Kako je bilo na SIC-u uživo (INTERVJU)

Fotografije: Mirza Rahmanović

U amfiteatru Doma mladih, u petak je održana promocija trećeg broja časopisa (sic!) – časopisa za po-etička istraživanja, kako ističu njegovi pokretači.

Nastao slučajno, iz tradicionalne studentske kafe petkom, satirični časopis (sic!) je postao pravo osvježenje na našoj medijskoj sceni, a njegova uloga postaje sve značajnija. Osim satiričnih tekstova, u njemu možemo pronaći ozbiljne knjiženoteorijske analize, kao i pokušaje ukazivanja na neke nove, savremenije interpretacije književnosti. Kredo časopisa je borba protiv nacionalizma i njegovog utjecaja na književnost, njeno tumačenje i kanonizaciju.



Članovi redakcije, Jasmina Bajramović, Kenan Efendić, Jasna Kovo, Đorđe Krajišnik, Edin Salčinović, Osman Zukić i urednik Mirnes Sokolović, studenti su književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, te su upravo u književnosti pronašli svoje polje društvenog i kritičkog djelovanja, ali i pored toga, smatraju da je književnost, kao umjetnost, mjesto gdje se može na pravi način obračunati sa nacionalističkom bolešću društva i njenim razarajućim djelovanjem na pojedinca.

Više od promocije
I kako je (sic!), iako pokrenut od strane studenata, mnogo više nego obični studentski časopis, tako je i promocija bila mnogo više od promocije – sadržajno, tematski, i po svojoj strukturi, ona nas je imala namjeru upoznati i sa načinom na koji ovaj časopis nastaje, koja su to njihova aktuelna ineresovanja, kakve sagovornike i autore žele u svom časopisu, te kako izgledaju njihovi satirični sadržaju pretočeni u kratke performanse i skečeve.

Kao pravi satiričari, (sic!)-ovci su se poigravali sa formom promocije i predstavljanja, odgovarajući duhovito i ležerno na sva pitanja, optužbe i sporove u vezi sa njihovim postojanjem i djelovanjem, koji se u posljednje vrijeme mogu čuti u bh. javnosti.

Na početku promocije, kritički osvrt na djelovanje i koncept časopisa, kao i na njegov odjek u javnosti, dao je Namir Ibrahimović, koji se sam predstavio kao „bivši“ student odsjeka za Književnosti naroda BiH, na kojem još uvijek studira većina kreatora (sic!)-a. Naglasio je kako su pokretači (sic!)-a rekli i učinili ono što ni on, kao ni njegove kolege, dok su bili studenti, nisu mogli ili nisu imali priliku.



Kako je pisao Kulin
Osvrnuvši se na napad na redakciju (sic!)-a u tekstu magazina Kulin, autora Fatmira Alispahića, Ibrahimović je zaključio da je autorovo čuđenje mogućnosti ovakvog djelovanja upravo na tom odsjeku, opravdano – jer u pitanju je znak da je ideološki aparat zakazao. Da se nešto, suštinski, promijenilo.

U sklopu promocije, održan je i kratak razgovor sa članovima redakcije, koji su odgovarali na „namještena“ i na „nenamještena“ pitanja publike, čiji je cilj bio (u duhu čega drugog, nego kulture dijaloga, naglašavaju oni) odgovoriti na brojna pitanja o tome kako djeluje i na koji način se odnosi ovaj časopis prema bh. javnom prostoru, te ko su to ciljani čitaoci (sic!)-a.

Para ima za još šest brojeva
Iako su svom u daljem djelovanju obećali dati odgovor na neka od ovih pitanja, jasan odgovor su dali samo na ono koje su nazvali „apokaliptičkim“ – do kad će izlaziti (sic!)? Otkrili su nam kako je novaca skupljeno za još šest brojeva, zahvaljujući fondaciji Soros i Fondu Otvoreno društvo.

