Šta je demencija i kako tragati za nestalim osobama s demencijom?

Nestanci osoba su postali sve učestaliji u Bosni i Hercegovini. Nažalost, neke od njih se pronađu beživotne ili se nikada ne pronađu. Među njima su osobe s demencijom. O nestanku osoba s demencijom za portal Radiosarajevo.ba je govorio direktor sarajevskog Centra za demenciju Osman Kučuk.

Kučuk je objasnio šta je to demencija, kako se ponaša odnosno kako prepoznati nestalu osobu s demencijom, kako im pomoći, te kako postupati u potrazi za njima.

Na početku razgovora za portal Radiosarajevo.ba, Kučuk je ukazao na zanemarenost ovog problema u društvu. Ali, smatra da bosanskohercegovačko društvo postaje svjesnije ovog problema. Zatim je obrazložio šta znači kada neko ima demenciju.

"Mi živimo sa osobama koje imaju kognitivne probleme, neću reći demenciju, jer i demenciju karakteriše kognitivni deficit. Kognitivni problemi podrazumijevaju veliki spektar bolesti i sindroma koji čovjeku smanjuju njegovu funkcionalnost i sposobnosti, utječu na svakodnevni život kroz djelovanje na njegove scoijalne vještine i aktivnosti, umanjuju njegovu samostalnost kroz utjecaj na njegove izvršne funkcije, na rasuđivanje i donošenje odluka, njegovu memoriju vještinu snalaženja u vremenu i prostoru itd.", rekao je Kučuk.

Potom se osvrnuo na sam pojam demencije.

"Demencija nije bolest. Demencija nije ni prirodan tok starenja. Demencija je klinički sindrom karakteriziran propadanjem ranije stečenih mentalnih funkcija koja osobu vode smanjenju ili nemogućnosti obavljanja svakodnevnih aktivnosti. To je znači stečeno stanje. Uslijed gubitka gubitka moždanih ćelija osoba gubi dvije ili više intelektualnih funkcija, čime postaje manje funkcionalna osoba. Dovoljno veliko kognitivno propadanje dovodi do promjene u ponašanju osobe. Kognitivno oštećenje i promjene ponašanja utiču ne samo na tretiranu osobu, nego i na njezinu okolinu", ukazao je.

Upozorio je da se većina nestanka osoba s demencijom ne prijave, pa tako javnost i ne sazna za njih obrazloživši to sljedećim riječima:

"Kao posljedica napredovanja demencije i smanjenja sposobnosti osobe, te promjene u njenom karakteru i uobičajenom ponašanju, okolina primjećuje, ali na žalost ne reaguje na pravi način. Reaguje se, većinom, kada dođe do neželjenih ili nemilih  događaja kao što je nestanak osobe. Veći broj zagubljenih osoba se uspješno vrati, a njihov nestanak čak prođe i nezabilježeno od okoline, pri čemu incident i sama osoba krije ili događaj jednostavno zaboravi. To se događa kada osoba tokom vremena lutanja uđe u lucidnu fazu, te prepozna situaciju u kojoj se nalazi i uspješno je riješi. Jedan broj osoba bude brzo pronađen iz različitih razloga. Najmanje incidenata bude prijavljeno policiji ili se pokrene potraga za njima putem socijalnih mreža. Na sreću, društvo već postaje svjesno demencije i problema koje ona nosi sa sobom. Dokaz tome je i ovaj članak, koji prije nekoliko godina ne bi bio objavljen niti da smo ga mi inicirali, a sada ide na Vašu inicijativu."

Prema riječima Kučuka. u posljednje vrijeme, tačnije u posljednjih nekoliko mjeseci se navodi da nestala osoba trpi od demencije. Za njega je to pokazatelj da se demencija prihvata kao činjenica, ali:

"Kada prihvatamo da nama bliska osoba zaista ima kognitivne probleme ili demenciju? – Navest ću kako meni predstavljaju osobu koja pati od demencije: 'Sada je stvarno jako dementna!' Znači da je osoba pogođena demencijom bila posmatrana i okolina nije reagovala, ili nije reagovala na pravi način, a onda kada su uvidjeli da je stanje krajnje loše, traže pomoć. Ali dobro, i time sam zadovoljan jer smo kao društvo napravili pomak - od nečinjenja i zataškavanja prešli smo u fazu priznavanja i traženja rješenja."

Kako prepoznati nestalu osobu s demencijom?

U nastavku razgovora za naš portal je naglasio kako prepoznati zagubljenu osobu s demencijom.

"Postoje znakovi koje ćete primijetiti ako obratite pažnju: očigledna dezorijentiranost – okreće se oko sebe zbunjeno prateći okolinu, pri hodu se osvrće plašeći se da je neko ne prati, zagleda lica ili natpise itd. Većinom osobe noge vuku ili koračaju sitnim korakom, imaju pognut hod, ali glavu pokušavaju podići. Mogu postavljati nesuvisla pitanja prolaznicima. Vrlo često su neprilagođeno obučeni ili obuveni", kazao je Kučuk.

