Nura Bazdulj Hubijar u polemici sa (Sic!)-om (INTERVJU)

Foto: arhiv


Razgovarala: Dijala Hasanbegović za radiosarajevo.ba

Nakon što su u časopisu (Sic!) objavljene kritike dvije mlade kritičarke, i članice redakcije časopisa, o književnosti autorice Nure Bazdulj-Hubijar, uslijedila su reagiranja autorice, u porukama poslanim u redakciju (Sic!)-a. Radi se o kritikama Jasmine Bajramović (Plodnost jalove autorice) i Jasne Kovo (Zavodljivosti trivijalnog). U svom žestokom, neobičnom i krajnje neočekivanom reagiranju, književnica Bazdulj-Hubijar je izgovorila niz optužbi na račun osobnosti ovih mladih autorica. „Drage cure, Prije dan-dva pisala sam vam porukicu, tada sam samo čula da ste nešto srale o meni i mojim knjigama“, počinje ovaj mail. Istu je poruku Nura Bazdulj-Hubijar napisala i na Facebook grupi časopisa.

„Eh, drage moje, s takvim stavovima vi nećete daleko… Podebljavam, podvlačim, potpisujem… Najviše što vi možete od svojih jadnih života napraviti je – biti profesorice u nekoj srednjoj školi… I već sad žalim onu djecu koja će vas morati podnosti…“, poručila im je, kao i da osviještena literatura, ženska, moderna, znači: „biti prost, psovati, piti, provoditi noći po kafanama, jebavati se s kim stigneš, nasilje i kriminal“.

Prilično neugodno iznenađeni pisanjem ove autorice koja baš i nema mnogo istupa u javnosti kontroverznog tipa, odlučili smo porazgovarati sa autoricom lično, u nadi da će nam objasniti razlog ovakvoj svojoj reakciji.

Zbog čega ste odlučili poslati onakvo reagiranje časopisu Sic?
To sam uradila nepromišljeno, ishitreno, u afektu... Prvi put u životu ja nisam bila – ja. Spustila sam se na nedopustivo nisku razinu.

Šta mislite o tom časopisu?
Ništa. Ne mogu imati mišljenje o nečemu sa čim nisam upoznata. Pročitala sam samo dva teksta o meni, tačnije o mome radu koja sam dobila putem e maila.

Zašto ste se, prije svega, odlučili kritizirati autorice kritike osobno, ako su one analizirale samo Vašu književnost, a ne Vas kao osobu?
Ima tu više razloga... Prvo, već mi je postalo iritantno da se uvijek, gotovo bez izuzetka, uz mene vezuju epiteti - naplodnija, najčitanija, najtiražnija... A to je slučaj jedino u Bosni. Kritički osvrti objavljeni u Hrvatskoj i Srbiji posve su drugačiji. Ja sam čovjek koji je više od dvadeset godina svoga života investirao u pisanje i postala sam nezaobilazno ime BH književnosti, sviđalo se to nekome ili ne. Objavljujem u Zagrebu i Beogradu, knjige su mi prevedene na nekoliko svjetskih jezika, izučavaju me na slavističkim katedrama u Evropi, moj tekst je u udžbeniku za studente i profesore univerziteta na Harvardu, u Bosni sam u školskim programima od osnovne škole do fakulteta, pisani su maturski, diplomski, magistarski radovi po mojim knjigama, tri puta sam pozivana u Štokholm na Sedmicu svjetskih pisaca za djecu, jedina iz bivše Jugoslavije, nominirana za nagradu Astrid Lingren, dobitnik dvije Soroševe nagrade za najbolji roman, dobitnik Nagrade Društva pisaca za najbolji roman za mlade, nagrade izdavača i knjižara za autora godine, nagrade VBZ-a i Večernjeg lista za najbolji neobjavljeni roman u regiji, nagrada Federalnog radija za dva romana (Noć u Brelima i Nevjestinski ponor), za novelu Mememento mori, za radiodramu Sablja i pero,( svih se sigurno u ovom raspoloženju nisam mogla sjetiti), dobitnik priznanja Dječiji pisac Godine, čak dva puta birana za Ženu godine,Večernjakovog pečata... Prodano je preko 150 000 mojih knjiga, sami Bog zna koliko ljudi ih je pročitalo... I pored svega, a nisam nabrojala još mnoge stvari, uz moje ime i dalje stoji – najpopularnija.... Od kada pišem nikad i ni od koga nisam naišla na podršku, ili su me pljuvali ili ignorisali. I onda, ko biber po pilavu, pojavljuju se dva djeteta koja malo što znaju i o životu i o književnosti i daju sebi za pravo da nešto što sam gradila preko dvadeset godina pljunu. To je jeftino, to je trivijalno, to nije moderno... A ono što je definitivno prelilo čašu je – da sam pisac ljubavnih romana. Pa me još neki momak uči da su ljubavni roman i ljubić sinonimi... A ja nisam napisala niti jedan ljubavni roman... Paradoks! Kažete, one su analizirale moju književnost, ne moju ličnost! Prvo, one uopće nisu analizirale, jer da jesu, to bi bila druga priča, a drugo, anlizirati moju književnost znači – analizirati mene, jer ja sam cijelim bićem tamo, svaki pisac ispisuje samoga sebe. A zašto? Ako bih kazala ono što mislim, ličilo bi na teoriju zavjere. Užasno je puno onih koji me ne vole, mrze čak, jer sam drugačija... Jedino sam se u tom nesretnom pismu na trenutak sa nekima izjednačila.

