Ko je bio Selim Numić, obavještajac, stradalnik, prijatelj Branka Ćopića
Sam je kriv za svoju smrt. Vadili su ga iz govana mnogi dobri drugovi pa nije pomoglo. Bio je tu i Hektor, ambasador iz Meksika, sada je u Turskoj, i Selim Numić, i Ratko Novaković, i Cica, Bog je ubio dabogda! I njegovi brojni čitaoci, ali ništa nije pomoglo.
Pomozite joj da preživi ovu moju bruku i sramotu, ako je ikako moguće. Zbogom lijepi i strašni živote! Mart mjesec, 1984. godine!
Napisao je ovo u oproštajnom pismu prije 37 godina jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pisaca, dragi Branko Ćopić, prije nego je oduzeo sebi život, skočivši na betonski kej sa mosta na rijeci Savi.
Hrvati trojkama zasuli koš BiH: Zmajevi izgubili prvi od dva ključna meča za odlazak na Eurobasket
Nejvjerovatna životna priča
Među dragim, najodanijim prijateljima bio je i Selim Numić. Ko je, zapravo, bio čovjek koji je bio među posljednjim osobama koje je spomenuo veliki Branko?
Ovog Duvnjaka, partizana, partijskog funkcionera, robijaša, obavještajca, čovjeka po čijem bratu Dervišu jedna ulica u Sarajevu nosi ime, prisjetio se ovih dana i poznati hrvatski pisac i novinar, Ivica Đikić, čiji je Selim bio komšija u godinama prije rata.
"Selim Numić, rođen 1921., živio je u Beogradu a ljeta provodio u svom rodnom Duvnu. Bio je naš prvi susjed u ulici koja je prije rata nosila ime Derviša Numića, Selimovog brata. Zadnji put vidio sam ga 1989. ili 1990. godine. Bio je jedan od najbližih prijatelja Branka Ćopića, ali i Josipa Kopiniča...", zapisao je Đikić, objavljujući Numićevo svjedočenje "Prislušnoj aferi" koja je bila uvod u hapšenje i smjenu Aleksandra Leke Rankovića, nekadašnjeg prvog Titovog saradnika, kasnije šefa tajne službe u Jugoslaviji, ali i Numićeve životne Odiseje.
Podsjetimo, Ranković i njegov zamjernik Svetislav Ćeća Stefanović optuženi su da su u Titove prostorije postavili prislušne uređaje.
Tito je, kao što je uglavnom poznato, sazvao cijeli vrh na Brijune, gdje su osudili dotičnu dvojicu, izbacivši ih iz političkog života.
Selimov život ličio je na špijunski triler prepun zapleta.
Četiri brata Numića
"Ja sam Selim Numić. Rođen sam u Duvnu 1921. godine. Po očevoj smrti 1926. godine, nas je ostalo sedmero, iz njegovog drugog braka. Četiri brata i tri sestre. Svi smo rano prišli naprednom revolucionarnom pokretu.
Trojica su bili predratni članovi partije. Nazif, Derviš i ja. Ja sam u SKOJ primljen kao srednjoškolac, 1939. godine, a u Komunističku partiju (KP) januara 1941. godine. Vršio sam razne dužnosti, od sekretara sreskog partijskog povjereništva, člana okružnog komentara Livno, sekretara okružnog komesara SKOJ-a, preko komesara bataljona, zamjenika komesara bataljona, pomoćnika sekretara brigade i divizije...
Poslije trećeg ranjavanja januara 1945. godine, nisu mi više dali da budem u operativnoj jedinici. Valjda da bi ostao živ, jer sam jedini ostao živ od braće", prisjećao se Numić.
Put u Tursku
Sa karakteristikama koje mu je dao Đuro Pucar Stari, jedna od najmarkatnijih ličnosti Narodno-oslobodilačkog pokreta i poratnog života u Bosni i Hercegovini, u Beogradu se javio Veljku Vlahoviću, također, narodnom heroju, među ostalim, poratnom predsjedniku Vanjskopolitičkog odbora Narodne skupštine i zamjeniku ministra vanjskih poslova Jugoslavije.
