Kako se pokajala Biljana Plavšić

"Neki su me upozoravali da ovo nije ni vreme, ni mesto da se kaže ova istina, da bi trebalo sačekati dok ostali takođe prihvate odgovornost za njihova djela. Ali, ja verujem da ne postoji mesto ni vreme na kojem je neprikladno reći istinu. Ja verujem da mi moramo da uredimo našu kuću. Ostali će morati da preispitaju sebe i svoje postupke. Mi moramo da živimo u ovom svetu, a ne u pećini. Ali, dok god zadržimo naš identitet i naš karakter - nemamo se čega bojati."

Biljana Plavšić diplomirala je u Zagrebu, a naučnu karijeru nastavila je u BiH, držeći dugo godina katedru biologije na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Bila je i dobitnica prestižne Fulbrightove stipendije i provela je dvije godine na Boyce-Thompson institutu na Cornell univerzitetu u New Yorku. Specijalizirala je i u Londonu i Pragu. Vrijedno je pisala naučne radove, i bila prilično poštovana u krugu svojih kolega i saradnika.

Mnogi koji su je poznavali reći će kako je uvijek isticala važnost obrazovanja i unapređivanja, te bila skoro fanatično posvećena vlastitom usavršavanju. Navodno je rado i mnogo čitala, književnost i naučnu literaturu.

Obrazovanje i status u društvu dosta su pomogli Biljani Plavšić da priča o njoj i njenim zločinima postane priča o pokajanju i suočavanju. Ona je uvijek isticala sebe kao drukčiju, čak i među ostalim srpskim liderima, za koje je tvrdila da se boje grada i da radije bježe po šumama, gdje se osjećaju sigurno i zaštićeno od glasina i kritike. Nije krila ni da se osjeća drukčije od ostalih zatvorenica, koje nikada nisu zaželjele da pročitaju niti jednu knjigu.

Da se razumijemo, „Svedočim“ nema literarnih ambicija, i ne želi biti literarno djelo. Ono je trebalo i htjelo biti politički i povijesni dokument. Pisano je sa velikim uvjerenjem da će sva imena, čak i ona najmanja, postati jednom toliko velika, da će i najminornija bilješka o njima, o susretu sa njima, postati nacionalno blago.

Kada su u pitanju važna imena sa međunarodne političke scene, autorica prema njima ima prezriv i sumnjičav stav – i tu prepoznajemo nadu u vlastito vizionarstvo. Biljana se zbilja nadala da će neko... ne neko, već da će svi od onih preživjelih 6 miliona Srba ("Postoji 12 miliona Srba, i čak ako ih 6 miliona pogine na bojištu, ostaće ih 6 miliona koji će uživati plodove pobede") koji će ostati da grade svoju državu i budućnost, njene riječi ukivati u zlato. Da će je voljeti i štovati kako se vole i štuju oni filozofi, umjetnici i intelektualci, koji su prepoznali opasnost nacizma na vrijeme, te se od njega distancirali. To što bi ona 6 miliona pripadnika vlastitoga naroda žrtvovala za svoju ideju, to bismo isto tako morali razumjeti u kontekstu povijesnog vizionarstva.

Dakle, nećemo se pretvarati da obrazovanost nije fašistički neutralna kategorija, odnosno da je obrazovanje cjepivo protiv bolesti duše. No, dok mi dobro znamo da je fašizam stanje duha, a ne uma ili intelekta, i da razum u tom kontekstu može biti samo zloupotrebljen, neki važni ljudi, koji odlučuju o zločinima i kaznama, misle drukčije. Ne zaboravimo i da je ne tako davno jedan sedmičnik za žene objavio prehrambene i sportske, ali i modne navike jednog drugog haškog optuženika, proglasivši ga pravim - metroseksualcem. Ne, nikad ne potcjenjujte moć "pakiranja".

Koliko nemilosrdna može biti igra teorije i prakse, može se jako dobro proučavati na Biljaninom slučaju.

Jer, obrazovanje i čitanje spada pod ono što u najširem smislu podrazumijevamo pod „radom na sebi“. I ponekad svjesno, ponekad nesvjesno, ljude koji se obrazuju, i koji čitaju, shvatamo kao one koji su odlučili o svijetu više saznati, te ga samim tim i bolje shvatiti. A oni koji svijet shvaćaju, mora da mnogo bolje i jasnije vide moralne i druge izazove koje život pred njih stavlja... Ono što zaboravljamo jeste da književnost nema pedagoški imperativ, i da knjige općenito, bile one nauka ili beletristika, nisu naše učiteljice, te da svoju funkciju i značenje ostvaruju isključivo u kontekstu naše svijesti, a da smo mi sami, ma ko bili, u potpunosti odgovorni za ono što im dozvolimo da u nama pobude.

