Dobri ljudi / Sveštenik koji izvodi ilahije: Dođi, vidi šta može ašk da nam čini

08. 10. 2020. u 10:30:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 290

Dođi vidi ljubav šta (može da nam) čini... To nije samo naslov jedne ilahije koju su prošle sedmice tokom festivala u Trebinju, na oduševljenje svih, zajedno izveli Armin Muzaferija i pravoslavni šveštenik, đakon Branislav Rajković. To je poruka koju danas u Bosni i Hercegovini mnogi moraju čuti. I politička, i vjerska, i, nadasve, općeljudska.

Razgovarao: Faruk Vele

Dva anđeoska glasa zapjevala su u duetu pjesmu o božanskoj ljubavi, zapisat će novinarka Katarina Živanović za beogradski "Danas". I uistinu, ta ljubav čini se jedinim lijekom zahvaljujući kojem ova naša zemlja, i mi s njom, može ozdraviti i prosperirati do stabilnog i budućnosti okrenutog društva.

O tim porukama za Radiosarajevo.ba govori upravo đakon Branislav Rajković.

Radiosarajevo.ba: Uvaženi gospodine Rajković, kako je došlo do Vašeg nastupa sa Arminom Muzaferijom u Trebinju koji je dosta primijećen?

Đakon Rajković: Tokom prvih mjeseci još vladajuće pandemije, magazin "Biserje", a u okviru djelatnosti Bošnjačke zajednice kulture "Preporod", pokrenuo je izazov „Moj sevdah", kao svojevrsni vid podrške ljudima tokom izolacije. Prijatelji iz Mostara zamolili su me da podržim ovu ideju i pošaljem svoj video-snimak, što sam rado prihvatio, pjevajući poznatu sevdalinku "Tamburalo momče u tamburu", ali i jednu meni naročito dragu ilahiju, i to na turskom jeziku, između ostalog nazivanu i "Gel gör beni". Pomenutu ilahiju, inače prvi put sam čuo u interpretaciji upravo našeg vrsnog muzičara i mog, sad već veoma dragog prijatelja, Armina Muzaferije, što sam pomenuo i u samom snimku.

Nedugo zatim, Armin, koji je inače, takođe već bio podržao pomenuti izazov, oglasio se ponovo, pozdravljajući mene i moje učešće, pjevajući istu ilahiju na našem jeziku... Uslijedio je njegov koncert u Trebinju, na koji me je pozvao da prisustvujem, a tokom samog nastupa i da učestvujem, zajedno sa njim izvodeći ilahiju „Gel gör beni", što je zaista veoma primjećeno.

Širite ljubav...

Radiosarajevo.ba: Jeste li, da tako kažemo, iznenađeni pozitivnim reakcijama građana sa svih strana? Da li to govori da su naši ljudi željni dobra i pozitivnog?

Đakon Rajković: Iznenađen sam, ustvari, ne toliko samim pozitivnim reakcijama, koliko njihovom brojnošću i tom svestranošću, a još više me iznenađuje gotovo potpuno odsustvo negativnih, makar onih javno iznesenih reakcija...

I ne samo da to govori da su ljudi željni dobra, nego da ga još uvijek jasno prepoznaju i, što je najvažnije, da mu itekako teže. O tome posebno svjedoči jedna reakcija na vijest sa koncerta, koju je ustvari mojoj supruzi i meni, tim povodom, uputila jedna njena prijateljica, Alisa iz Mostara, pa sam je posebno i upamtio:

"Vas dvoje svako malo učinite da smo ponosni što ste odabrali da živite i širite ljubav u ovoj državi, koju mnogi svojataju, a malo ko poštuje i predstavlja na najbolji način, kako to vi radite".

Radiosarajevo.ba: Koliko je spontana, a u slučaju naše zemlje snažna ta poruka: Dođi vidi ašk (ljubav) šta čini? Posebno danas u Bosni i Hercegovini... Koliko danas treba promišljati o njoj?

