Je li toliko važno kako nam se škola zove?

Piše: Osman Zukić, Školegijum

Kako ideologija i istorijske promjene mogu uticati na imena javnih ustanova najbolje svjedoči sljedeći primjer: promjena imena osnovne škole u Olovu. Kao đak te škole, mogu izravno posvjedočiti da sam završio školu koja je u desetljeće i pol tri puta bila izložena promjeni imena. Ako bi se pomno pratio razvoj tog grada, ispostavilo bi se kako promjena naziva jedne javne ustanove itekako zauzima svoje mjesto u analizama odnosa između ideologije i obrazovanja.

A djecu ionako niko ništa ne pita!

Zlonamjernik bi se (ili bivši đak) usudio da zastane pokraj olovske osnovne škole i jakom crvenom bojom na njenim zidovima ispiše grafit: Ne mijenjaj mi ime. To ne bi bilo nimalo slučajno, jer je matičar imao pune ruke posla oko iste škole od početka rata do neposredno nakon njega. Najprije je nosila ime poznatog slikara Jevreja Daniela Ozme, porijeklom iz Olova, da bi krajem rata bila imenovana imenom ratnog komandanta Olovske brigade Senahida Bolića Bole, a zatim, poslije rata, nazvana jednostavno imenom – Olovo. Dakle, tri istorijska konteksta, tri imena. Sada možemo zamisliti zbunjenost dječaka koji bi trebao odgovoriti na temu Moja škola.

Najprije se južnoslavenski socijalizam upustio u avanturu da javne ustanove naziva imenima ratnih heroja kako bi se zadržalo sjećanje na njihove zasluge u očuvanju ideje bratstva i jedinstva. Međutim, škola je, zahvaljujući drugim okolnostima, prozvana kao OŠ "Daniel Ozmo". Osim toga što je pomenuti slikar rođen i djetinjstvo proveo u ovom gradu, na ideološkom planu, ovo imenovanje ima svoje značenje: kako je bio slikar s antifašističkim interesovanjem i okupiranošću, nije čudo zašto je jedna škola dobila naziv po njegovom imenu.

OŠ "Daniel Ozmo" je dočekala rat, a onda je, kako to obično biva, bila nepodobna za novu vlast i ideologiju. Nakon što su tadašnji nadležni organi shvatili da se Daniel Ozmo borio protiv nekog drugog neprijatelja, stvar je dodatno patriotski konkretizirana.

Zašto bi škola nosila ime nekog slikara, kada imamo svoje heroje: iz vedra neba, u zalasku rata - OŠ "Senahid Bolić Bolo". Posve je jasno da vlasti mijenjaju ideologiju, da škola ispašta, a djeca se ništa ne pitaju.

Svaki rat ima svoje junake

Svaki junak – da bi ga junakom zvali – mora imati zasluge da bi imao bistu, ali i škola odgovara. Preimenovanje olovske škole potvrđuje činjenicu da se promjenom ideologije mijenjaju nazivi škola (ali i drugih javnih ustanova). Tako je generacija učenika koja je ranih devedesetih počela pohađati osnovnu školu upisala jednu, a učila u drugoj, a, vidjet ćemo, završila treću.

Naredna promjena imena olovske škole desila se prije sedam godina po narudžbi OSCE-a. Za vraćanje prijašnjeg naziva, kako nam je kazao direktor tamošnje škole Suad Halilović, nije postojala nikakva inicijativa.

Zaključak je da je za školu bezbjednije, u glavama onih koji su je pohađali (i onih koji će to tek učiniti), da bude poput neznanog autora narodne pjesme. Tako se imena mijenjaju, tema za pismene radove je jednaka, a u temi je škola, na svu sreću - bezimena.

Tekst prenosimo iz dvolista za pravednije obrazovanje Školegijum, koji možete čitati u našoj Trafici.