Šta da radi nastavnik na Facebooku

Piše: Namir Ibrahimović, Školegijum

Facebook i druge društvene mreže ponudile su školama priliku da vide učenike i kada nisu u školi. Da li je bolje odbiti zahtjeve učenika za Facebook prijateljstvo ili zažmiriti na oba oka kad učenici objavljuju komentare i fotografije koje nisu u skladu s njihovim uzrastom? Ili općenito trebamo mijenjati koncept prikladnosti uzrastu?

Učenike ne treba ništa pitati, dovoljno je postati Facebook prijatelj s njima. Na svojoj teritoriji oni se osjećaju suvereno: objavljuju fotografije dnevnih aktivnosti, komentiraju nerazumljivim simbolima, psovku su sveli na razinu uzrečice.

I nimalo im ne smeta što među prijateljima imaju i pokojeg nastavnika. “Nismo u školi”, reći će ako se na času spomene njihova javna Facebook aktivnost. Šta da radi nastavnik? Pita se da li roditelji redovno prate Facebook profile vlastite djece, da li razgovaraju s njima o tome ili im je sasvim prirodno da dijete pažnju drugih dobija tako što će pozirati na slici kao kulisa za kriglu pive, s cigaretom u ruci?

Hoće li nastavnik razgovarati s učenikom o tome? Nasamo ili pred drugim učenicima? Ili će se praviti da ništa nije vidio? Hoće li zvati roditelje na razgovor? Otvara se niz pitanja gdje nastavnik sam, a ne pravilnici i zakoni, odlučuje šta hoće ili neće raditi (spreman na posljedice).

Društvene mreže i blogovi nisu polje djelovanja škole, tvrdi većina nas – na osnovu čega ćemo djelovati; šta se nas to tiče – imaju roditelje i neka se brinu o njima! Obrazovanje se po ko zna koji put predalo pred obiljem informacija koje ranije nije moglo imati: svi patriotski ciljevi, svi teški matematički zadaci, brojni testovi, sve ocjene padaju pred fotografijom trinaestogodišnjaka koji s cigarom u ruci i kriglom piva ispred sebe pozira svom prijatelju.

Važno je da u školi ne pravi probleme i da prati nastavu, ponašanje izvan škole ionako nije mjerljivo. Vidimo učenika i ne prepoznajemo ga, iako je već 8 godina s nama – kao da je imao paralelni život.

Ignoriranjem novih medija, zatvaranjem očiju pred očiglednim propustima u ostvarivanju ciljeva iz znanja i odgoja, izbjegavanjem dodatne edukacije – nastavnici, kao uposlenici škole, sebi olakšavaju posao, ali kao odgovorni građani otežavaju život svima.

Tekst je objavljen u 22. broju Školegijuma, koji možete preuzeti ovdje