Otvoreno pismo Hrvatskom narodnom vijeću

Bosanskohercegovački književnik i publicist Ivan Lovrenović uputio je otvoreno pismo Hrvatskom narodnom vijeću BiH (HNV), u kojem iznosi svoje neslaganje u vezi s ponovnim izborom fra Luke Markešića za predsjednika ove organizacije na njenom 6. saboru održanom 11. februara. Pismo prenosimo u cjelosti.

Nakon što je na 6. Saboru Hrvatskoga narodnog vijeća Bosne i Hercegovine 11. siječnja po treći put predsjednikom HNV-a postao fra Luka Markešić, bespredmetno je postalo očekivanje da bi se u njegovoj „politici“ moglo išta promijeniti kako bi bila smislena i ažurirana s prilikama i zahtjevima vremena, te je prestao postojati ijedan  razlog za lojalnost ovoj udruzi građana.

S  iluzijama staroga haenveovca, na 5. Saboru HNV-a prije četiri  godine pokušavao sam  na dnevni red staviti pitanja koja su se i tada nazirala kao krucijalna: nužnost razgovora o takvome ustrojstvu Bosne i Hercegovine, koje bi počivalo na ravnoteži između plauzibilnih oblika autonomije nacionalnih zajednica i funkcionalnoga uređenja države. O tvrde uši predsjednika sve se to tada odbijalo kao da nije ni izrečeno, pa je, i pored zainteresiranosti jednoga broja članova HNV-a, bila ukinuta svaka mogućnost rasprave. 

Rezignirao sam poslije toga i isključio se iz rada HNV-a sasvim, ali sam se sada na poziv za 6. Sabor ipak odlučio odazvati i na njemu govoriti, podržavajući izvrstan program rada što ga je pripremio Markešićev protukandidat, jer je to bila posljednja šansa da se izborom novoga čovjeka na mjestu predsjednika oživi rad HNV-a i povrati njegova politička i javna vjerodostojnost. Sudeći, međutim, po ispraznosti Markešićeva predsjedničkog „programa“ i po gotovo posprdnoj neobaveznosti s kojom ga je izložio Saboru, zatim po načinu na koji je ponovo izabran za predsjednika zahvaljujući nijemoj a spremnoj glasačkoj mašini, te po stavovima i formulacijama s kojima je i poslije izbora nastavio istupati u javnosti u ime HNV-a – sasvim je jasno da je ova organizacija definitivno postala talac/vlasništvo jednoga čovjeka i njegovoga beznadnog ali borbenog, pa po tomu izrazito štetnog nerazumijevanja svijeta i prilika u kojima živimo.

Na Saboru sam pokušao ukazati na to da je borba za duše Hrvata na aktualnom političkom tržištu Bosne i Hercegovine već među njima polučila svoje najgore rezultate – raspalila strasti, unijela nezdravu podjelu na isključive pristalice jednoga ili drugoga političkog tabora, te da su Hrvati u svemu tome samo potrošni materijal. Na tome maskiranom političkom balu, gdje se uzvišenim ciljevima kamufliraju prizemni lidersko-stranački interesi, ništa nije potrebnije i važnije nego mogućnost da se u javni prostor emitiraju trezvene, analitički pouzdane, politički nepristrane, stranačkim navijanjem neobojene, diferencirane a ne dogmatski jednostavne i jednostrane prosudbe, razjašnjenja, prijedlozi … HNV bi u tome mogao igrati izuzetno važnu ulogu, ako želi ići ukorak sa svojim vremenom, a ne ostati samodopadno zagledan u svoju sliku iz 1994; ukoliko želi - u posve novim okolnostima i pred posve novim izazovima – biti svjež, autentičan, ničim ucijenjen glas iz hrvatske perspektive a zadan i određen bosanskohercegovačkim horizontom, izvan i iznad svih stranačkih politika i opredjeljivanja. Kao skup slobodnih ljudi, i organizacija koja nema nikakve obaveze spram ičijih dnevnopolitičkih interesa, a itekako je politična u havelovskom smislu riječi,  HNV bi mogao biti upravo idealna adresa za takvu zadaću. Mogao bi biti, a na žalost nije! Nije, jer je i sám, kroz zdušan javni angažman svojega predsjednika, uletio u zamku sektaškoga svrstavanja uz jedan od političkih blokova što se nadmeću na ovoj političkoj tržnici. 

Također, na ovom zasjedanju govorio sam, baš kao i prije četiri godine, o deprimirajućoj činjenici da skoro svima značajnijim hrvatskim udrugama civilnoga društva i kulture u BiH na čelu sjede pripadnici klera, baš kao da još nismo izašli iz predmodernoga vremena otomanskoga milet-sistema, kao da stoljeće i po uključenosti u laičko-građansku kulturu ne znači ništa. Potpuno neovisno o ljudskoj i radnoj kvaliteti tih osoba, pojava je više nego indikativna; ona na svoj način govori o simptomu opće nezrelosti. Ili, pak, o „pastirskoj“ volji za moć, što je samo druga strana iste pojave.