Kako mostarski Srbi ujedinjuju grad na Neretvi: Šta je Mostar bez Alekse Šantića?

Šta je Mostar bez mostarskih Srba? Šta je grad na Neretvi bez Alekse Šantića i njegove Emine, bez Svetozara Ćorovića i njegove kuće, bez Gojka i Zlatke Vuković, bez Duška Bajevića, Pere Zupca, Miše Marića, bez Saborne crkve, manastira Žitomisić, Vladikinog dvora, bez „Prosvjete“, društva „Gusale“, „Štanićevih večeri“?

Piše: Faruk Vele
Foto i video: Jasmin Mehić

Bez pokojnog Ratka Pejanovića, Radmila Brace Andrića, Milana Jovičića, Siniše Jokića, ili, u novije vrijeme mladih, i nešto starijih ljudi, koji obogaćuju kulturnu i društvenu scenu grada.

Obnova Sabornog hrama

Svi ti divni ljudi i toliki koje ovdje nismo spomenuli bili su i ostali simboli Mostara i dio onog mozaika zbog kojeg se, po mnogima, najljepši grad na svijetu voli i poštuje. Zato je priča o Mostaru ujedno i priča o mostarskim Srbima.

Prema popisu iz 2013. godine, u Mostaru živi 4.421 Srbin, što je skoro dvadeset hiljada manje nego prijeratne 1991. godine. S obnovom sramno porušene Saborne crkve za čiju ponovnu izgradnju je, među prvima, novac darovao upravo jedan Bošnjak, ugledni mostarski advokat Faruk Ćupina, iznova raste i razvija se i zajednica pravoslavnih Srba u dolini Neretve.

Ovih dana u obnovljenu Sabornu crkvu je ugrađen posljednji kamen. Slijedi završetak krovne konstrukcije, završava se pozlata krstova, otvori, pa zanatski radovi i potom ukrašavanje crkve. Ukupno za obnovu ove bogomolje bit će utrošeno više od osam miliona maraka.

Tako da će poslije Starog mosta, grad na Neretvi nazad dobiti još jedan simbol po kojem je njegova razglednica bila prepoznatljiva. Kako je sam advokat Ćupina ranije kazao, želja za obnovom Sabornog hrama nije bila samo želja za izgradnjom ratom razrušene pravoslavne crkve, nego i izgradnjom – ljudi.

Intenzivniji povratak i obnova života pravoslavnih Srba počinje upravo s idejama za obnovu ovog spomenika kulture i baštine. Nakon rekonstrukcije manastira Žitomislić, negdje 2008. godine je održana donatorska večera za ponovnu izgradnju mostarske crkve. Dvije godine kasnije tadašnji vladika Grigorije se vraća u obnovljeni Vladikin dvor da živi u Mostaru.

"Uglavnom, iz godine u godinu ima pomaka i to nas jako raduje. Čini mi se da naši ljudi ovdje, pripadnici naše zajednice izrastaju onako kao se obnavlja i sama Saborna crkva. Jako je važno da smo ovdje u potpunosti integrisani, dijelimo dobre strane, ali i sve teškoće s kojim se suočavaju stanovnici Mostara. Uglavnom, možemo ocijeniti da je dobro", priča paroh mostarski Radivoje Krulj.

Obnova Sabornog hrama, dodaje on, je podstrek za sve ljude.

"Tome se raduju svi stanovnici Mostara bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. To nas izuzeto raduje. Naša ogromna želja jeste da se crkva ponovo otvori povodom proslave 800 godina eparhije zahumsko-hercegovačke i primorske, to jeste tokom 2019. i 2020. godine. To će, naravno, najviše zavisiti od prikupljanja sredstava za obnovu", reći će Krulj.

Novinarka mostarskog "Dnevnog lista" i potpredsjednica Srpskog kulturnog i prosvjetnog društva "Prosvjeta" Mostar, Sanja Bjelica-Šagovnović smatra da je položaj Srba kao naroda u Mostaru i dolini Neretve jako loš. Ali i vidi neke pozitivne naznake.

"Ako uzmemo u obzir samo činjenicu da Srbi nisu konstitutivan narod u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, da nemaju pravo na svoj jezik i
obrazovanje, da se najčešće ne mogu zaposliti u državnim institucijama i javnim preduzećima, jer su mjesta unaprijed podijeljena na "bošnjačka" i "hrvatska", da se iz budžeta za srpsku zajednicu izdvajaju mrvice, to dovoljno govori o njihovom položaju", naglašava ona.

Povezuju obale

S druge strane, dodaje Bjelica-Šagovnović, ako se uzme u obzir svakodnevica, građani sasvim normalno funkcionišu, rade, žive, bore se za život... Suživot je ovdje činjenica, a ne incident.

"Štaviše, s ponosom mogu kazati da Srbi u Mostaru nemaju svoju stranu. Žive u cijelom gradu, kreću se po cijelom gradu, idu u škole, bolnice i na fakultete na obje obale Neretve. Srpska djeca pohađaju nastavu na jeziku koji se izvodi u dijelu grada gdje žive. U više navrata sam kao novinarka pitala roditelje da li bi voljeli da postoji "srpska škola", na šta sam dobila odgovor da djecu ne bi željeli izolovati i getoizirati", naglasila je.

Paroh Krulj ističe da se u Mostaru ne može govoriti o "saradnji" sa druga dva naroda u dolini Neretve, jer se "ovdje živi zajedno".

