'Pogled na Sarajevo 20 godina nakon rata: Najbolja fotografija Chrisa Leslieja'

Prvi put sam posjetio i fotografirao Sarajevo 1996. godine. Volontirao sam u susjednoj Hrvatskoj i uspio sam da se odvezem u Bosnu u vozilu UN-a. Rat i opsada su završili nekoliko mjeseci prije i grad je uživao u svom dugo očekivanom miru. Sarajlije su u ogromnom broju izašle na njegove prekrivene ulice, sastajali se sa prijateljima i ispijali kafu na sigurnom sa znanjem da ih neće pogoditi snajper ili granata.

Piše: Chris Leslie za The Guardian

Uništenje grada u to vrijeme bilo je zapanjujuće, nadrealno i naizgled potpuno: redovi za redovima razbijenih, bombardiranih nebodera; krateri od granata i udubljenja od eksplozija posvuda; bolnice, kancelarije i fabrike sve u ruševinama. Ovo je bio urbicid, Drezden ili Staljingrad iz kasnog 20. veka. Svi koji su preživjeli skoro četverogodišnju opsadu imali su noćnu moru.

Trending

Znate li kolika je maksimalna dozvoljena brzina na autoputevima bivše Jugoslavije?

Sljedeće godine sam se vratio u grad i postavio foto projekat za djecu: Sarajevo Camera Kids. Koristeći doniranu opremu iz kuće u Škotskoj, postavio sam improviziranu mračnu komoru i organizirao časove fotografiranja u podrumu sirotišta. Razvio sam pomalo nezdravu opsjednutost Sarajevom i svime što je bosansko, te sam tri ljeta zaredom volontirao u projektu dječjih fotografija.

Sarajevo Camera Kids doveli su do doživotnih prijateljstava i veza sa studentima i gradom Sarajevom. Vratio bih se tamo i na širi Balkan u narednih nekoliko godina da dokumentujem mir i rekonstrukciju – što je na kraju kulminiralo mojom knjigom i izložbom Balkansko putovanje.

Ova fotografija je snimljena u Sarajevu 21. novembra 2015. godine, 20 godina od dana potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, što je označilo kraj skoro četiri godine brutalnih ratova u Bosni i Hrvatskoj i dovelo do kraja opsade Sarajeva – najduža opsada grada u modernoj istoriji.

Sarajevo se dramatično promijenilo od 1996. godine, kada sam snimio crno-bijele fotografije grada, uništenog, ali preživjelog. Grad je sada dobio hrabro, smelo, kosmopolitsko lice; moderna evropska turistička destinacija kao i svaka druga. Obilje novih trgovačkih centara prostiralo se duž nekadašnje Aleje snajpera – glavne magistrale koja je vodila u srce grada – a Sarajevo za koje su Camera Kids dokumentirali više nije postojalo. Ali podjele su i dalje bile endemske.

Za 20. godišnjicu mira, želio sam dokumentirati priče mladih ljudi u kasnim tinejdžerskim i ranim 20-im godinama, koji su rođeni za vrijeme ili neposredno nakon sukoba i tako se nisu imali pravog sjećanja na rat. Želio sam saznati šta su, ako išta, za njih značili Dejtonski sporazum i mir u Bosni u vrijeme kada su sjećanja na rat još bila sirova, a etnonacionalističke vođe i dalje na vlasti i pokretale podjele.

Tužna stvarnost je da mladi ljudi u Bosni i dalje imaju odvojene obrazovne sisteme koji rade na repliciranju podjela, pri čemu svaka strana provodi svoju vlastitu istorijsku perspektivu i političku ideologiju. Ostavlja malo prostora za stvarnu integraciju. U Sarajevu sam upoznao i fotografisao mlade ljude s obje strane – bosanske Muslimane i mlade studente bosanskih Srba. Obje grupe mladih su govorile o želji da se otrgnu od stalnog govora o ratu i nepovjerenju u „druge“ – samo su željele imati budućnost u svojoj zemlji. Umorni od nacionalizma i ratoborne retorike, ovi mladi ljudi bili su dio sve većeg broja koji tvrde da to nikada nije bio njihov rat i da ne bi trebali nositi njegovu težinu, niti da vuče njih i njihovu državu.

Kako je svjetlo počelo da blijedi na dan godišnjice, odjurio sam do poznatog vidikovca Žuta Tabuja gledajući preko grada kako bih napravio neke fotografije krajolika u posljednjem trenutku. Nisam znao ko je par u mom kadru, samo su bili stranci koji su mi blokirali pogled. Ali kako su se ispružili i zagrlili, to je postala fotografija vrijedna snimanja. Činilo mi se savršenom posterskom slikom za isticanje Bosne i Sarajeva 20 godina nakon rata: optimistična slika koja predstavlja sve mlade ljude koje sam ranije fotografirao i sa kojima sam razgovarao, a koji su čeznuli za mirom i mogućnostima u svojoj zemlji – u svom Sarajevu, gradu koji je toliko toga vidio i propatio.