Naš identitet je po svemu određen Jugoslavijom

U Sarajevu je jučer završen prvi dan međunarodnog seminara Hladni rat-prošlost, sadašnjost, budućnost, čiji se rad u subotu nastavlja u Konjicu i Mostaru.

Prvi dan seminara obuhvatio je dva ciklusa izlaganja: „Jugoslavije u hladnom ratu – spoljnopolitički kontekst“ na kojem su govorili istoričari Tvrtko Jakovina, Ljubodrag Dimić, Dragan Bogetić i Boško Jakšić i „Unutrašnje prilike u Jugoslaviji u vrijeme hladnog rata“ na kojem su govorili istoričari Dejan Jović, Božo Repe, Husnija Kamberović i Vera Katz.

Posebno predavanje u okviru prvog ciklusa izlaganja održao je Budimir Lončar, nekadašnji šef diplomatije SFRJ i to na temu „Sudbina jugoslavenske vanjske politike u vrijeme hladnog rata i u vrijeme raspada Jugoslavije“.

U predavanju „Mijene u povijesti hladnog rata-mijene u povijesti Jugoslavije“, historičar Tvrtko Jakovina (Filozofski fakultet Zagreb) je govorio o statusu socijalističke Jugoslavije u u spletu hladnoratovskih interesa SAD i SSSR-a, i kako su, nestankom hladnoratovskih blokova, sazreli spoljnopolitički uslovi za raspad Jugoslavije.

Jugoslovenska diplomatija par excelance
Historičar Ljubodrag Dimić (Filozofski fakultet, Beograd) održao je predavanje na temu „Jugoslovenska spoljnopolitička orijentacija na prelazu iz 60-tih u 70-te godine XX veka“ u kojem u kojem je objasnio kako je Jugoslavija dala doprinos univerzalnom karakteru evropske stabilnosti i saradnje. Josip Broz Tito je putujući zapadnim i istočnim blokom shvatio da ni zemlje istočnog ni zapadnog bloka nisu u svemu spremne slijediti politiku dominirajućih država, te je u tim okvirima tražio mjesto za Jugoslaviju, posebno kroz formiranje Pokreta Nesvrstanih.

„Velike sile nisu prihvatale formulacije o potrebi razvijanja privrednih i ekonomskih odnosa malih zemalja. jugoslovenski stavovi izazvali su nezadovoljstvo i netrpeljivost. Po pitanju statusa nacionalnih manjina, radnika i imigranata u temama i razgovorima, prihvaćen je najveći dio jugoslovenskih prijedloga. Vidi se da je to dorpinos nesrazmjeran utjecaju male zemlje kakva je bila jugoslavija.“, objasnio je Dimić.

Dragan Bogetić, politikolog sa Instituta za savremenu istoriju u Beogradu govorio je na temu „Jugoslavija u hladnom ratu. Iskušenja i ishodišta strategije laviranja između Istoka i Zapada“. Objasnio je kako se Jugoslavija mudrom diplomatskom strategijom oslobodila nezahvalne uloge vanblokovske zemlje, čija najmanja greška u koracima može prouzrokovati invaziju neke od velikih sila. To je urađeno kroz striktno izbalansirane odnose, poštovanje do tada upotno odbacivanog načela ekvidistance i okupljanje u novu asocijaciju Nesvstanih.

Budimir Lončar i diplomatija pred raspad Jugoslavije
Budimir Lončar, nekadašnji jugoslovenski šef diplomatije i posljednji ministar vanjskih poslova SFRJ je ponajviše govorio o svom diplomatskom iskustvu nakon pada Berlinskog zida, kada je zajedno sa premijerom Vlade SFRJ Antom Markovićem uspio izdejstvovati plan uključenja Jugoslavije u ondašnje evropske integracije, uključujući i kredit od 4 milijarde dolara, sve pod uslovom da se smire nacionalističke tenzije. Međutim, kako je rekao Lončar, Slobodan Milošević, Franjo Tuđman, pa čak i Milan Kučan su odlučno odbili ovu ponudu, kojom bi bili izbjegnuti rat i stradanja, dok su o njoj pozitivno mišljenje izrazili tek Alija Izetbegović i Milan Kučan.

