Sarajevski forenzičari: Ono što gledate na televiziji nema veze sa stvarnim životom (VIDEO)

Većina nas je barem jednom pogledala neku TV krim-seriju u kojoj forenzičari na najneobičnije načine rješavaju najzamršenije slučajeve. Sve je 'fancy', forenzičari su i detektivi, i naučnici, i istražitelji, i zločine rješavaju uz pomoć buba, luminola, lasera i superbrzih kompjuterskih programa.

Ono što gledate na televiziji nema veze sa stvarnim životom – jedna je od prvih rečenica koje nam govori Dino Osmankadić, načelnik Odjeljenja za krim. tehniku, forenziku i KDZ Sektora krim. policije MUP-a Kantona Sarajevo.

Priredili: Lana Ramljak i Faruk Zametica, Radiosarajevo.ba

Ekipa portala Radiosarajevo.ba posjetila je ovo odjeljenje, gdje smo se upoznali sa svim forenzičkim tehnikama koje provode naši istražitelji.

Da pojasnimo, forenzika je naziv za primjenu širokog spektra naučnih grana za utvrđivanje činjenica u sudskim ili upravnim postupcima. Odnosno, forenzičari su naučnici koji istražuju počinjeni zločin.

Dakle, nakon što policija bude obaviještena o zločinu, na lice mjesta stižu forenzičari sa zadatkom da prouče mjesto zločina, sačuvaju tragove od moguće 'kontaminacije', zabilježe i pohrane dokaze, te, po nalogu tužitelja, vode uviđajni dio. Napominjemo da uviđaj vodi tužitelj, s kojim tehničari, kako nam govori Osmankadić, imaju jako dobru saradnju.

Doznali smo i da na području Sarajeva postoji arhiva u koju se pohranjuju svi dokazi. Prostorija je smještena u jednoj policijskoj stanici (zbog sigurnosnih razloga, ne možemo vam otkriti gdje se nalazi). Sudbinu dokaza i tragova – da li će se uništiti ili arhivirati, određuje Sud.

„Tužitelj ima puno znanja o poslovima koje mi radimo, ali nikad ne može znati sve i tu je bitna dobra saradnja. Tužitelj sluša i najčešće usvaja sve sugestije koje mi dajemo na mjestu zločina. Tužitelj odlučuje da li će se nešto raditi ili ne, ali nikad nam se nije desilo da mi nešto sugerišemo, a neko da kaže 'mi to nećemo'. Dakle, ko je glavni? Tužiteljstvo. Ali, oni nemaju sve znanje. I tu dolaze vještaci...“, priča Osmankadić.

Dino Osmankadić, Foto: Radiosarajevo.ba

Nakon što završe uviđaj, s tragovima se vraćaju u krim-tehniku. Dokazi i tragovi se pohranjuju sve dok tužitelj ne naredi ispitivanja, tj. vještačenja.

U MUP-u KS egzistira nekoliko sektora: foto-laboratorija, laboratorija za video zapise (u zadnje vrijeme se često dešava koristi zbog nadzornih kamera), laboratorija za daktiloskopiju (otisci papilarnih linija/prstiju), laboratorija za jednostavnija biološka vještačenja, grafoskopska laboratoriju (dokumenti, rukopis, potpis), poligraf (detektor laži), mehanoskopska laboratorija za vještačenje tragova alata, vatrenog oružja (pištolj, puška, čahura, zrno...). DNK analizu ne rade, jer je oprema skupa i ne bi mogla opravdati „njihove potrebe za tom vrstom analize“.

U grafoskopskoj laboratoriji, jedan od najjačih vještaka u ovoj oblasti u našoj zemlji Ismet Katana, govori nam kako su se, nakon rata, glavne istrage ticale krivotvorenih isprava. Danas, najviše posla imaju s dokumentacijama za kredite, odnosno, utvrđuju da li je (i ko je), primjerice, krivotvorio potpise za žirante.

Ekipa našeg portala obišla je sve laboratorije. Priznajemo, prostori nisu spektakularni kao oni na televiziji, ali su zato stručnjaci itekako na visini zadatka. Priznat ćemo vam i da smo ih 'nabrzaka' testirali: npr, dali smo nekoliko otisaka prstiju i stručnjakinju zamolili da nam kaže koji su različiti, a koji isti - ali, bez računara, mikroskopa i opreme. Za nekoliko sekundi, dobili smo tačan odgovor.

„Vi vidite one filmske laboratorije, ali to nije tako. Toga nema puno – ja sam to samo vidio u Holandiji. Od najvećeg značaja je stručnost ljudi. Niti jedan kompjuter ne može zamijeniti čovjeka“, poručuje načelnik ovog odjeljenja.

Osmankadić nam otkriva i kako sarajevski forenzičari sami pripremaju svoj 'kofer opreme' (forensic & crime scene kit, eng.).

„Jedno od načela kriminalistike je i ekonomičnost. Mora li biti epruveta koja košta 20 KM ili može ona od 75 feninga? Mi se moramo pomiriti da smo siromašna država i kada bismo primijenili sve što koriste bogate države, vrlo brzo bi ostali bez novca. Naše znanje, oprez i upornost nadoknađuje ono što imaju bogati.“

Jedan od najtežih dijelova njihovog posla jesu zločini u kojima su žrtve djeca. Kako se nose s takvim slučajevima?

„Vrlo teško. To što ih ne pokazujemo, ne znači da takve situacije ne ostavljaju trag u nama. Svako živo biće kada vidi mrtvo dijete ne može ostati bez emocija. Kako će se to na nekog odraziti, zavisi od osobe do osobe. Koji je to prag nakon kojeg čovjek ne može podnijeti, ja ne znam. Ovdje svi relativno dugo radimo, uglavnom preko 20 godina. Skrećem ljudima pažnju da, ako osjete bilo kakvu posljedicu, da zatraže pomoć. Vještaci često idu i na obdukciju, ali se trudimo da uvijek mijenjamo ljude“, Osmankadić navodi.

Pitamo ga i da li se desilo da ne mogu dati mišljenje za neki dokaz: „Vrlo rijetko. Na prste jedne ruke možemo prebrojati takve slučajeve.“ Da li optuženici na sudu pokušavaju osporiti njihove dokaze?

„Svi koji se brane žele dokazati da su nevini. Naravno, mi nikad ne kažemo, 'eh neko je kriv' ili ne, to radi Sud. Mi kažemo - kad usporedite sporni i nesporni trag, to nas vodi do te i te osobe.“

Pitamo ga i kako postati forenzičar?

„Niko se ne zapošljava da bude krim-tehničar. U krim-tehniku se dolazi zato što se to želi. Ovo se mora voljeti, morate biti znatiželjni, morate iskazati upornost. Svi naši tehničari su policajci, a onda prošli su obuku, koja se obično provodi u okviru Policijske akademije i traje od četiri do šest mjeseci. Mnogi se začude kad vide istu ekipu na slučajevima ubistava, terorizma i na licu mjesta pokušaja krađe vozila...radimo sve.“