"On mi je saopštio da idem u Tursku za savjetnika naše tamošnja ambasade, ali da ću istovremeno biti partijski opunomoćenik CK, za partijski rad u diplomatskim i drugim predstavništvima naše zemlje. Rekao mi da ću se baviti obavještajnim radom. Bit ću pomoćnik glavnog rezidenta, a glavni rezident je glavni obavještajac. U to vrijeme je to bio Josip Kopinić (sovjetski obavještajac, blizak Titov saradnik).
Tamo sam službovao sve do juna 1950. godine. Naredbom 'odozgo', mada ja nisam imao ni želje, ni predispozicija, određen sam za rad u Saveznu UDBA-u. Ubrzo sam postao načelnik obavještajnog odjeljenja za rad prema istočnim zemljama, jer je tada naša zemlja bila pod snažnim pritiskom. Čak je postojala realna opasnost da dođe do vanjske intervencije", govorio je Numić.
"Prislušna afera"
Promijenio je nekoliko funkcija u UDBA-i, te je 1963. godine postavljen za pomoćnika saveznog sekretara. Bio je zadužen za koordinaciju poslova IV uprave. Prevedeno na razumljiv jezik, bio je šef Udbe zadužen za prisluškivanje.
"Na toj dužnosti me je zatekla "Prislušna afera". To je bio juni 1966. godine", opisivao je Selim.
Tog 17. juna 1966. godine Selima je, kako sam kaže u autobiografiji "Dobra zemljo, lažu" pogodio grom iz vedra neba.
Oko 13 sati u svoj ga je kabinet, "prostran kao tenisko igralište" pozvao ministar unutarnjih poslova, Milan Mišković, glasom koji "nikad nije bio tako služben". Numić se nešto ranije rastao sa Slovencem Edijem Brajnikom, šefom savezne Udbe. S njim je popričao kratko i neobavezno, pisao je hrvatski "Nacional" u feljtonu objavljenom 2015. godine.
Ko je slušao Tita i Jovanku?
Milan Mišković je bio vrlo hladan:
"Ne znaš zbog čega sam te zvao? Sada ćeš saznati. Pozvao sam te da ti priopćim jednu odluku, donesenu na najvišem partijskom i državnom vrhu, zbog teških zloupotreba nekih službi iz tvog sektora. Formirana je posebna komisija koja će ispitati cjelokupnu djelatnost Službe ozvučavanja i Kontrole telefona, od njihovog formiranja do danas. To se čini iz razloga što su već otkrivene teške zloupotrebe tih službi…".
Mišković je potom dramatičnim glasom izrekao rečenicu od koje se Numić sledio.
"Otkriveni su nelegalno postavljeni mikrofoni u radnom kabinetu i spavaćoj sobi Predsjednika Republike, u njegovom kabinetu u SIV-u, u kabinetu druga Kardelja i na još nekim osjetljivim mjestima. Sastav državno-političke komisije ni meni još nije poznat…", rekao je.
Mišković je naredio Numiću da, bez korištenja dokumentacije, napamet, napiše izvještaj o tome koga je sve služba, u njegovom mandatu, od 1963. godine nadalje prisluškivala.
Numić, stari partijaš, partizan, borac, robijaš...Kroz glavu mu je prohujalo komu su sve postavili ozvučenje. Gotovo svi visoki rukovodioci bili su ozvučeni, ali – po vlastitoj želji.
U kabinetima su snimali razgovore, goste, radili transkripte. Tito je lično naredio da mu se instaliraju prislušni uređaji.
"Kada se razgovor završio prešli smo u salu. Počeo je rad sa komisijom, moje saslušanje. Pitali su me o najvažnijim stvarima koje sam ja obradio u svojoj izjavi. Najznačajnije od toga bilo je kako je došlo do ozvučenja rezidencija koje je koristio Tito", govorio je Numić.
Numić je izrazio sumnje da je u sve bio upleten KOS!
"Događaji pred IV. plenum i poslije govorili su da se KOS-u apriori vjerovalo, umjesto da on bude odgovoran ako je došlo do nekakvog ilegalnog ozvučavanju. Jer su oni imali operativnu tehniku. Ako se nešto ilegalno desilo, trebalo je da oni dođu na tapet, a ne Udba", kazao je Numić.
