U BiH ubijeno desetine žena od 2015. godine: Ko je odgovoran?

Činjenica da je, prema podacima zvaničnih agencija, od 2015. do 2022. godine ubijeno najmanje 75 žena (ne uključujući slučajeve iz 2023.) u Bosni i Hercegovini ukazuju na zastrašujuću rasprostranjenost nasilja nad ženama u jednoj maloj zemlji s procijenjenih 3.453.000 stanovnika.

Međutim, površnost i "kratka pamet" kao da su postale dominantno obilježje našeg vremena i društva, pa se i najkompleksnije pojave i procesi pojednostavljuju, skraćuju, "prelamaju preko koljena".

Kako ćemo-lako ćemo. Živi se od danas do sutra, pa ono što zahtijeva interdisciplinarni pristupu kojem će za rješenjima tragati eksperti iz raznih oblasti, a pomagati i učestvovati predstavnici vlasti, nevladinog sektora, vjerskih i drugih zajednica, kao i medija, te u takvoj debati proizvoditi stvarno primjenjive strategije - svodi se na neutaživu želju za lajkom, samopromocijom i bahatim pojednostavljivanjem. Do besmisla.

Trending

Pacijent preminuo nakon pada s drugog sprata Kantonalne bolnice Zenica

To je ona situacija u kojoj političari na TV-u, kao, prijete, mršte se, gestikuliraju, protestiraju, sve zabrinuti pozivaju na akcije, "krvi daju za Bosnu" itd.

Zaštita za žrtve

Ovaj tekst objavljujemo danas, dan nakon što je javnost u Bosni i Hercegovini potresao novi slučaj femicida, a žrtva je bila 31-godišnja E.M. Kao otpor zaboravu ove mlade žene i desetina istih. Makar kao pokušaj da se i na ovakav način suprotstavimo tendenciji da se i najužasniji primjeri patologija u našem društvu svedu na reality, da se zaboravljaju – do neke nove mrtve glave, do neke nove saobraćajne nesreće, do neke nove poruke na društvenim mrežama, poteza ili izjave koju ćemo osuđivati ili hvaliti.

14.08.23. 19:30

Epidemija femicida u BiH: Žene ubijaju, jer ih institucije ne štite od nasilnika

Tek ukoliko uspijemo uzdignuti iznad tog pukog konzumerizma medijskih i sadržaja na društvenim mrežama, postoji nada da će ovo društvo možda shvatiti zastrašujuće razmjere činjenice o desetinama ubijenih žena samo u proteklih nekoliko godina. Samo u tom slučaju će postojati i mogućnost da se stvori okvir u kojem će žrtvama porodičnog nasilja, makar jednoj ženi-žrtvi, biti spašen život! U kojoj će žrtva osjećati zaštitu sistema, društva, čiji je dio.

Jedan takav odgovoran pristup već duže vrijeme zagovara Atlantska inicijativa (AI) iz Sarajeva. U tom smislu valja istaknuti bilten pod naslovom "Femicid" koji je u februaru 2022. godine objavila ova nevladina organizacija.

"Važno je femicid učiniti vidljivijim i prepoznatljivijim jer želimo pojačati svijest o tome da nasilje u porodici nosi smrtonosne posljedice, da seksualno nasilje može prouzročiti smrt, da patrijarhalno-konzervativne prakse i tradicije nekada ugnjetavaju žene do smrti, te da brojne smrti žena nisu slučajnost, već su dio sistemske opresije gdje muška ljutnja na žene i potreba za dominacijom rezultira smrću. Femicid se najčešće posmatra kao izolirano nasilje, a u svojoj suštini predstavlja dio sistema opresije žena", navodi urednica biltena dr. Majda Halilović.

Prvi kadrovi s protestne šetnje za ubijenu Nizamu Hećimović u Sarajevu#Femicid #Protest

Video: Nedim Grabovica / https://t.co/tYir7xHaQk pic.twitter.com/ZnuTtzGjWv

— Radio Sarajevo (@radiosarajevo) August 14, 2023

Inače, u ovom biltenu autorice i autori se slažu da je postupanje sa slučajevima femicida kao jednokratnim i završenim djelima nasilja pogrešan konceptualni okvir koji ne doprinosi zaštiti i prevenciji femicida.

