Mediacentar: Debata uz crvene karanfile

Uz prigodnu dekoraciju kafea Mediacentra, koju su činili crveni karanfili i plastični stoljnjaci "mušeme", u srijedu 27. januara održana je debata o medijima u SFRJ "Neostvareni ideali i(li) iznevjerena obećanja?".

Prisjetili smo se ne tako davnih i ne tako loših vremena koje neki, danas, znaju nazvati "totalitarizmom" suprotstavljajući ih ovim današnjim "demokratskim". 

Iako smo, manje ili više, često skloni romantičarskom pogledu unatrag zvanom "jugonostalgija", trezven odgovor na pitanje šta je bilo bolje - ovo sada ili ono onda nije lako naći.

Prvi sugovornik Ahmeda Burića, voditelja debate koja je privukla veliki broj ljudi u Medicentar, bio je osamdesettrogodišnji velikan kinematografije - Veljko Bulajić. Javio se skypeom iz Zagreba i govorio o svom iskustvu snimanja istinski velikih filmova u društvu koje je de fakto bilo autokratsko, ali koje je pružalo veliki stepen autorskih sloboda.

Bulajićeva Bitka na Neretvi nakon četrdesetak godina ponovo kreće u svjetsku kino i televizijsku distribuciju. Ovaj je film, naime, na upravo završenom 32. festivalu filma u Moskvi uvršten na listu deset najboljih filmova o 2. svjetskom ratu, a do sada ga je širom svijeta gledalo oko 550 miliona ljudi. U njemu su glumile holivudske zvijezde Yul Brynner i Orson Welles, a prvi plakat za njega napravio je Pablo Picasso. Kako je u jednoj socijalističkoj zemlji bilo moguće napraviti tako nešto, postavio je pitanje voditelj debate.

Bulajić je rekao da su ovom filmu prethodili autorovi raniji uspjesi -  Vlak bez voznog reda i Kozara, koji su redatelju otvorili vrata inozemnih distributera i partnera. Njima se svidio sinopsis Neretve, oni su obezbijedili strane glumce, a tadašnja SFRJ vlast stvorila je uvjete redatelju da sa svojim autorskim timom dosegne maksimum.  

Bulajić je govorio o tome kako su ga politički moćnici pokušavali uvjeriti da bi glavni lik u scenariju trebao biti Drug Tito. Redatelj je potom predsjednika Jugoslavije čvrstim argumentima uvjerio da glavni likovi ipak trebaju biti ranjenici, a da je sasvim dovoljno da pokretač cjelokupne radnje u filmu bude Titova naredba - Ranjenike ne smijemo ostaviti. "Napravite film kakav želite i nemojte slušati moje saradnike" rekao je tada Tito Bulajiću. "U filmu koje traje preko dva sata vidi se jedva 20 minuta borbe. To je ono u čemu se razlikuje ratni od akcionog filma", podsjetio je Bulajić.

Pročitajte cijeli intervju sa Bulajićem

....

Dunja Blažević, historičarka umjetnosti, govorila je iz pozicije nekadašnje autorice TV emisije Petkom u 22, koja je pomijerala vizualne i programske kriterije tadašnjih emisija o kulturi. "Sve je krenulo od osnivanja beogradskog Studentskog kulturnog centra, krajem šezdesetih. Ta je institucija bila ključna i važna za generacije mladih ljudi. Nisu nam trebale vize, znali smo svjetske jezike, krenuli smo u svijet. Krenulo se ka konceptualnoj umjetnosti, a potom i prema videu kao novom mediju umjetničkog izražavanja" prisjetila se Dunja Blažević, koja je najprije vodila galerijski segment, a potom bila i direktorica Centra.

Kada je pozvana na tadašnju TV Beograd, njen je uslov bio da bude angažirana ne kao "TV novinarka u kulturi", već kao kustosica koja samo mijenja galerijski prostor iz stvarnog u televizijski. Tako su nastale emisije TV Galerija i Petkom u 22, a bitna uloga u njihovom stvaranju pripada i novoj generaciji TV redatelja, među kojima su Tucko i Bucko, te Stanko Crnobrnja.

