'Pogled na Sarajevo 20 godina nakon rata: Najbolja fotografija Chrisa Leslieja'

Prvi put sam posjetio i fotografirao Sarajevo 1996. godine. Volontirao sam u susjednoj Hrvatskoj i uspio sam da se odvezem u Bosnu u vozilu UN-a. Rat i opsada su završili nekoliko mjeseci prije i grad je uživao u svom dugo očekivanom miru. Sarajlije su u ogromnom broju izašle na njegove prekrivene ulice, sastajali se sa prijateljima i ispijali kafu na sigurnom sa znanjem da ih neće pogoditi snajper ili granata.

Piše: Chris Leslie za The Guardian

Uništenje grada u to vrijeme bilo je zapanjujuće, nadrealno i naizgled potpuno: redovi za redovima razbijenih, bombardiranih nebodera; krateri od granata i udubljenja od eksplozija posvuda; bolnice, kancelarije i fabrike sve u ruševinama. Ovo je bio urbicid, Drezden ili Staljingrad iz kasnog 20. veka. Svi koji su preživjeli skoro četverogodišnju opsadu imali su noćnu moru.

Trending

Ambasador Irana u Srbiji negirao genocid, Memorijalni centar Srebrenica traži hitnu reakciju

Sljedeće godine sam se vratio u grad i postavio foto projekat za djecu: Sarajevo Camera Kids. Koristeći doniranu opremu iz kuće u Škotskoj, postavio sam improviziranu mračnu komoru i organizirao časove fotografiranja u podrumu sirotišta. Razvio sam pomalo nezdravu opsjednutost Sarajevom i svime što je bosansko, te sam tri ljeta zaredom volontirao u projektu dječjih fotografija.

Sarajevo Camera Kids doveli su do doživotnih prijateljstava i veza sa studentima i gradom Sarajevom. Vratio bih se tamo i na širi Balkan u narednih nekoliko godina da dokumentujem mir i rekonstrukciju – što je na kraju kulminiralo mojom knjigom i izložbom Balkansko putovanje.

Ova fotografija je snimljena u Sarajevu 21. novembra 2015. godine, 20 godina od dana potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, što je označilo kraj skoro četiri godine brutalnih ratova u Bosni i Hrvatskoj i dovelo do kraja opsade Sarajeva – najduža opsada grada u modernoj istoriji.

Sarajevo se dramatično promijenilo od 1996. godine, kada sam snimio crno-bijele fotografije grada, uništenog, ali preživjelog. Grad je sada dobio hrabro, smelo, kosmopolitsko lice; moderna evropska turistička destinacija kao i svaka druga. Obilje novih trgovačkih centara prostiralo se duž nekadašnje Aleje snajpera – glavne magistrale koja je vodila u srce grada – a Sarajevo za koje su Camera Kids dokumentirali više nije postojalo. Ali podjele su i dalje bile endemske.

Za 20. godišnjicu mira, želio sam dokumentirati priče mladih ljudi u kasnim tinejdžerskim i ranim 20-im godinama, koji su rođeni za vrijeme ili neposredno nakon sukoba i tako se nisu imali pravog sjećanja na rat. Želio sam saznati šta su, ako išta, za njih značili Dejtonski sporazum i mir u Bosni u vrijeme kada su sjećanja na rat još bila sirova, a etnonacionalističke vođe i dalje na vlasti i pokretale podjele.

Tužna stvarnost je da mladi ljudi u Bosni i dalje imaju odvojene obrazovne sisteme koji rade na repliciranju podjela, pri čemu svaka strana provodi svoju vlastitu istorijsku perspektivu i političku ideologiju. Ostavlja malo prostora za stvarnu integraciju. U Sarajevu sam upoznao i fotografisao mlade ljude s obje strane – bosanske Muslimane i mlade studente bosanskih Srba. Obje grupe mladih su govorile o želji da se otrgnu od stalnog govora o ratu i nepovjerenju u „druge“ – samo su željele imati budućnost u svojoj zemlji. Umorni od nacionalizma i ratoborne retorike, ovi mladi ljudi bili su dio sve većeg broja koji tvrde da to nikada nije bio njihov rat i da ne bi trebali nositi njegovu težinu, niti da vuče njih i njihovu državu.

Kako je svjetlo počelo da blijedi na dan godišnjice, odjurio sam do poznatog vidikovca Žuta Tabuja gledajući preko grada kako bih napravio neke fotografije krajolika u posljednjem trenutku. Nisam znao ko je par u mom kadru, samo su bili stranci koji su mi blokirali pogled. Ali kako su se ispružili i zagrlili, to je postala fotografija vrijedna snimanja. Činilo mi se savršenom posterskom slikom za isticanje Bosne i Sarajeva 20 godina nakon rata: optimistična slika koja predstavlja sve mlade ljude koje sam ranije fotografirao i sa kojima sam razgovarao, a koji su čeznuli za mirom i mogućnostima u svojoj zemlji – u svom Sarajevu, gradu koji je toliko toga vidio i propatio.