Đakon Rajković: To je zaista spontana ali nimalo slučajna poruka, a koliko je snažna, osim opšteprihvaćenosti, najbolje svjedoči njena univerzalnost, jer kako mi se čini, posebno u Bosni i Hercegovini, ona bi mogla biti najnasušnija ne samo vjerska, nego čak i politička poruka, a možda i ekonomska, i uopšte sociološka i kulturna poruka, o kojoj nesumnjivo vrijedi promišljati... Dakle, dođi vidi ljubav šta (može da nam) čini, a šta nam, pak, (u)čini mržnja!

Radiosarajevo.ba: Kako smo došli do toga da je dobra vijest, nešto pozitivno i što izaziva pozitivne emocije, jeste danas uistinu najveća, da novinarskim jezikom kažemo, ekskluziva?

Đakon Rajković: Sinonimi ovog posljednjeg pojama u Vašem pitanju, pored riječi "drugačiji", "izvanredan", "neuobičajen".., makar u tom novinarskom kontekstu, jesu i: "očaravajući", "fenomenalan", "briljantan".., drugim riječima: ekskluzivana vijest nije samo rijetko viđena vijest, nego bar u izvjesnom smislu i poželjna vijest.

Hoću reći da, iako je, nažalost, evidentno da je jedan, u suštini normalan gest postao rijetkost u našem javnom diskursu, istovremeno vidimo i da potreba za takvim gestovima, kao za nečim poželjnim i dobrim nije nestala, naprotiv, još je veća i izraženija.

Što znači, sad teološkim jezikom: ima nade ali, ekonomski rečeno: ponuda ne odgovara potražnji.

Kao, po obrazovanju ekonomista i teolog, po zanimanju sveštenik, i kao "nesuđeni" novinar, a prije svega kao žitelj ove zemlje, nadam se da pomenuti deficit, malovjerje i uopšte kriza neće trajati toliko da nam promijeni te, još uvijek, dobre navike, potrebe i težnje... Dakle, iako možda ne znam, a možda čak i nije više toliko važno, kako smo do toga došli, ovaj naš gest pokazuje kako se od toga odmaknuti ili makar i kom pravcu.

Radiosarajevo.ba: Vidite, ima jedan paradoks. Kao autor pisao sam o dosta pozitivnih primjera međureligijske saradnje i uopće lijepih primjera zajedničkog života (izbjegavam riječ suživot), no nerijetko pojedinci nama novinarima zamjeraju da pretjerujemo, da takve priče previše naglašavamo, jer su, zaboga - normalne. Ako su normalne, a jesu, zašto te primjere ne vidimo svaki dan? Kako doći do tačke u kojoj će ta tiha većina ljudi, a vjerujem zaista da se radi o većini, izađe iz "ilegale" i da imaju snažniji utjecaj u društvu?

Đakon Rajković: I sam sam, kao uostalom i Armin Muzaferija, nakon zajedničkog nastupa imao utisak i izrazio žal što jedna normalna stvar izaziva toliku pažnju.

Međutim, kada sam, na oduševljavanje jedne moje drage komšinice Mirsade, izrazio taj utisak i žaljenje, ona mi je rekla otprilike ovako: ali to je mene baš obradovalo, jer nemam priliku često da viđam tako lijepe vijesti.

Dakle, odgovor bi mogao biti još paradoksalniji: ni meni, kao pravoslavnom hrišćaninu, ni mojim komšijama muslimanima, ni našim komšijama katolicima, u svakodnevnom životu ne nedostaje saradnje, zajedništva i ljubavi, a ja sam, makar u Mostaru i Trebinju takve primjere, ipak, gledao i gledam svaki dan, ali ni ja ni oni, ni mi svi zajedno, zaista, nemamo priliku da o tome budemo medijski izvještavani, što nas dovodi u sumnju da svoju svakodnevicu možda i ne sagledavamo realno.

E, kada izuzetno i budemo izvješteni o dobrim stvarima, kao u ovom slučaju, onda istovremeno imamo osjećaj: sa jedne strane da izvještači pretjeruju i prenaglašavaju, jer takve priče živimo svaki dan, a, s druge strane, ti izvještaji nas posebno raduju, jer ih nemamo u medijima svaki dan, i jer kad ih konačno vidimo, potvrđuju realnost, koju ipak svakodnevno živimo, makar na običnom (među)ljudskom nivou.

