Barrie zemljane staze naziva "stazama koje su nastale od sebe".

Staze nastaju na različitim mjestima urbanih sredina. Pa su tako brojne takve staze nastale u okruženju Nacionalnog kongresa u Brazilu. Neke od njih su čak vidljive na Google mapama. 

Guardian za staze kaže da predstavljaju "napetost između prirodnog okruženja i ljudskim djelovanjem stvorenog okruženja tj. odnos čovjeka prema sredini u kojoj živi". Ovakve staze nastaju vrlo često tamo gdje nam izgrađenih pješačkih zona. Na taj način ljudi ukazuju na koji način žele da se vrši urbanističko planiranje.

Osim što pokazuju mjesta kojima ljudi žele hodati, isto tako pokazuju mjesta kojima ne žele hodati. Zemljane staze u gradovima su za jedan akademski časopis izraz "građanske neposlušnosti".

Umjesto sankcioniranja onih koji hodaju izvan izgrađenih pješačkih zona ili spriječavanja da to čine, pojedinci koji rade na urbanističkom planiranju nastoje da razumiju takve postupke. Jedna od njih je Jane Jacobs kojoj je cilj da takvo ponašanje ljudi uzmu u obzir prilikom planiranja.

Arhitekta Riccardo Marino ozbiljno shvata zemljane staze ili "linije želja". On je istakao da uprkos tome što se potroši veliki novac na izgradnju staza, ljudi ne pješače njima jer im mozak nalaže da to čine na najbrži mogući način, pa čak i po cijenu da se uprljaju. 

Marini je decenijama sarađivao sa danskim arhitektom Janom Gehlom koji je poznat po tome što nastoji da prostor bude u interakciji sa potrebama ljudi. Marini je naglasio da su "staze želja" prilika da se osluškuje prostor.

Uzimanje u obzir zemljanih staza prilikom urbanističkog planiranja nije novina. Mnogi univerziteti su uočavali putanje kretanja njihovih uposlenika i studenata kako bi odlučili gdje graditi staze. Jedan od takvih univerziteta je onaj u Mičigenu.

Devedesetih godina prošlog vijeka je holandski arhitekta Rem Koolhaas je na osnovu putanja kretanja studenata vršio projektovanje Instituta za tehnologiju u Ilinojisu. I zdravstvene ustanove su imale razumijevanje za "staze želja" - Nacionalni institut za dravlje u Sjedinjenim Američkim Državama je odlučio da poploča zemljane staze nastale 60-ih, 70-ih i ranih 80-ih godina. 

"Linije želja" su stvar prošlosti. Stručnjaci smatraju da je Broadway u New Yorku bio prva takva staza, kao i Wickquasgeck Path koji su napravili Indijanci u želji da skrate put između predkolonijalnih naselja na Manhattanu.

Zemljane staze govore o vremenu kada su gradovi nastajali.

Za profesora arhitekture i dizajna Andrewa Furmana na Univerzitatu Ryersom u Torontu, "staze želja" su pokazatelj "beskrajne ljudske želje za postojanjem slobode izbora". Mišljenja je da ove staze pokazuju čovjekovo ne pristajanje na postojeće obrasce ponašanja tj. želju da se izrazi otpor.

Furman podsjeća na knjigu Rebecce Solnit koja tematizira historiju kretanja - pješačenja čovejka u kojoj ona konstatira: "Hodanje je način da se svijet učini takvim da čovjek bude postojan u njemu", piše Guardian.