Suad Kurtćehajić: Ni danas nije kasno za bosanstvo, sve drugo vodi u podjelu Bosne

Profesor doktor Suad Kurtćehajić, profesor Fakulteta političkih nauka (FPN) u Sarajevu i predsjednik Bosanske akademije nauka i umjetnosti "Kulin ban" (BANUK), dao je intervju za portal Radiosarajevo.ba u kojem otvoreno govori o korijenima i posljedicama identitetske krize u Bosni i Hercegovini, koja se nesumnjivo prelama i na aktuelnu bosansku krizu.

On iznosi tezu da je ključni uzrok sadašnjih političkih i društvenih podjela napuštanje ideje bosanstva kao zajedničkog identiteta svih građana.

Kroz historijsku i sociopolitičku analizu, Kurtćehajić ukazuje na trenutke u kojima je, prema njegovom mišljenju, Bosna izgubila šansu da izgradi modernu, integrativnu naciju, te upozorava da je i danas moguće vratiti bosanski identitet kao osnovu državnog jedinstva.

Trending

Novinarka Mirza Vranj traži pomoć: Nakon reakcije na antibiotike vraćaju je kući, a stanje sve gore

Intervju objavljujemo u dva nastavka.

Radiosarajevo.ba: Profesore Kurtćehajić, ponekad se čuje teza da aktuelna kriza u Bosni i Hercegovini nije samo posljedica agresivnih nacionalističkih politika, često potaknutih aspiracijama izvana, no u kojoj mjeri je ta kriza potaknuta odsustvom jedne snažne bosanske ideje? Kako Vi danas definirate tu "bosansku ideju", gdje je ona izgubljena u posljednjih trideset godina?

01.11.25. 11:30

Savez kolumnista | Akademik Suad Kurtćehajić: Da li je RS osporiva kategorija?

Kurtćehajić: Ja mislim da je bosanska ideja potisnuta Odlukom na Bošnjačkom saboru 28. 09. 1993. godine da se ime Musliman zamijeni imenom Bošnjak, umjesto da se Muslimani odrede imenom Bosanac i otvore ga za sve druge koji Bosnu i Hercegovinu smatraju matičnom državom. Da je tako urađeno, danas bi imali puno bolju Bosnu i Hercegovinu.

Radiosarajevo.ba: Ovih dana u Vijeću sigurnosti smo čuli ocjenu da SAD neće više "graditi nacije", što je ponegdje protumačeno kao presuda "bosanskoj ideji". Kako Vi gledate na to? Kako gledate uopće?

Kurtćehajić: Mi u Ustavu Bosne i Hercegovine uopće nemamo pojam nacije, mada je u Zakonu o popisnom listiću stajalo etničko/nacionalno izjašnjavanje, čime se htjelo podvući da je u Bosni i Hercegovini narod i nacija sinonimski pojam, što i jeste tačno. U svih šest ex-jugoslovenskih republika narod i nacija su sinonimi, što je bilo i u ex-Jugoslaviji, gdje je bilo potpuno svejedno hoćete li reći šest naroda ili šest nacija. To je germanski koncept etnonacije.

Amerikanci su jedino na Kosovu – kojem su omogućili oslobođenje od Miloševićeve čizme i sticanje nezavisnosti – stvorili naciju Kosovar po uzoru na suvremeni francuski koncept nacije državljana, gdje su svi državljani Kosova Kosovari, što im piše i u ličnoj karti kao i u pasošu, a narodi su zajednice koje imaju zajedničku tradiciju, kulturu, osjećaj pripadnosti, historiju itd., pa se na Kosovu popis provodi samo po etničkoj liniji: Albanac, Srbin, Bošnjak, Crnogorac itd.

U Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori jasno je naznačena etnička/nacionalna pripadnost. U Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji, Sjevernoj Makedoniji stoji nacionalna pripadnost, ali se pod tim pojmom podrazumijeva istovremeno pripadnost narodu. Ima jedna teza koja se provlači da smo mi već prijemom u UN priznati kao bosanskohercegovačka odnosno bosanska nacija, što je potpuno netačno.

Naziv Ujedinjene nacije dao je Ruzvelt jer nije mogao nazvati Ujedinjene države, jer bi asociralo na Ujedinjene države Amerike koje su jedna država, a ne više nezavisnih država. Ujedinjene nacije bi se mogle prevesti kao "ujedinjene nezavisne države" i one se bave prijemom i pitanjima država, a nikako pitanjem nacije u smislu identiteta, što je prepušteno unutrašnjem pravu svake države članice, i ovdje pojam nacije znači države, ali ne u smislu nacionalnog identiteta, koje ima drugo značenje, tako da termin nacija ima više značenja kao homonim.