Da li je ideal koje je savremeno, humano i samosvjesno društvo, zapravo fantazam povlaštenih, koji je potpuno neprimjenjiv na život, odnosno otporan na moralne kategorije?

„Uvek sam poštovala ljude koji se odgovorno odnose prema poslu koji obavljaju, bez obzira da li je to najjednostavniji fizički ili neki visokointelektualni posao. Kada o tome razmišljam, u mom sećanju pojavljuju se likovi koje sam, čak iz detinjstva upravo po toj osobini upamtila. Nije ih se teško setiti, jer ih je, nažalost, uvek bilo malo. Što sam više dolazila u kontakt sa ljudima i kako je vreme prolazilo, a životna iskustva se umnožavala, takve ličnosti su sve više dobivale na vrednosti, kao nešto unikatno, nešto što se retko sreće (...)“

Da, Biljana je poslanik odgovornosti. Mesija predanosti.

U prigodne krpice upakovana, obrazovana bijela žena, koja se u pritvoru zanima čitanjem i pisanjem. Moguće da su pomislili kako ju je poriv za pisanom rječju sam po sebi oplemenio, te kako u samom procesu druženja sa knjigom može da se otarasi svih malih ljudskih mana, pa i onih velikih, kakva je želja za istrebljenjem cijelog jednog naroda.

Biljana Plavšić se strašno potrudila da sliči zapadnjačkoj obrazovanoj eliti. Ona bi, u iskrivljenoj logici zatvora kao popravne i odgojne ustanove, bila primjer čovjeka koji promišlja, griješi, ali te greške i ispravlja. Mrzi, a zatim prezire mržnju.

Ima ona još kvaliteta. Kad je odana – odana je. „Svedočim“ vrvi njenim urlicima protiv ratnog kriminala i pljačke, sve na račun napaćenog srpskog naroda; ona beskompromisno osuđuje svaki nagovještaj sebičnosti i slavoljubivosti kod Karadžića. Ona je skoro pa savršena kombinacija majčinske, intelektualne i općenarodne odlučnosti, u svevremenom Margaret Thatcher dizajnu. Nije li onda takva osoba, pomislit će sudije u Hagu, savršena za pokajanje, koje je tako elokventno i temeljito izložila?

Preodgoj. Zaboravili smo na svrhu zatovra. Osim kazne, zatvorenike treba preobraziti u bolje članove društva. Treba se uvjeriti da su učili na svojim greškama. A što je veća greška, to je bolja lekcija. Što je veči zločin, to je zanimljivije pokajanje.

„Tačno je da sam bila apolitična, ali u najtežem smislu te reči (...) Međutim, ono što u toj fazi moje apolitičnosti privlači moj interes, o čemu razmišljam, što me brine, jeste da li društveno uređenje dozvoljava i omogućava razvoj svestrane ličnosti, da li postoje uslovi za razvoj svih pozitivnih potencijala kojim nas je bog obdario, da li se stimuliše ono što je u čoveku kvalitetno, ili je obratno. Jer, od čoveka sve zavisi na ovoj planeti. Mnogo je dobra stvorio, ali i mnogo zla.“

Osim što opet pada na pamet ona misao da su, kada je u pitanju rat, oni „apolitični“ jednako pogubni i prijetvorni kao i oni „neutralni“, i u ovom Biljinom kratkom obrazloženju o tome zašto se počela baviti politikom vidimo osobu koja će, nakon što ne upali njen veliki san, lako prionuti za jedan drugi ideal: onaj o mirnoj savjesti i mirnoj smrti, žene koja je proživjela sve, postigla skoro sve, kojoj je suđeno i koja se branila, koja se pokajala i koja se samospoznala.

I u najekstremnijoj verziji tumačenja puštanja na slobodu Plavšićeve, možemo reći da je Biljana savršeno čedo fantazije o civilizaciji koja i kažnjava i preodgaja... koja prihvaća i koja rado pomiluje isključivo one slične sebi.

Vezano:
"Markale - nameštaljka na licu mesta (I)"
Biljani jedanaest, Iliji dvanaest (II)