"Televizija je davala slobodu i autorima i redateljima. Studiozno se radilo. Ponekad bi me pokušali obeshrabriti niskom gledanošću tih emisija, ali moj argument je bio da manjine imaju pravo na svoj program. Kao što je obaveza televizije da pravi emisije za nacionalne manjine, tako bi trebali imati i emisiju za intelektualnu, umjetničku manjinu" podsjetila je Blaževićeva, čije će sačuvane "TV Galerije" uskoro biti izložene u stalnoj postavci Muzeja moderne umjetnosti u Ljubljani.    

....

Esad Arnautalić, autor proslavljenih šlagera i aranžer, govorio je o zlatnom vremenu Muzičke produkcije tadašnje RTV Sarajevo. U njoj je stalno zaposlenje imalo preko 133 osoba koje su svakodnevno išle na posao da stvaraju muziku. "Naš je zadatak bio da izvodimo muziku za potrebe radijskog i televizijskog programa. Imali smo tri radijska kanala; jedan, a potom i dva televizijska... Tadašnja država je znala kako da se "brani" umjetnošću, a nadam se da će doći i dan kada će naše društvo postati svjesno toga" rekao je Arnalutalić. 

Kada se nije radilo za program, pripremali bi se festivali. Osim legendarnog "Šlagera sezone", zadatak muzičke produkcije je bio i festival narodne muzike "Ilidža", ali i događaji tipa "Svečanost revolucionarne pjesme". Iako se revolucionarna muzika stvarala iz političkih potreba, pjesme koje su preživjele vrijeme nastale su iz istinske ljubavi prema domovini. Kao primjer za to naveo je hitove "Zemljo moja" i "Računajte na nas". 

...

O tome kako se radilo u redakcijama Informativnog programa podsjetio je Budo Vukobrat, pripadnik tada mlađe i "opuštenije" generacije televizijskih voditelja. Na primjer, veoma je ozbiljno tretirano njegovo pojavljivanje bez sakoa i kravate u dnevniku, što se ranije nije smjelo dogoditi. Vukobrat je podsjetio kako mu je tadašnji "kolegij" uputio oštre kritike nakon što je u Dnevnik uvrstio vijest o ubistvu Johna Lennona (1980).

...

O zadnjim godinama socijalizma govorio je Senad Zaimović, marketinški stručnjak. Reklame su u to vrijeme bile emitirane u sklopu segmenta zvanog EPP (akonomsko-propagandni program), a i gledatelji su ih percipirali kao "program" a ne kao pauzu između dva programa, kao danas. One su se gledale sa zanimanjem, vjerovalo im se, a njihovoj produkciji pristupalo se ozbiljno.

Za razliku od toga, marketinški odjeli u medijima bili su "kolonije" u koje su se premještali radnici kojima se nije smio dati otkaz. "Voditelji s govornom manom, novinari koji su se ogriješili o kolegij... svi su oni radili u tadašnjem marketingu, za koji i nije bilo baš jasno čime se bavi".

Zaimović se prisjetio kako je krajem osamdesetih sklopio jedan od prvih kompenzacionih poslova, zahvaljujući kojem je tadašnji Radio Sarajevo dobio prvu faks mašinu, i to prije televizije. U redakciji su se tada okupili urednici, šefovi i direktorica radija i u nevjerici pokušali shvatiti kako to "papir prolazi kroz telefon". "Da bi ih ubijedio kako je faks mašina izum koji će nam pomoći u radu rekao sam im da zamisle da New York Times u trenutku kad izađe u Americi sada mogu čitati i u Moskvi... Na ovo je direktorica istog trenutka naredila da se faks mašina skloni u skladište - valjda do nekih "sigurnijih" vremena" ispričao je Zaimović. 

...

Svi sugovornici složili su se u jednom - u to vrijeme se ozbiljno radilo i svakom medijskom projektu se posvećivala puna pažnja. To je bilo moguće jer je postojao veoma mali broj medija, a svi su bili pod okriljem države koja ih je finansirala. Na taj način se pažnja mogla posvetiti kvalitetu, a dobri filmovi, muzika, televizijske emisije i reklame iz tih vremena to dokazuju.