Radiosarajevo.ba: Kada i zašto bosanstvo postaje "sumnjivo", a bošnjaštvo prelazi u defanzivu – što to govori o našem razumijevanju vlastitog identiteta i državnosti?

Kurtćehajić: Muslimani pripadaju nekad jedinstvenom bosanskom narodu koji se različito zvao Bošnjani u srednjevjekovnoj Bosni, a dolaskom Osmanlija drugi su nas zvali kako su htjeli. Ugari su nas zvali Bošnjaci, što se prenijelo i na naše susjede. Osmanlije su u službenoj korespondenciji koristile nazive "Bosnevi" i "Bosnal", a mi u Bosni smo se uglavnom vjerski identificirali jer drevni naziv Bošnjani se gubi od dolaska Osmanlija 1463. godine pa do stvaranja Bosanskog pašaluka 1580. godine.

11.01.25. 15:24

Savez kolumnista | Šaćir Filandra: Novi bosanski stav

U tih 117 godina prostor srednjevjekovne Bosne bio je najprije u cjelosti u sastavu evropskog dijela Osmanskog carstva koji se zvao Rumenlijski beglerbegluk (Rumunski pašaluk), a jedan dio Bosne, Zvornički sandžak, prebacio se u Budimski beglerbegluk formiran 1540. godine. U takvim okolnostima naše ime Bošnjani, koje je prije svega bilo vezano za prostor srednjevjekovne bosanske države, polako isčezava.

Jedino se u Osmanskom periodu jedan dio bosanskih katolika, pod uticajem bosanskih franjevaca i uticaja sa prostora Ugarske, jer je prostor Hrvatske pao 1102. godine krunisanjem ugarskog vladara Kolomana za kralja Hrvatske, identificirao sa ugarskim nazivom Bošnjak koji je označavao sve stanovnike Bosne i ljude porijeklom iz Bosne.

Potrebno je, također, raspraviti bošnjačke istine i zablude oko fame da su Muslimani vratili svoje višestoljetno ime Bošnjak, jer se onda postavlja pitanje zašto bosanski muslimani nisu prihvatali ime Bošnjak za svoj etnički i nacionalni identitet u vrijeme kada su drugi u XIX stoljeću razvijali svoj nacionalni identitet.

Priča o višestoljetnom našem bošnjaštvu je izmišljena i prava istina je da smo mi to ime odbijali u vrijeme kad je austrougarski upravitelj nad Bosnom Benjamin Kalaj u periodu 1886.–1903. godine velike finansijske resurse ulagao da bar bosanski muslimani uzmu ime Bošnjak, kad je već zakasnio sa bosanskim pravoslavcima i katolicima zbog započetog procesa njihove srbizacije i kroatizacije u Bosni.

Radiosarajevo.ba: Zašto mislite da je to tako?

Kurtćehajić: Razlog zašto kod bosanskih muslimana bošnjaštvo nije prolazilo sve do te 1993. godine, kada je na neki način bio obmanut cijeli muslimanski narod neutvrđenom pričom nekih naših prvaka o višestoljetnom bošnjaštvu koja je bez ozbiljnije cenzure prihvaćena i širena da bi se ljudi pridobili da prihvate ime Bošnjak.

Nažalost, bosanski Muslimani, opijeni željom da imaju konačno svoj identitet i prihvatajući naučno neutemeljenu priču da je to naš višestoljetni identitet i da su nam ga Austro-Ugari ukinuli 1906. godine, propuštaju historijsku šansu da sa nezavisnošću Bosne preuzmemo ime Bosanac i otvorimo ga za sve koji Bosnu smatraju matičnom državom.

Danas bi imali modernu Bosnu sa bosanskim narodom i bosanskom nacijom kao centralnim identitetom. Svi drugi identiteti bi bili privjesci. I danas nije kasno za bosanstvo, ali biće ako ne shvatimo da sve drugo vodi podjeli Bosne, i to brže nego što možemo da zamislimo.

Ključne odgovore na pitanje zašto jedino bosanski muslimani odbijanjem imena Bošnjak ostaju vjerska skupina, dok se kod ostalih na prostoru ex-Jugoslavije u drugoj polovini XIX stoljeća i početkom XX stoljeća razvijaju etnonacionalni identiteti, a ime Srbin ili Hrvat bilo je u Bosni gotovo nepoznato do 1862. godine i dolaska dva misionara – pravoslavnog sveštenika Bogoljuba Teofila Petranovića, koji dolazi u Sarajevo sa svojom ekipom da promakne srpsko ime, i odmah nakon njega Hrvati šalju u Bosnu vatrenog Dalmatinca, Božića Klementa, da promakne hrvatsko ime.