A, onda dolazimo do ovog uvjerenja, koje dijelim sa Vama, da se zaista radi o tihoj većini, međutim mediji (ne sami po sebi, naravno) neku manjinu, najčešće, čine glasnijom. Ovaj disbalans između opitovane i projektovane stvarnosti objašnjava istovremeno i zašto, kada nam se ukaže prilika, pravimo pogrešne izbore i makar ukazuju gdje bi mogao biti odgovor na Vaše posljednje pitanje.

Zašto političari dižu tenzije?

Radiosarajevo.ba: Zašto je onda političarima stalo da dižu tenzije i da svako malo unose nemir, raspirujući strah? Da li se, zaista, trebalo plašiti jedni drugih? Mustafa ef. Spahić je jednom rekao da odgajamo ljude "koji se Boga ne boje, a pocrkaše od straha jednih prema drugima".

Đakon Rajković: Iako je kontekst ovog pitanja, pored regijskog, i politički i sociološki, pitanje je u suštini svakako duboko etičko.

Stoga mislim da je svrsishodnije, uz ili umjesto samog bavljenja uzrocima tenzije, nemira i raspirivanja straha, truditi se, makar na ličnom, porodičnom, komšijskom, a ako je moguće i dalje, na širem zajedničkom nivou, ne biti sklon i podložan zastrašivanju.

A, to se postiže neposrednim odnosom, upoznavanjem, komunikacijom, saznavanjem. Jer, dok je u odnosu sa Bogom strah početak mudrosti, u odnosu sa ljudima strah je posljedica uglavnom ludosti, neznanja i predrasuda...

Pamtiti žrtve - zaboraviti zlo

Radiosarajevo.ba: Doživjeli ste ratne 1992. veliku ličnu tragediju, no uglavnom ne govorite o tome. Kažete da treba pamtiti žrtve, a zlo zaboraviti? Zašto?

Đakon Rajković: Ne govorim o tome onako kako je postalo uobičajeno u našem javnom diskursu, bolje reći...

Pamtiti žrtve - zaboraviti zlo, govorim prije svega sa pozicije svojevrsne žrtve i najprije misleći na svoju - našu sopstvenu porodičnu tragediju, a onda promišljajući i o toj našoj opštoj kulturi sjećanja, ostavljajući, naravno, svakoj preživjeloj žrtvi zločina da prvo sama promišlja o tome, bez nametanja bilo kakvog i čijeg gotovog kolektivnog obrasca.

Prema pojedinim hrišćanskim misliocima, ali i nekim savremenim djelatnicima na polju psihologije: opraštamo u suštini samo ono što zaboravimo, što ozbiljno dovodi u pitanje i čini kontradiktornim poznati pristup: oprostiti ali ne zaboraviti!

Oprostiti, dakle, znači ne pamtiti zlo - zaboraviti. Ali ne u smislu nekog patološkog potiskivanja pamćenja, nego u smislu ne pridavanja značaja pamćenju zla, da bi kao beznačajno iščezlo. Ono što pamtimo održavamo u životu, zato se sjećamo upokojenih i postradalih, to jest žrtava.

Nisam ni od onih koji u pamćenju zla i tragedija vide neki naročit potencijal za izbjegavanje istog zla, odnosno za njegovo neponavljanje. Nisam siguran, ali mi se to pamćenje češće čini kao zlopamćenje, kao izgovor za osvetoljubivost i kao potencijal da žrtva sama sebe načini zločincem, a zločinca učini žrtvom.

Da nije riječ samo o pukom teoretisanju, nego o našoj realnosti i opasnosti od jedne opšteprihvaćene paradigme svjedoče i dvije bilećke jame: korićka i čavkarica, prva prvo zatrpana pravoslavnim hrišćanima, a u drugoj se još uvijek nalaze kosti muslimana, skoro punih osam decenija! Usudio bih se reći: najjasniji primjer i pamćenja zla i zaboravljanja žrtava. Zato nam je potrebno potpuno suprotno: pamtiti žrtve - zaboraviti zlo! Jer samo tako se, uvodeći uz kulturu sjećanja i kultura zaborava, stvara kulturu opraštanja!