U promociju je bio uključen i intervju sa Amerom Tikvešom, također diplomantom Odsjeka za književnosti naroda BiH, koji je nedavno magistrirao na CIPS-u u Sarajevu, na temu „Kanonizacija bošnjačke književnosti iz rodne perspektive“, i intervju sa Hanom Stojić, prevoditeljicom i dobitnicom nagrade Farah Tahirbegović. Jednu priču iz svoje zbirke, koja će se u sarajevskim knjižarama, a i onim beogradskim, pojaviti tokom aprila, pročitala je spisateljica Lamija Begagić. Stihove su čitali Almir Kolar Kijevski i Srđan Mršić.



Ko želi biti kritičar
Skeč „Ko želi biti književni kritičar?“, urađen po formi čuvenoga kviza „Ko želi biti milijunaš?“ ismijava ideološku aparaturu koja od studenata, budućih književnih kritičara, pravi klonove njihovih režimski podobnih profesora. Recitiranje „političkog infospjeva“ - Kula Fahre Kapetana, podsjetilo nas je na „Melodije bljeska i oluje“, Dežulovića i Lucića. Pogledali smo i skeč dokazivanja da li nešto može biti „nedovoljno mrtvo“ i da li se odsjaj može taložiti, koji je inspiriran kritičkom opservacijom profesora Fahrudina Rizvanbegovića o romanu „Ponornica“ Skendera Kulenovića. („Niti je jedna (carevina, op.a.) dovoljno umrla, niti je druga dovoljno živa, a odsjaj i jedne i druge već se taloži u svakoj ličnosti ovog romana“).



U intervjuu koji smo napravili sa pokretačima (sic!)-a pokušali smo saznati koji su to njegovi ciljevi, uzori, i zašto su odabrali žanr na koji je, očito, nacionalistička scena u BiH izrazito osjetljiva, budući da sebe shvaća izuzetno ozbiljno.

RadioSarajevo: Zašto ste odabrali upravo satiru za borbu protiv nacionalizma u bošnjačkoj književnosti i njenoj interpretaciji?
(sic!): Kao prvo, satira, ne samo kao žanr, nego i kao neki pristup svijetu, odnosno neki vid diskurzivnog uobličavanja svijeta, u potpunosti je zapostavljena u bh. kulturnom prostoru. Ne znam zašto je to tako. Bio je tu Feral, kojeg su čitali mnogi, bio je Beton, koji nije bio tako popularan... Dakle, postojala je rupa u javnom prostoru, postojala je potreba za satirom. Kao drugo, te desničarske ideologije, ti nacionalizmi i fašizmi, su toliko u svojoj suštini karikaturalni, bez obzira na to što su opasni, tako da je satira puno efektnija u njihovom razobličavanju nego što bi to bio neki akademski dikskurs, ili neke sociološke, kulturološke, književnoteorijske dekonstrukcije. Treba ih u potpunosti izvrći ruglu, jer oni su izvrgli ruglu naše društveno stanje, našu društvenu svijest. Izvrgli su ruglu sve odnose kolektivnih identiteta, i odnose kultura u Bosni i Hercegovini. Satira je, zato, upravo ono što oni zaslužuju – da se ismiju do krajnjih granica, kao neke bizarne pojave, koje uništavaju našu stvarnost, odnosno, našu budućnost.

