Opsada Sarajeva kroz dječije oči: 'Želim da putujem na more'

Tekst objavljen u rubrici "Šta drugi pišu" preuzimamo s prijateljskog portala E-novine.

Pre 22 godine, 6. aprila, počela je opsada Sarajeva. Srpske snage – predvođene Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem, uz podršku zvaničnog Beograda – punih 1.400 dana zasipale su grad granatama koje su usmrtile više od 11.000 ljudi. U opkoljenom i izolovanom Sarajevu je postojao život, uprkos težnjama zločinaca da ga zatru i uguše. Značajno svedočanstvo ratne svakodnevice u glavnom gradu BiH je knjiga 100&1 noć, zbirka sarajevskih priča koju je priredio Zdravko Grebo sa Semezdinom Mehmedinovićem. Iz ove knjige izdvojili smo dva kratka teksta koja su 1993. zapisale tada desetogodišnje Sarajke Asja i Jana.

Kada je počeo rat, ja sam imala devet godina. Išla sam u školu Hasan Kikić, drugi razred. Imala sam mnogo dobrih drugova, odlazila sam kod njih, oni su dolazili kod mene, slavili smo rođendane, išli u kino i bili sretni. Odjednom je sve to prestalo. Mnogi moji drugovi više nisu u Sarajevu, a ja već svoj drugi rođendan ne proslavljam sa njima.

Na početku rata, u proljeće i ljeto, mnogo sam se plašila. Na svaku eksploziju granate, istrčala bih u hodnik moje zgrade, a to su radili i drugi stanari. Život se uglavnom provodio u stanu i stubištu. Napolju je bilo toplo, sijalo je sunce. Ja sam obučena u džemper i farmerke sjedila u stubištu i maštala kako sa sestrom šetam po plaži, kupam se, sunčam, jedem voće i velike sladolede.

Vrijeme je prolazilo, a svi dani su ličili jedan na drugi. Stalno se pucalo, pa sam tako i prestala da se plašim. Izlazila sam na ulicu zajedno sa sestrom da čekam hljeb u redovima, da idem po vodu. Živjeli smo drugačije nego prije. Mnogo nepoznatih ljudi je dolazilo na Ciglane – pa sam upoznala nove prijatelje. Sa njima se dobro slažem. Napravili smo i grupu koja organizuje priredbe po stubištima. Imamo i pjesmu posvećenu našem gradu, a zove se “Sarajevo”.

U Sarajevu gradu mom

Kiša je padala

U aprilu počela, nije prestala

Kiša nije kišica

Kao nekada

Ona je od metaka i od olova

Kupit ću kišobran za ljeto

Odbranit ću se njim

Krit ću se svilenom dekom

Da bolje ja zaspim.

U Sarajevu gradu mom

kiša će padati

Maglu ćemo voljeti dušo ja i ti.

Kupit ću kišobran za ljeto

Odbranit ću se njim

Kriti ću se svilenom dekom

da bolje ja zaspim.

Premda imam nove drugove i ne plašim se mnogo, ipak jedva čekam da ponovo sjedim u svojoj klupi sa starim drugovima. Želim da jedem neku drugu hranu i da putujem na more. Moja je želja velika pa će se sigurno ostvariti.

Asja Jevtić, deset godina

***

Zovem se Jana Jevtić i imam deset godina. Z. me je zamolio da napišem što god želim o ratu u Sarajevu, gradu u kojem živim. Ja ne znam kako da počnem i šta da pišem. U aprilu ili maju 1992. godine (a sada je april 1993. godine) sigurno bih pisala o svom velikom strahu. Prve mjesece rata provela sam u ostavi. Ostava vam je jedan dio našeg stana u koji se ulazi sa stubišta. Ostava nema prozora i ukopana je u zemlju. Tu sam spavala, jela i igrala se. Uopšte nisam izlazila vani. Nisam slušala molbe, ni htjela kasete sa dječijim filmovima, kompjuterske igre. Ja sam se plašila. Ostava je hladna i vlažna i smrdi. Strah je počeo da postaje manji. Prvo sam izašla do našeg stana, pa u stubište a kasnije i pred zgradu. Strah je potpuno prestao. Na ulici bih ostala i kada puca, pa su se sada roditelji plašili za mene i dozivali me sa terase.

U ulici nije bilo mnogo starih drugova. Škola nije radila pa sam bila tužna. Jedina radost bio mi je naš pas Bajka. Bajka je srednji šnaucer, sivobijele boje. Sa njim sam se igrala kod kuće i vodila ga vani. Primijetila sam da našom ulicom prolazi mnogo pasa s ogrlicama i markicama, ali bez gospodara. Nikako ne razumijem kako neko može da ostavi ili izbaci iz kuće svog psa. Ako je vlasnik otišao iz grada trebao ga je povesti sa sobom, a ako nije imao hrane morao je svoju dijeliti s njim. Nisam mogla vjerovati da su svi ti gospodari možda poginuli, jer je to jako tužno. Ali tužni su i napušteni psi. Strašno su oni tužni. Kada slušam odrasle ljude koji pričaju o ratu, niko ne pominje napuštene pse. Meni je žao svih ljudi koji stradaju, ali mi je žao i životinja. Zbog toga, pored Bajke, ja hranim još dva psa, a to radi moja sestra i naši drugovi. Jednom psu sam dala ime Futro, jer je sav kovrdžav pa izgleda kao da je futrovan, a drugom Lepa, jer je umiljata i stalno se mazi. Kada ovaj rat prođe, želim da svi gospodari ponovo nađu svoje pse pa da i oni, kao i ljudi, opet budu sretni.