Stanje u kojem se nalazi osoba je opisao ovako:

"Realan momenat obiluje podacima koji njoj privlače pažnju. Mozak osobe sa kognitivnim oštećenjima ne može da održi fokus, procesuira sve informacije i odabere samo one koje joj zaista trebaju u određenom momentu. Stoga osobe sa kognitivnim oštećenjem je bombardovan različitim, za nju, zbunjujućim informacijama. Zdrav mozak se fokusira i ne obraća pažnju na suvišne informacije koje se dešavaju u milisekundi oko nas. Zdravk mozak procesuira i razdvaja, ali servira samo ono na šta smo fokusirani u tom momentu. Osoba koja ima kognitivne probleme nema fokus ili ga stalno mijenja, što je čini dezorijentiranom. Ne može da obradi sve te podatke koji joj je privlače pažnju."

Posebno je naglasio njen fizički izgled.

"Uslijed dezorijentiranosti, zbunjenosti okolinom i teškoće da sabere svoje misli, izraz lica i govor tijela osobe s demencijom će ukazati na njeno stanje", naveo je.

Kako je kazao za portal Radiosarajevo.ba, nije rijedak primjer da čovjek izađe nag na ulicu ili da nosi džemper ili jaknu kada je visoka temperatura zraka, te da se dešavaju suprotne situacije - da nosi majicu kratkih rukava ili papuče tokom zime dodavši:

"Osoba će vjerovatno pitati gdje se nalazi. Na Vaš upit vjerovatno neće znati dati adekvatan odgovor."

Savjetovao je kako prići osobi za koju pretpostavljamo da je osoba s demencijom, a da se pri tome izgubila.

"Takvoj osobi trebate prići - obavezno. One ne ujedaju. Većinom nisu agresivne u mjeri da će Vam nešto učiniti ili da će Vas ugroziti. Treba im postaviti par pitanja.U smislu: Znate li gdje ste? Postaviti im pitanje kojim ga nećete uvrijediti: Možete li mi reći koliko je sati? - Odgovor Vam neće znati dati", rekao je Kučuk.

Da li će ubrzanje postupka potrage doprinijeti pronalasku osobe?

Komentarisao je prijedlog da se eventualno omogući što brže pokretanje potrage za nestale osobe s demencijom. Trenutna zakonska obaveza je da se mora čekati od 24 do 48 sati od trenutka nestanka.

"Tu postoje dva različita parametra. Ako je osoba s demencijom - pitam Vas znate li koliko ima dijagnosticiranih slučajeva nekog tipa demencije? U Bosni i Hercegovini je dijagnosticirano manje od tri posto, što je nevjerovatno malo i ispod svih normalnih prosjeka. Prosjek za razvijene zemlje svijeta kao što su Velika Britanija, Japan, Australija, Amerika, Njemačka, Francuska je negdje između 30 i 50 posto. Maksimalno 50 posto pretpostavljenog broja. Za zemlje u razvoju kojima pripada i Bosna i Hercegovina, prosjek je između 15 i 25 posto. Mi imamo ispod tri posto dijagnosticiranih slučajeva", izjavio je Kučuk u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba dodavši:

"Ako se pozivate na eventualni skraćeni postupak potrage morali biste kazati policiji: Osoba ima demenciju. Ali, to biste morali potkrijepiti činjenicama - pokazati službenicima dokument koji sadrži dijagnozu. Tek onda da policija to može uzeti kao razlog hitnosti traganja. Inače bi svako mogao kazati: znate, ima demenciju i hajmo tragati. Sve bi onda bilo hitno i urgentno."

Zatim se osvrnuo na prijedlog da se skrati vrijeme pokretanja potrage za osobom s demencijom.

"Šta mislim o tome da se skrati rok od 48 sati? To mora biti sistemsko rješenje. Demenciju mi sada počinjemo prihvatati kao društvo. Postajemo je svjesni. U budućnosti, sve će više bolesti sa kognitivnim oštećenjima biti vidljive poput autizma koji je do sada bio, možemo reći, rijetka bolest. Sve je više djece koja su autistična i koja će sutra trebati podršku. Multipla skleroza, Parkinson, PTSP, psihoorganski sindrom, posljedice uživanja alkohola, trovanja, infekcije, karcinomi čega je sve više u društvu. Osobe sa tim oboljenjima trebat će podršku iz društva kako bi se lakše snalazili u prostoru ili samostalno živjeli. Naše društvo će prethodno trebati kreirati okruženje koje će biti naklonjeno osobama sa kognitivnim oštećenjima, gdje će policija ili civilna zaštita biti aktivni sudionici, ali ne jedini 'krivci'", objasnio je Kučuk. 

