Priča koja i danas traje: Prije 50 godina Ervin je osmislio slavni Strip-art projekt

Sa stajališta nacionalne historije, 1971. godina bila je ajme i kuku.

Govorimo li, pak, o malim, privatnim historijama, tada nema nikakve sumnje kako je u pitanju bila divna i uzbudljiva godina, osobito za klince kojima imena kao što su Šime Đodan ili Hrvoje Šošić nisu značila ama baš ništa, jer su, kao i svi normalni mališani, bili zaokupljeni pustolovinama Princa Valijanta ili Ripa Kirbyja, piše Slobodna Dalmacija.

Mitsku 1971. oni pamte kao godinu u kojoj je porinuta najbolja strip-revija njihova dječaštva i mladosti, sarajevski Strip art.

U to davno doba vjerovalo se kako iza projekta novog časopisa stoji zabavna redakcija izdavačkog poduzeća Oslobođenje, u kojoj sjede sami prekaljeni profesionalci s razgranatim kolegijalnim vezama u bijelome svijetu, koji strip imaju u malome prstu, a u tiskari se osjećaju kao u vlastitome dnevnom boravku. To, međutim, nije moglo biti dalje od istine, jer je list bio one man show, dapače, one boy show, zamišljen i u cijelosti realiziran kao projekt jedne jedincate osobe koja je k tome bila maloljetnik.

Pretpovijest Strip arta počela je teći kao u sevdalinki, u bašči porodičnog doma na Ilidži, gdje je ni dječaku ni muškarcu Ervinu Rustemagiću palo na pamet kako bi bilo lijepo postati izdavač, pa uređivati strip-reviju po svome guštu.

Vjerovatno nije bio ni prvi ni zadnji u svojoj generaciji koji se dao zavesti vlastitom maštom. No, dok su ostali od svojih snova vrlo brzo odustajali, on se prihvatio posla. Doduše, na pomalo čudan način. Koji se danas doima još čudnijim.

PISMO AMBASADAMA

Kako nije imao pojma gdje se uopće mogu nabaviti prava na objavljivanje stripova i koliko ona koštaju, prvo je otišao u najbližu poštu i iz tamošnjeg telefonskog imenika za mrežno područje Beograd prepisao adrese svih ambasada zemalja za koje je čuo ili vjerovao da imaju bogatu produkciju štiva u sličicama. Onda je sročio cirkularno pismo kojim je diplomate zamolio za pomoć, jer želi pokrenuti strip-reviju, a ne zna kome se treba obratiti i čemu se uopće može nadati. Tada se dogodilo čudo kakvo je bilo moguće samo u prošlom savršenom vremenu, dok su se ljudi još uvijek analogno dopisivali, a odgovore nije smišljao kompjutorski algoritam, nego čeljade od krvi i mesa. Vjerovali ili ne, iz svake ambasade kojoj se obratio stiglo je srdačno pismo s vrlo podrobnim informacijama i uputama kome bi se u njihovoj zemlji trebao obratiti. Neki su bili do te mjere ljubazni da su ga obradovali cijelim paketima stripova koji izlaze u njihovim državama.

Obodren tolikom susretljivošću, Rustemagić je sjeo i napisao novo cirkularno pismo, ovoga puta nakladnicima, odnosno agentima koji su raspolagali pravima na njemu najzanimljivije naslove.

Čudo opet nije izostalo: apsolutno svi su mu odgovorili. 

Za nekoliko sedmica mogao se pohvaliti kako održava neobično živahnu i vrlo srdačnu korespondenciju s najvećim facama europskoga stripa toga vremena.

Poduzetni mladić opet je sjeo za stol u bašči i na njemu skicirao maketu revije u nastajanju, koju je potom odnio pokazati odgovornima u Oslobođenju. Kad su čuli što je dečko naumio, domaćini su se prvo iskidali od smijeha. Njihov cerek pretvorio se u facijalni grč kad su shvatili koliko daleko je mali odmakao u pripremi lista. Na svako njihovo pitanje spremno je odgovarao, kao da je znao kako će ga i koliko rešetati. Koju cigaretu i fildžan kafe kasnije, ekipa iz Oslobođenja je shvatila kako im je Rustemagić zaista ponudio dovršen, zaokružen projekt koji može servisirati sam samcat, uz tehničku asistenciju nekog grafičkog urednika. Tek kad su reviju amenovali, shvatili su da bi njen glavni urednik trebao biti maloljetnik, što zakonodavac nije dopuštao. Kad mu je ponuđeno da se netko drugi potpisuje kao šef dok on ne navrši osamnaestu, dečko se bez imalo kolebanja zahvalio na pažnji i otišao.

To projekt Strip arta nije pokopalo, nego ga je samo na nekoliko mjeseci odgodilo. Kad je Rustemagić konačno postao punoljetan, revija je lansirana kao prvi projekt javno-privatnog partnerstva na ovim prostorima, i to u vremenu kad nitko živ nije znao da takva sintagma uopće postoji.

Premda su mu nudili zaposlenje, vizionar iz bašče na Ilidži nije ga prihvatio. Nastavio je voditi Strip art u svojstvu vanjskog, honorarnog suradnika. A kako ga je vodio, dovoljno svjedoči podatak da je sarajevski list svojedobno, na prestižnom festivalu u italijanskoj Lucci, proglašen najboljom strip-revijom na svijetu. Rustemagićeve ambicije tu se nisu zaustavile. Revija je s vremenom prerasla u agenciju Strip Art Features, koja, hvala na pitanju, i danas uspješno posluje, uživajući u reputaciji najveće nezavisne agencije u svijetu, koja zastupa na stotine autora sa svih strana globusa.

Dugoj i plodnoj historiji te firme zamalo je došao kraj 1992. godine. Rustemagićeva kuća i studio, koje je u međuvremenu izgradio u Sarajevu, izgorjeli su nakon što ih je naciljao tenk.

U požaru je u pepeo pretvoreno 14.000 originalnih tabli, u to vrijeme najveća privatna zbirka stripova na svijetu. Neprocjenjiva remek-djela Hermanna, Tuftsa, Franquina, Tillieuxa, Kuberta, Fostera, Maurovića i niza drugih velikana nestala su na zgarištu. Srećom, Ervinova obitelj na vrijeme se sklonila. Palež kuće i studija preživjela je samo napola istopljena skulptura Yellow Kida, priznanje što ga je Rustemagić svojedobno primio kao glavni urednik najbolje strip-revije na svijetu.

NOVI KOLOSIJEK

Priča započeta u bašči na Ilidži, a nastavljena u Sarajevu, potom se prestrojila na novi kolosijek: centrala firme preselila se u Celje, odakle i danas namiruje potrebe nakladnika sa svih kontinenata. I ne samo njih, jer je Rustemagić mnoge naslove iz svoga agencijskog portfelja uspio prodati kao predloške za filmske i televizijske adaptacije.

Nakon pola stoljeća marljiva rada, itekako je zaslužio mirovinu, ali o njoj i ne razmišlja. 

Ostatak teksta pročitajte na ovom linku