Potresno sjećanje najmlađeg preživjelog s Markala: Istrčao sam i vidio smrt

Danas se navršava 25 godina od drugog masakra na Markalama kada je sa srpskih položaja ispaljena granata koja je ubila 43, a teško ranila 84 civila.

Prvi masakr na Markalama dogodio se 5. februara 1994. godine kada je od granate ispaljene s Mrkovića poginulo 68 Sarajlija, dok je 144 teže i lakše ranjeno.

Minobacačka granata kalibra 120 mm, ispaljena sa agresorskih položaja iz pravca Trebevića, eksplodirala je kod ulaza u Gradsku tržnicu što se smatra jednim od najstravičnijih zločina koje su srpske vojne, policijske i paravojne formacije počinile u opkoljenom Sarajevu.

Danas, još jednom, Sarajevo se prisjetilo ovih nedužno ubijenih ljudi.

Lejla Tričić, čija je nana poginula na ovom mjestu, kaže da bol ne može nikada nestati.

"Došla sam iz Amerike posebno ovom prilikom. Moja nana s majčine strane tog dana je poginula, bile smo jako vezane i dan danas mi je teško kao što je bilo i tog 28. augusta 1995. godine. Bol nikada ne prestaje, ona ostaje, samo godine prolaze ali bol ne prestaje.

Dovela sam i djecu i muža danas ovdje, želim da i oni znaju šta se dešavalo", kazala je Tričić za Radiosarajevo.ba.

Damir Malagić najmlađi je preživjeli na Markalama, on se sjeća tog dana, kaže, kao da se desio danas.

"Ovdje sam radio u ratu, prodavao sam svijeće...imao sam 15 godina. Izgubio sam dvojicu drugova tog dana, Adnana i Daria. Došli su mi u Tržnicu, pozdravili smo se i ispratio sam ih do vrata, ja sam ostao unutra. Oni su poginuli, ja sam ostao", prisjeća se teškim glasom Malagić.

On ističe da je i danas tužno i strašno kada se svega sjeti.

"Žao mi je mojih drugova, žao mi je naroda koji su izgubili živote. Kada je pala granata, detonacija me bacila u zrak, ispale su mi svijeće, rasule se na sve strane... Ustao sam i istrčao da vidim šta je s mojim drugovima, oni su ležali, obojica su bili mrtvi. Vriska i galama na sve strane, ruke i noge po ulici, čovjek visi na ogradi. Krv na sve strane...

Preko puta ovdje je bila buregdžinica Semberija - čovjek je jeo pitu, geler ga je pogodio u glavu i samo mu je glava pala u tanjir", prisjeća se Malagić.

On se sjeća svega i kaže da su to scene s kojima živi svaki dan.

Okupljeni članovi porodica nastradalih smatraju da je jako tužno što malo ljudi dolazi na obilježavanje i poručuju da bi trebalo više ljudi jer da dolazi jer ne smijemo nikada zaboraviti naše sugrađane.