Kako je kazao, u ovoj oblasti je potrebno uspostaviti sistem, što će biti teško s obzirom na postojeće stanje u Bosni i Hercegovini.

"Moramo uspostaviti sistem koji će regulisati kada i na osnovu čega se može pokrenuti potraga, a da to ne bi bila zloupotreba. Uspostaviti sistem je vrlo komplikovano. To će tražiti jedan proces. Znajući kako ovdje funkcioniše, taj proces će vjerovatno biti jako dug. Za vrijeme tog procesa će se izgubiti mnogi ljudi. Pa šta treba uraditi? Trebamo biti svjesni da je s demencijom svaka četvrta osoba direktno u kontaktu. Prvo nam taj podatak treba biti u glavi. Te osobe zahtijevaju i traže našu pomoć i podršku. Oni bez naše podrške i pomoći mogu doživjeti katastrofu i završiti na jedan ružan način“, upozorio je.

Kako postupati prilikom potrage?

Zato ključnim smatra da onaj ko traži osobu, taj proces prvo mora olakšati sebi, a onda i drugima koji joj mogu i trebaju pomoći. U tom kontekstu je naglasio značaj tehnologije.

"To znači da moramo shvatiti da osoba ima problem, da postoji velika vjerovatnoća da dođe do gubljenja i da moramo pronaći modalitet kako olakšati potragu – prvenstveno sebi unutar tih 48 sati, a onda olakšati i našoj zajednici. Postoje pomoćne tehnologije koje će vam u današnje vrijeme olakšati tako nešto. To znači za osobu koja možda nema dijagnozu, a vi smatrate da ima kognitivne probleme ili da se može desiti momenat da će se izgubiti, pa ponovo vratiti kući – a takvih primjera ima mnogo više od onih koji su se izgubili trajno – trebate im pomoći", poručio je Kučuk.

Podsjetio koje su to tehnologije odnosno koji su to načini kojima se može olakšati potraga.

"Oni trebaju nositi sa sobom narukvicu ili satove sa GPS-om. Sada to dajemo djeci s poteškoćama u razvoju. To je isto rješenje za osobe sa demencijom. Trebaju imati GPS traker koji će locirati kretanje. Postoje telefoni koji su napravljeni na način da osobe s kognitivnim oštećenjima mogu pozvati nekoga sebi bliskog ili zaduženog za njih. To nisu standardni telefoni. Iako izgledaju vrlo prosto. Trebate osobu opskrbiti osnovnim podacima. Napisati na papir ili uraditi plastificiranu naljepnicu sa osnovnim podacima ali i tu treba biti obazriv. Podatke koje ćete napisati mogu poslužiti ljudima koji će to zloupotrijebiti. Da li ćete staviti adresu, matični broj ili broj lične karte? Pitanje je koliko je to bitno. Ne znate kome će on dati taj papir. Ko će to vidjeti i kako će to iskoristiti? Nismo svi mi dobronamjerni! Postoji mnogo ljudi koji će to zloupotrijebiti. Imamo jako puno primjera koji su te informacije  zloupotrijebili", rekao je naglasivši:

"Ali treba postojati iskaznica sa nužnim podacima – koga pozvati, na koji broj se treba javiti. Nije rijedak primjer da osoba po pet, šest sati leži na kiši. Imao sam primjer u Sarajevu gdje je osoba šest sati ležala na kiši. Imala je telefon. Na taj telefon su je zvali, ali se nije javljala. Tek nakon šest sati je shvatila da je to njezin telefon i da se javi. Ali, nije mogla locirati gdje je."

Naveo je primjer koji pokazuje ponašanje osobe s demencijom, a koja je nestala.

"Postoji primjer čovjeka kojeg je žena poslala da prekoputa ulaza u njihovu zgradu kupi hljeb u pekari, pa je čovjek otišao kupiti hljeb, a onda je nestao. Četiri dana su ga tražili. Nakon četiri dana su ga pronašli. Nosio je dvije štruce pod rukom. Bio je izgladnio, a nije pojeo taj hljeb", ispričao je.

U završnici razgovora o ovom problemu se osvrnuo i na slučaj pogrešnog postupanja prilikom potrage.

"Jučer sam na Facebooku vidio čovjeka kojeg su pronašli, a koji je u džepu imao svoju ličnu kartu i l čnu kartu supruge. Uslikali su ga i uslikali su obje lične karte i to su objavili. Tražili su da se to dijeli. To je opasna stvar. Onaj ko želi zloupotrebu je na najlakši način došao do podatka koji je zaštićen. Moramo biti jako pažljivi kako ćemo postupati sa osobama koje imaju kognitivne probleme, pa i demenciju“, zaključio je Osman Kučuk u razgovoru za Radiosarajevo.ba.