Dr. Ivo Pilar i Osman Nuri-beg Firdus, analizirajući ulogu religije u oblikovanju društvene svijesti, zastupali su mišljenje da islam nije priznavao nacionalno razlikovanje, već isključivo vjersku identifikaciju. Pilar je u svom predavanju "Islam kao socijalna pojava", održanom 1921. godine u Pučkom sveučilištu u Zagrebu, isticao da se islam kao univerzalistička religija opire nacionalizaciji svojih sljedbenika. Naglašavao je da tzv. "nacionalizacija Muslimana" napreduje sporo upravo zbog "anacionalnosti islama", te da je takvom procesu dodatno prepreka činjenica da pojmovi hrvatstva i srpstva u bosanskom kontekstu imaju snažan konfesionalni prizvuk – katolički, odnosno pravoslavni, o čemu je pisao i Hadžijahić.

Slično gledište izražava i Osman Nuri-beg Firdus, koji je u svom članku "O nacionalnom opredjeljenju bosansko-hercegovačkih Muslimana", objavljenom 1925. godine u "Novoj Evropi", naveo da se nacionalna identifikacija tumači kao oprečna islamskom učenju.

Po njegovom mišljenju, "opredijeliti se nacionalno znači isto što i ne biti musliman", budući da islam nadilazi sve nacionalne i etničke podjele. On navodi da islam "nije religija Srba ili Hrvata", već univerzalna poruka koja "odiše cijelom prirodom" i samim tim isključuje nacionalno ograničenje. Nasuprot ovim univerzalističkim tumačenjima islama, Safvet-beg Bašagić zastupao je drugačije stanovište. U svom djelu "Sto i jedan hadisi šerif" interpretira poznatu izreku "Ljubav prema domovini dio je vjere" – kao potvrdu da islam ne isključuje patriotizam. On islam ne vidi kao prepreku lojalnosti prema domovini, već kao religiju koja utemeljuje ljubav prema vlastitom zavičaju.

Radiosarajevo.ba: Ali, koliko je činjenica da je Austro-Ugarska, kao tadašnja velesila, zapravo zabranjivala bošnjačko ime?

Kurtćehajić: Međutim, grupa oko Bašagića i lista "Bošnjak", koji je osnovan 1891. godine na čelu sa Mehmedom Kapetanovićem Ljubušakom, sa zadatkom da afirmiše ime Bošnjak, koji je izdašno sufinansiran od Kalaja, ostaje usamljena, i to ime Bošnjak se nije proširilo jer ga je odbijala tadašnja muslimanska ulema i inteligencija, tako da i sam Bašagić – kada je vidio da se ideja bošnjaštva neće ostvariti ni među bosanskim muslimanima – sebe identifikuje kao "Hrvata islamske vjere", a Austro-Ugari nakon Kalajeve smrti 1903. godine i našeg neprihvatanja da ime Bošnjak uzmemo za svoj etnički i nacionalni identitet, i tako uđemo u savremene evropske tokove, 1906. godine prestaju da sufinansiraju list "Bošnjak", koji je po inerciji nastavio izlaziti još četiri godine kad se ugasio.

Neki naši intelektualci su ovu činjenicu krivo predstavili javnosti da su nam Austro-Ugari ukinuli te 1906. godine ime "Bošnjak".

Hadži Mehmed Handžić, jedan od najuglednijih islamskih teologa prve polovine XX stoljeća, u svom predavanju iz 1940. godine, kasnije objavljenom u listu El-Hidaje (god. V, br. 1), dolazi do zaključka da islam ne prihvata nacionalizam u njegovom isključivom i agresivnom obliku. On navodi da islam "oštro osuđuje nacionalizam i plemensku zagrizljivost", naglašavajući pritom potrebu za moralnim i univerzalnim vrijednostima u duhu islamskog učenja. Ove različite interpretacije odražavaju dublje društvene procese unutar bosanskog društva, koje se u međuratnom periodu sve više raslojavalo duž konfesionalnih linija.

Kako ističe Šaćir Filandra, bosanski muslimani se u tom procesu postepeno izoliraju, dok se pravoslavno i katoličko stanovništvo sve snažnije nacionalno homogenizira, okupljajući se oko srpskog i hrvatskog nacionalnog projekta. Time Bosna i Hercegovina postaje središnji prostor srpsko-hrvatskih političkih tenzija i konflikata, a ne ravnopravan subjekt unutar tog odnosa.

Sutra: Je li propuštena historijska šansa da bošnjaštvo postane integralno; zašto bošnjačka politička elita više brinula o "etničkom", nego o "državnom"; može li bosanski narod uopće shvatiti da zajednička država ne može opstati na etničko-religijskim projektima; Zašto je "bosansko pitanje" zapravo pitanje opstanka samih Bošnjaka kao državotvornog naroda, te da li je moguće izgraditi model u kojem se bosanstvo afirmira ne kao prijetnja identitetima, nego kao njihova zajednička osnova?