U kasnijoj diskusiji Lončar se dotakao problematičnog susreta Mihail Gorbačov-George Bush stariji na Malti 1990, kada je, navodno SSSR dao zeleno svjetlo rasturanju Jugoslavije. Lončar je opovrgao takvu teoriju zavjere, naglasivši da su velike sile o Jugoslaviji na taj način raspravljale zadnji put na Jalti 1943., te da SSSR s obzirom na svoje probleme nije mogao imati nikakvog utjecaja na jugoslovensku krizu. Bilo je to jasno i prilikom posjete Veljka Kadijevića Moskvi 1990., kada je jugoslovenska diplomatije preko Lončara uspjela izdejstvovati da ga ne primi Mihail Gorbačov, te da ta posjeta ne dobije ni svoju simboličku vrijednost.

Objasnio je kako je destrukciji Jugoslavije ponajviše doprinela političnost JNA, kakva nije postojala ni kada je u pitanju Crvena armija u SSSR-u. Rekao je i kako je Anti Markoviću savjetovao da smijeni Kadijevića, te da smatra, da je ovaj tu uradio, da bi situacija u Jugoslaviji zasigurno išla drugim tokom. Isto je tako opovrgao činjenicu da se radilo o srpskoj armiji, budući da su većina njenog rukovodstva bili Hrvati i Slovenci.

Ko je zapravo bio Tito?


Drugi ciklus „Unutrašnje političke prilike u Jugoslaviji u vrijeme hladnog rata“ započeo je izlaganjem istoričara Bože Repea (Filozofski fakultet u Ljubljani) pod nazivom „Otvaranje granica i zapadni utjecaj na unutrašnju slovensku i jugoslavensku situaciju“. Zapravo bila je to kratka istorija svakodnevnog života u socijalizmu, odnosno krijumčarenja robe koja se nije mogla kupiti u Jugoslaviji iz Italije i drugih zapadnih zemalja, te mijenjanju kursa komunističkih vlasti prema takvoj praksi.

Husnija Kamberović, istoričar i direktor Instituta za istoriju u Sarajevu, govorio je o „Bosni i Hercegovini u drugoj polovici 1960-tih godina“, koji je govorio o jačanju republičkih identiteta 60-tih godina prošloga stoljeća, u kontekstu Bosne i Hercgovine, koje je afirmisano tek nakon smjene Aleksandra Rankovića, koji je svjesno prikrivao pritužbe bosanskohercegovačkog rukovodstva.

Vera Katz, istoričarka sa Instituta za istoriju u Sarajevu je održala izlaganje na temu „Mjesto i uloga Bosne i Hercegovine u socijalističkoj Jugoslaviji“, koje se fokusiralo na probleme funkcionisanja socijalističkog društva, nasuprot nostalgičnim percepcijama sadašnjice.

Izlaganje Dejana Jovića (politikolog sa University of Stirling i Fakulteta političkih znanosti Zagreb), bilo je naslovljeno „Ples na tankoj žici nad provalijom: Josip Broz tito u borbi za održanje unutar jugoslavenskog političkog prostora, 1945-1980“. Sam izlagač je na početku istakao da je naslov njegove kratke istorije „preambiciozan za nešto što se može izreći u kratkom razdoblju“. On se, uglavnom, pozabavio Titom kao enigmom, konstatirajući da će on zauvijek ostati enigma, budući da on nije imao bliskih prijatelja kojima se povjeravao ni politički ni intimno. Njegova supruga ne želi nikome ništa otkriti, a sve i da nešto otkrije, pitanje je da li bi bila pouzdan svjedok.

„Nema jasnih svjedočanstava o titu kao ličnosti, a bez toga on je mit, ikona i simbol. I naše su analize, prema tome, mitske, ikonske. ali, ipak mi se činilo da treba preduzeti hipotetičku i odvažnu intepretaciju koja se pomalo razlikuje. Bez razumjevanja Tita, mi ne možemo razumjeti
Jugoslaviju do kraja. Svi znaju da je Jugoslavija ostala dubok trag na ono kako danas razmišljamo u svijetu. Naš je idntitet nemoguće objasniti bez nje. Mi se još uvijek mjerimo Jugoslavijom i naš identitet je tako obilježen.“, podvukao je Jović i postavio niz zanimljivih kontroverzi o Titu, u kontekstu hladnog rata: „Kako biti revolucionar i ostati predsjednik republike? Kako ne revolucionizirati svijet? Socijalizam se ne zove etatizam, ali u Jugoslaviji smo imali etatizam. ... Mi smo od tog čovjeka načinili božanstvo koji je mogao sve što je zamislio. Pa ipak, on je bio prisiljen na kompromise...“