Šta mislite o savremenoj, postmodernoj knjizevnosti u BiH, i ko su njeni najvažniji predstavnici?
Ja ni ne znam tačno definiciju postmoderne književnosti...Znam da najbolje kod kritike prolaze pisci čije knjige obiluju prostotama ili nasiljem, krvlju. Izdvojiću naslove koje jako volim: Ministarstvo Boli Dubravke Ugrešić, Cirkus Kolumbija - Đikić, Ja sam pas i zovem se Salvatore – Gatalo, Sara i Serafina- Karahasan, Mamac- Albahari, Jergović – sve... I ne dijelim književnost na žensku i mušku...

Po čemu se to Vaše pisanje razlikuje od ostalih?
Idealiziram ljude, situacije... Pokušavam izgraditi ljepši, bolji, humaniji svijet... Gotovo da nemam negativnog lika... Počnem graditi neki loš lik, pa mi odjednom bude žao i retuširam ga, retuširam dok ne postane najbolji... A jedino što želim postići je da ljudi budu bolji ljudi... Nikad ne koristim psovke niti vulgarne riječi, nema erotike, nema krvi... Ne kažem da sam drugačija, naprosto, jako malo čitam domaće autore. Mislim na savremenike. Čitam puno Andrića, Mešu, Sušića, Skendera.

Zbog čega mislite da je biti profesor u srednjoj školi manje vrijedno zanimanje od drugih?
Ne daj Bože... Ne mislim. Ta je rečenica nespretno formulisana. Željela sam reći da su u kritikama najglasniji oni koji žele biti pisci, a to ne mogu biti.
Moj rahmetli babo mi je uvijek govorio – Nije mi imperativ da završiš fakultet nego da budeš čovjek a zaraditi za život možeš i metući suho lišće po Vilsonovom svijetla obraza. Ja sam ljekar a ne bih se libila sutra oprati nečije prozore, bilo koji častan posao bih radila...

Na koji način bi se pisci trebali nositi sa kritikama svojih djela?
Na zdrav način. Većina kritika je plod nekih interesa, prijateljskih ili poslovnih. Jedna kritičarka je u jednoj TV emisiji kazala, parafraziram – kad se mi skupimo u kafani, možemo od lošeg ili prosječnog pisca napraviti genija. I obrnuto Ugledna kritičarka uglednog tjednika... A jedan novinar koji je prije nekoliko pisao neviđene gadosti, nedavno mi je poslao poruku u kojoj kaže da je bio plaćen za to, a on, kukavan(sam je sebe tako), morao renovirati stan. Sve skupa – jadno. Jedini koji mi se javo izvinio jer je nešto loše pisao o mojim knjigama je prof. dr. Enver Kazaz i to u svom doktorskom radu.