RadioSarajevo: U fokusu vam je borba protiv bošnjačkog nacionalizma, njegovog ukorjenjivanja u interpretacije i analize književnosti, kao i u sami odabir autora za proučavanje na fakultetima. Zašto ste se baš fokusirali na dekonstrukciju bošnjačkog nacionalizma?
(sic!): Nije bilo nikakvog specijalnog plana. Veći dio naše redakcije odrasta, pokušava živjeti i studirati u takvom jednom okruženju. Dakle, s jedne strane je to bio neki prirodni tok. Sa druge strane, bošnjački nacionalizam je, možda, trenutno opasniji od svih drugih nacionalizama, jer se krije iza priče o žrtvi. Drugi se nacionalizmi na ovim prostorima kriju iza nekih drugih priča. Tako da je, ne samo iz potrebe za čistom savješću i boljom budućnošću, nego i zbog vraćanja etike toj žrtvi potrebno razobličiti taj nacionalizam. Jer, on je najperfidniji – stalno iskorištava žrtvu za najperfidnije političke ciljeve. A zašto baš u književnosti? Opet je u pitanju prirodan tok, jer studiramo književnost i njome se bavimo, a također, književnost ovdje sudjeluje u kreiranju kolektivnih identiteta, a ne u oblikovanju individue, širenju njenih perspektiva, otvaranju novih pogleda na svijet. Tako da je književni kanon mjesto identiteta i mjesto moći. Zato je potrebno i njega razobličiti, pokazati kako se on formira, a sa druge strane, i kako se konstruira identitet.

RadioSarajevo: Šta nakon ovog obračuna sa prošlošću koju je obilježio rat, i sa današnjim etnonacionalizmom? Šta smatrate da će se promijeniti u sferi u kojoj namjeravate djelovati?
(sic!): Pa, ne bismo mogli reći da se mi obračunavamo sa prošlošću, koliko sa nekim tragičnim, skoro apokaliptičkim prezentom. Mi se, u stvari, borimo u prvom redu za budućnost. U prvom redu za budućnost nas, ljudi koji pokušavaju promišljati i biti samostalne individue, koji neće pristati na matrice koje zadaju književni kanoni, koje zadaju nacionalističke ideologije. Moguće da mi upadamo u zamku da se previše obračunavamo sa prošlošću. Baš smo ovim trećim brojem pokušali pokazati kako se okrećemo naprijed, da uvodimo nove teorijske i kulturološke postavke, jer smo ovoj zemlji pokušali pokazati neki „treći put“. Postoje nacionalisti, postoje oni koji su protiv njih, a ne zna se ni ko su ni šta su. A mi smo možda neka „ljevlja“, neomarksistička, komunistička perspektiva, može se reći, koja je BiH neophodna, u teoriji i u praksi.

RadioSarajevo: Šta mislite, zašto BiH nije imala „svoj Feral“, koji bi imao jednakog značaja koji je spomenuti list imao u Hrvatskoj?
(sic!): Bosna je imala Feral, ali kratko – to je bila Polikita, Semira Šestana. Ona se ugasila. Mislim da je to zato što je BiH „trodijelna“ zemlja u svemu. Zato se teško baviti nečim tako subverzivnim, nečim tako „ubilačkim“ kao što je to satira, a da se ne nađe na meti svih. Još jedan razlog je što je ovo zemlja čija je kultura totalno razorena ratom. Ivan Lovrenović u jednom eseju kaže da je rat nanio najveću štetu time što je uništio grad kao kulturni prostor, ne grad kao arhitektonsku i geografsku cijelinu. Uništio je grad u smislu perspektive koja je potpuno otvorena, koja istražuje nove puteve. Možda je to jedan od razloga zašto Bosna nije imala neku feralovsku komponentu. Ne kažem da mi jesmo Feral, ali mi hoćemo da budemo nešto slično. Naravno, on je bio neki više političko-satirični sedmičnik, a mi se više bavimo kulturom, jer mislimo da su u kulturi počeli ratovi, u kulturi se ratovi trenutno i vode.

RadioSarajevo: Svi ste još uvijek studenti. Pišete svoje tekstove, potpisujući ih svojim pravim imenom i prezimenom, bez pseudonima. Imate li zbog toga probleme?
(sic!): Takvi ljudi koji bi zbog toga pravili probleme, nikada ih neće napraviti direktno. Postoje, naravno, pritisci, postoje ironične opaske, možda postoje i malo teža ispitna pitanja i malo niže ocjene koje nisu opravdane, ali ako se mi, sa svoje dvadeset tri-dvadeset četiri godine, nećemo potpisivati, ko će, onda?