"Možda jeste malo pretenciozno, ali mislim da su Srbi i naša srpska pravoslavna zajednica, velika nada za Mostar. Mi smo brojčano najmanji, ekonomski najslabiji, ali nekako pripadnici našeg naroda žive u svim dijelovima grada. Ljekari srpske nacionalnosti rade i u jednoj i u drugoj bolnici, Srbi igraju i za Velež i za Zrinjski. Dakle, mislim da su Srbi velika šansa Mostara! Bitno je da se ta naša zajednica obnovi da bi i Mostar bio potpuno obnovljen. Oni su integrativni faktor grada", kaže nam paroh Krulj.

Zanimljivo je da paroh Krulj, kao istinski ljubitelj sporta i posebno nogometa, navija za Velež, ali i za Zrinjski. To je vjerovatno jedan od rijetkih ljudi u Mostaru koji će to reći. Svojevremeno se fotografirao i s dresom tima. To je Mostar.

"To nije samo simbolično. Ja to, zaista, tako osjećam. Ja imam poštovanja kao sveštenik, kao duhovni voditelj ove zajednice, kada igrači Zrinjskog, te igrači i navijači Veleža,redovno dolaze u crkvu na molitvu. Kakav bih ja bio njihov sveštenik ako ih u tome ne bih podržao?! No, to je uzvraćeno poštovanje. Ja živim za dan kada će Mostar biti normalan grad i da ima svoj gradski derbi, kao što ga imaju Sarajevo i Željezničar", ističe mostarski paroh.

Mostarac Željko Laketić, bivši pripadnik Armije RBiH, a danas kantonalni ministar privrede u Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona, podsjeća da je Aleksa Šantić jednako važan simbol Mostara, kao i sami Stari most i Velež. Cijelo mostarsko naselje Brankovac, gdje je i kuća Šantića, podsjeća on, bilo je srpsko.

"Srbi se ne mogu odvajati od Mostara... Zato je bitna i obnova Sabornog hrama. Bitno je da se pokaže da su Srbi dobro došli kao vjekovni stanovnici grada", smatra on.

Laketić je u Mostaru proveo cijeli rat i borio se za njegov odbranu i slobodu.

"Nažalost, Srbi danas nisu uključeni u sve pore života. Isto tako, prisutna nekakva nezvanična podjela i između Srba koji su se vratili. Ne može čovjek reći da ne dobivaju radna mjesta, ali sigurno to nije u obimu u kojem očekuju. Konstitutivnost srpskog naroda je tek izglasana prije nekoliko mjeseci. I za to se izborila zastupnica SDP-a Vesna Sardžić. Bošnjaci su konstitutivnost podržali, no Hrvati, nažalost, nisu. Kad će se to provesti i hoće li se provesti, do nas nije", rekao je Laketić.

Mostarski Srbi se nastoje uključiti u sve pore života u Mostaru, uglavnom u kulturu, a nešto manje u privredu i male obrte.

"Nema tu mnogo ulaganja. Uglavnom imaju manje pogone za preradu drveta, metala itd. Većina se bavi poljoprivredom ili ako uspiju negdje naći posao", veli Laketić.

Dodatno, Bjelica-Šagovnović potvrđuje da je srpska zajednica u Mostaru jako živa, srpska kulturna društva organizuju više značajnih manifestacija i okupljaju zajednicu, čuvaju kulturu i jezik.

"Društvo "Prosvjeta" vikendima organizuje "Prosvjetinu školu srpskog jezika, istorije i kulture" kao dopunsku nastavu za srpsku djecu iz Mostara. U gradu djeluje i Koordinacija koja okuplja srpska udruženja, te zajedničkim naporima pokušavaju riješiti neke probleme, jer Srbi na ovom područja nemaju svoje predstavnike u vlasti preko kojih bi to mogli učiniti. U svemu tome mnogo pomaže i Srpska pravoslavna crkva koja je zapravo stub srpske zajednice u dolini Neretve", tvrdi naša sagovornica.

Ja volim Mostar...

I Srbi dijele probleme svojih komšija. Paroh Krulj kazat će nam da je najveći problem vidi u činjenici da nije riješeno političko pitanja Mostara. To teško pada i srpskom stanovništvu.

"Drugi problem svih, bez obzira na nacionalnost i vjeru, jeste nezaposlenost. Vjerujem da bi bilo više radnih mjesta, nekako bi se i ekonomija bolje razvijala, da je Mostar bolje politički riješen. Ja ne znam kako, ušli smo u 11 godinu da Mostar nema izbora! Šest godina Mostar funkioniše bez Gradskog vijeća. To je najveći problem. Jer kad je riječ i o Srbima, nerealno je očekivati da se neko vrati u neizvjesnost", naglasio je Krulj.

Bjelica-Šagovnović na koncu poručuje da Srbi u Mostaru imaju duboke korijene, svoju istoriju i kulturu, te da su sastavni dio ovog grada koji je zaista istinski multietnički grad. Tako treba i ostati.

"Ja volim moj Mostar i vjerujem da će ubrzo biti grad po mjeri svih i ugodno mjesto za život svakog njegovog građanina", zaključila je Bjelica-Šagovnović.

Da, upravo onako kako zapisa Milan Račić, za većinu Aleksa je Mostar, a Mostar je Šantić.