Prelijepi grad Bihać: Sagrađen na umjetnom otoku

Nema dovoljno podataka o tome kako je Bihać izgledao u 13. stoljeća. Historičarima je poznato da je u tom razdoblju grad imao 7 crkava, među kojima je najveća bila gradska crkva sv. Antuna. U istom se stoljeću spominju i dominikanci, koji su imali samostan u blizini gradske crkve, zbog čega većina historičara smatra da je crkva sv. Antuna bila njihova crkva.

 

Osmanlijskim osvajanjem Bihaća 1592. godine ta je crkva pretvorena u džamiju koja dobila naziv Fethija (osvojena). Osim dominikanaca, u 14. stoljeću u Bihaću se spominju i franjevci, koji su imali crkvu sv. Marije i svoj samostan.

 

“Na osnovu kasnijih podataka, posebno onih iz 16. stoljeća, zaključuje se da je Bihać sagrađen na umjetnom otoku, opasan bedemima na kojima se nalaze puškarnice okruglog i četverokutnog izgleda. Bihaćka tvrđava imala je kupasti krov, što je vidljivo iz srednjovjekovnog grba. U grad se ulazilo kroz troja vrata: onih prema Izačiću, Zavalju i Uni. Na osnovu sadržaja jedne glagoljačke listine s kraja 14. stoljeća, primjetno je da pečat srednjovjekovnog Bihaća čine tri kule i srednja koja je imala zastavu. Isti motiv imao je i srednjovjekovni grb grada Bihaća”, kaže Jurić za abc.ba.

 

Kulturno-historijsko naslijeđe i danas Bihać čini privlačnim ljubiteljima univerzalnih vrijednosti. Kapetanova kula, crkva sv. Ante Padovanskog, nekad jedna od najvećih katoličkih bogomolja, turbe koje potječe iz vremena austrougarske okupacije Bihaća (izgrađeno u čast palim braniocima grada), džamija Fethija i bedemi koji još prkose vremenu podsjećajući na davna vremena ponosa i slave, najvredniji su kulturno-historijski spomenici u samom centru grada.

 

“Najznačajniji je ostatak osmanskog Bihaća Kapetanova kula, čije se vrijeme izgradnje može smjestiti na početak 18. stoljeća. Dolaskom austrougarskih vlasti u Bihać 1878. godine, Kapetanova kula je, adaptacijom unutrašnjeg prostora 1889. godine, pretvorena u okružni zatvor. Na osnovu podataka, može se konstatirati da je u njoj na tri kata moglo biti smješteno oko 50 zatvorenika koji su tu izdržavali kaznu zbog težih kaznenih prekršaja”, pojašnjava Midžić.

 

Slijedeći politiku Beča da se vjerske institucije koncentriraju u centru grada i da se tako prekine dominacija muslimana nad gradskom jezgrom, Benjamin Kalaj daje bihaćkim vlastima i građanima nalog da u svrhe gradnje katoličke crkve ustupe jednu lokaciju.

 

Dolazi do pregovora između župnika i muslimana o kupovini zemljišta i pružanja pravne, te moralne i finansijske pomoći prilikom njene gradnje. Muslimani su bili prinuđeni sve prihvatiti jer ni u kom slučaju nisu željeli da se džamija Fethija vrati katoličkoj crkvi.

 

 

“S obzirom na to da je gradnja crkve vezana za rušenje bihaćkih bedema, veća je vjerovatnoća da to nije učinjeno 1884. godine, već nešto kasnije, po dobijanju suglasnosti i početnih novčanih sredstava od Zemaljske vlade i priloga građana. Crkva je završena 1891. godine, da bi njena dogradnja, odnosno produživanje za 11 metara, uslijedila 1899. godine, a dograđeno je okruglo svetište. Prilikom bombardiranja Bihaća 1943. godine, crkva je potpuno srušena. Ostao je samo toranj sa zvonikom”, navodi Midžić.

 

Kada prođete pored mauzoleja smještenog uz toranj nekadašnje katoličke crkve i pored grobnica bihaćkim plemićima i vitezovima, prvo što se zapitate jeste ko je sahranjen tu i ko je izgradio ovo turbe.

 

Midžić kaže da je osnivač i graditelj ovog turbeta Mehmed-paša Bišćević, bihaćki beg i kapetan, a podaci o tome da je upravo on idejni tvorac ovog djela nalaze se u časopisu Nada iz 1901. godine, u kojem je objavljena veoma zanimljiva priča.

 

Naime, budući da je kuća Mehmed‑paše bila smještena uz samu kulu, prenosi se da je Mehmedova majka s prozora, na mjestu gdje se danas nalazi turbe, vidjela dva plamena vatre, nakon čega je on naredio da se tu izgradi mauzolej.

 

“Turbe je izgrađeno od drveta 1886. godine, da bi ga austrijske vlasti srušile oko 1890. godine. Iste godine podiže se novo turbe od tesanog kamena bihacita. Objekt turbeta u Bihaću pripada tipu turbeta s oktogonalnom osnovicom pokrivenih kupolom. Svjetlost iz zemlje, po uvjerenju muslimana, jesu dva nura koja su ukazivala na to da su na tom mjestu poginula dva borca i da su kod Boga počašćeni kao šehidi. Prema nekim mišljenjima, borci su poginuli prilikom odbrane grada od austrijskih trupa, ali ima i mišljenja da su poginuli prilikom osmanskog zauzimanja Bihaća 1592. godine. Dugo je ovaj mauzolej čuvao stražar s puškom. Turbe drvene konstrukcije obnovila je ugledna porodica Hustanbegovića, ali i predstavnici osmanskih vlasti nakon odlaska Mehmed-paše Bišćevića iz Bihaća 1851”, ističe Midžić.

 

U gradskoj jezgri nalazi se nekoliko historijskih spomenika od izuzetne vrijednosti. Ovi spomenici, uz ostatke bedema koji su nekada opasavali grad čuvajući ga od najezde neprijatelja, svjedok su burne, ali i junačke historije Bihaća, piše abc.ba

 

Stoga ne čudi što ovi spomenici privlače znatiželjne turiste koji posjećuju Bihaćku krajinu zbog njenih prirodnih ljepota, ali i kulturnih vrijednosti koje su spoj višereligijskog i višenacionalnog identiteta Bihaća.