Radiosarajevo.ba: Koja je, na koncu, Vaša poruka onoj "tihoj većini" koja samo teži normalnom životu i miru, ma kako se zvali?

Đakon Rajković: U ovo vrijeme, kada nakon sukoba i razaranja još uvijek obnavljamo naš veliki Hram u Mostaru, a to možda važi i za bar neke druge bogomolje, kao i za čitav naš obnavljajući zajednički život na ovom zajedničkom prostoru.., uprkos tome što, naravno, podržavam izgradnju tog mostarskog Sabornog hrama, ne mogu da se otmem utisku da je čitav taj proces obnove nekako obrnut, da ne kažem naopak: do razmeđa 19. i 20. vijeka, što u kulturološkom smislu često nazivamo i slavnim dobom Mostara, jedna zajednica je uzrastala i biloški, i sociološki, i ekonomski, i kulturno, i duhovno, i.., da bi u jednom trenutku, zaista shodno svojim potrebama sagradila i taj, jedan od najvećih pravoslavnih hramova na Balkanu.

Naravno da nakon rušenja treba težiti obnovi tog hrama, ali nas ta obnova ili makar njen tempo, istovremeno gura u svojevrsnu inflaciju, jer nema ni kvantitativno, ni kvalitativno pokriće u živoj zajednici oko tog hrama.

Uz nadu da će fizička obnova doprinijeti svakoj drugoj i podstičemo obnovu hrama. Ali da ni taj hram, ni drugi hramovi, ni okviri u kojem bitišu naše male zajednice, kao ni naša zajednička kuća ne bi bili samo prazne ljušture, tiha većina treba da istraje u svojoj normalnosti oblikujući postepeno prema sebi i sve segmente svoga - našeg života.

Liturgija na arapskom jeziku

Radiosarajevo.ba: Zanimljivo je da govorite arapski jezik. Odakle ljubav prema tom jeziku? Zanimljivo je da ste uveli i liturgiju na arapskom jeziku. Jeste li imali prilika susresti se sa ljudima iz arapskog svijeta u BiH i kakve su bile njihove reakcije?

Đakon Rajković: Riječ je, nažalost, još uvijek o velikoj ljubavi, a malom znanju arapskog jezika, sa nadom da će se znanje nekada izjednačiti sa ljubavlju. Ljubav je to prema levantinskoj estetici uopšte, a onda naročito prema toj auditivnoj estetici: muzici, jeziku.., koju sam i zavoljeo u susretu sa ljudima, kojima je ta estetika maternja.

Samo u par navrata imao sam priliku susresti se sa ljudima iz arapskog svijeta, a koji već nisam poznavao, poput nekih svojih prijatelja.., čini mi se da je moj primjer čudniji nam nego njima... Sam arapski jezik u Liturgiju, ali i u hrišćansko bogosluženje uopšte, uveli su, opet, ljudi - hrišćani, odnosno Crkva, na područjima gdje je arapski tokom dužeg razdoblja potisnuo sirski, grčki i druge jezike...

Meni se u Mostaru samo ukazala prilika da učim neke osnove arapskog jezika kao i mogućnost da, govoreći neke dijelove Liturgije na arapskom, nekim članovima naše zajednice taj osvećujući zajednički prostor i vrijeme učinim prijemčivijim, a istovremeno čineći ostale članove naše zajednice prijemčivijim za druge.

Mostar je značajan studentski centar, gdje se pored ostalog nalazi i Koledž ujedinjenog svijeta, koji pohađaju mladi ljudi, dolazeći u ovaj grad sa svih kontinenata, a među njima su i pojedini pravoslavni hrišćani, koji onda dolaze i u naš hram. Tako se, pored našeg jezika, povremeno tokom bogosluženja u Mostaru može čuti i arapski, ali i engleski, grčki, makedonski, gruzijski...


Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacija za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

KOMENTARI (2)