Sve naše Bademe

Otežavajuću okolnost u suočavanju s ovom opasnom društvenom devijacijom svakako predstavlja "dubina predrasuda prema nasilju nad ženama kako u društvu tako i u postupanju službi zaštite". Te predrasude su, prema Halilović, "tako duboko ukorijenjene da su se reflektovale kroz različite načine na koje se formiraju mišljenja i stavovi".

Ako se samo osvrnemo na decenije moderne prošlosti postaje jasno kako su mitovi o ubistvima žena nastajali, te kako su održavani u privatnom i javnom prostoru.

"Značajnu perspektivu o femicidu ponudio je Nebojša Jovanović analizirajući u svom eseju ono što naziva bosanski rat spolova. Izlažući psihoanalitičkoj i sociološkoj kritici popularni film Kuduz iz 1989. i efekte koje je ovaj film imao na gledaoce Jovanović prikazuje kako filmske reprezentacije, a možemo reći i medijske, reflektuju ideološki i društveno-politički kontekst i stvarnost kada prikazuju ubistva žena. Film je baziran na stvarnom događaju, a prikazuje svirepog ubicu Kuduza kao grubijana nježnog srca, a Bedemu kao njegovu žrtvu koja je ovo ubistvo isprovocirala izdajom tradicionalnih normi pokorne žene. Film nije o Bademi, već o Kuduzu i njegovoj patnji, njegovoj ljubavi, njegovim emocijama. Toliko je film naklonjen Kuduzu da je u tim predratnim godinama ovim filmom ubica postao dopadljiv, slobodno se može reći i junak jedne tragedije", piše Halilović.

Iako smo u godinama nakon Kuduza donekle odmakli od ovog diskursa da su ubice žena "grubijani nježnog srca" i ovakva opravdanja više nisu popularna, odnosno ne iznose se ovako eksplicitno, ukupni odnos prema femicidu, smatra Halilović, u praktičnom smislu nije doživio značajniju promjenu.

"Prema podacima do kojih je došla Agencija za ravnopravnost spolova BiH, prikupljajući podatke od pravosudnih institucija i nevladinih organizacija, od 2015. do 2020. godine ubijeno je ukupno 56 žena, ali se ta ubistva ne tretiraju kao femicid. Da postoji rodna analiza nasilnih smrti u Bosni i Hercegovini, mi bismo sada napisali koliko žena je ubijeno u posljednjih pet godina, na koji način i kako je pravosuđe procesuiralo ova djela, koji propusti su napravljeni u zaštiti, ali takvo nešto još uvijek nemamo. To bi bilo važno jer bi službama zaštite dalo smjernice za dalji rad, ali i pokazalo da javnost prati femicid s dužnom pažnjom i brigom koju najozbiljniji oblik nasilja nad ženama zaslužuje", ističe Halilović.

Opravdanje nasilja nad ženama

U poglavlju "Potrebna promjena diskursa o nasilju u porodici u Bosni i Hercegovini", Majda Halilović piše:

"Žene koje su učestvovale u ovom istraživanju govorile su o tome kako su tretirane od strane svojih porodica, policije, socijalnih radnika i članova pravosudne zajednice. Navodile su kako su one smatrane uzrokom nasilja, i uvjeravane su da će nasilje prestati ako one učine ili promijene određene stvari. Žene su prisiljavane na pokornost, a njihovi muževi su ih potčinjavali i kontrolirali, što je bio ‘normalan’ dio svakodnevnog života." 'Normalno' je i kad policija pokušava pomiriti muža i ženu neposredno nakon nasilja, tvrdeći da njihov dalji zajednički život predstavlja najvažniji prioritet, ili kad advokati i sudije koji provode zakone javno kažu da 'ne dijele to feminističko shvatanje nasilja'(!)".

"Normalizacija" i "opravdavanje" nasilja nad ženom – čak i od strane policajaca i sudija – itekako doprinosi retraumatizaciji već traumatizirane žrtve, navodi autorica.

"Ali nije dovoljno samo tradicionalnu, patrijarhalnu ideologiju zamijeniti modernom, liberalnom. Treba uvesti nove policijske metode i zakone koji će efikasno zaštititi ženu žrtvu zlostavljanja, i spriječiti femicid. Treba educirati sudije, tužioce i policiju, i informisati ih o najnovijim saznanjima u oblasti nasilja u porodici. A to je posao i obaveza nas, stručnjakinja i stručnjaka za mentalno zdravlje", zaključuje Halilović.