No, bilo je kasno...
Naivan si, moj Numiću
Numić je nakon razgovora s Miškovićem morao stati pred Krstu Crvenkovskog, čelnika spomenute partijske komisije oformljene zbog prisluškivanja druga Tita i drugarice Jovanke.
"Druže Numiću, ti znaš zašto si ovdje pozvan… Svi smo pročitali tvoju izjavu. Ona je do dirljivosti iskrena, ali odiše i naivnošću. Iz nje proizlazi, naročito iz njenog završnog dijela, tvoje neshvatanje našeg političkog trenutka, koji je, mogu ti reći sa sigurnošću, od izvanrednog strategijskog značaja za daljnji razvoj SKJ u modernu političku organizaciju. Pred nama je zadatak da, paralelno s razbijanjem centralizma i unitarističkih tendencija, radimo na punoj afirmaciji Republika. Sada je trenutak da se napravi historijska prekretnica u tom pravcu i, razumljivo, u daljnjem razvoju samoupravljanja... ", kazao je poznati Makedonac.
Numić je, naime, negirao da je bilo ikakvih neovlaštenih prisluškivanja. Napisao je da je sve napravljeno prema naredbama.
"No, on, čini se, dosita nije razumio politički trenutak", zaključuje "Nacional".
"Ja sam, vjerovao da si ti mnogo upućeniji u neka razmimoilaženja i konfrontiranja u našem političkom vrhu. Kako to da vršiš tako delikatnu i visoku funkciju, a neobaviješten si?", nastavio je Krste Crvenkovski govoriti Numiću.
Crvenkovski je, na Numićeva uvjeravanja kako je vjerovao da je vrh jedinstven, nastavio u istom tonu:
"E moj Numiću, stvari ne stoje tako. U zabludi si. Postoje dogmatske snage koje se suprotstavljaju našoj modernoj programskoj orijentaciji. Ti nam možeš mnogo pomoći u razobličavanju tih snaga i ova Komisija to od tebe s pravom traži, kao od dugogodišnjeg, oprobanog komuniste", zaključio je Crvenkovski...
Numić u svim tim igrama nije htio učestvovati, pa je nastradao, vjerovato kao kolateralna žrtva šireg obračuna u državi i partiji.
Šta je Tito dojavio Naseru?
Numić je, iako nije želio da se bavi obavještajnim radom, imao i velikih uspjeha.
"Jedne godine zakačili smo se za neobičnu šifriranu radio vezu", pisao je Numić.
"Bilo je to neposredno nakon prvog otcjepljenja Sirije od UAR. Naša goniometrijska i radio prijemna služba ustanovila je da u blizini sirijsko libanonske granice djeluje jedan ilegalni punkt koji putem šifriranih radiograma komunicira sa svojom centralom u Ankari ili njenoj blizini. Nakon mnogo uloženog truda i umijeća stručnjaci su uspjeli dešifrirati više depeša obavještajnog sadržaja, ali su samo tri bile veoma važne. Njihov tekst je nedvosmisleno ukazivao na to da centrala u Ankari pripada jednoj zapadnoj zemlji, i da je njeno učešće u organiziranju udara, odnosno izdvajanja Sirije iz sastava UAR, i te kako značajno…".
Predsjednik Tito je, pročitavši depeše, smjesta reagirao. Odmah je naredio da jedan od viših dužnosnika Ministarstva vanjskih poslova krene avionom u Kairo s njegovom porukom za Nasera. U prilogu Titove poruke bili su i doslovni tekstovi dekriptiranih depeša.
"Nešto kasnije sam obaviješten da je Naser, čitajući poruku i depeše, bio vidno uzbuđen. Čak su mu i oči zasuzile. Njegovo reagiranje bilo je puno zahvalnosti. Između ostalog, rekao je i ovo: Divim se Titu. Zar je moguće da među državnicima imamo i ovako velike i iskrene prijatelje, koji svoje velike državne tajne povjeravaju šefu jedne zemlje na drugom kontinentu. To se ne zaboravlja…"
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.