Italija inšallah: Pod otvorenim sarajevskim nebom sanjaju Evropu

Svjetski dan migranata, kojeg je proglasila Opća skupština Ujedinjenih naroda, obilježava se danas. Na ovaj dan, 18. decembra 1990. godine, prihvaćena je Konvencija o zaštiti prava migrantskih radnika i njihovih porodica. 

Na današnji dan podsjeća se na doprinos koji migranti daju u zemljama u koje su se doselili, ali i podsjeća kako je potrebno poštivati sva ljudska prava.

Da li se ona poštuju i u kakvim uvjetima žive migranti koji su u tranzitu kroz Bosnu i Hercegovinu, jedna je od aktuelnijih tema u Bosni i Hercegovini, koja se jedva nosi s migrantskom krizom.

Nakon što se zatvaranjem kampa Vučjak težište ovog problema prebacilo na kampove Ušivak i Blažuj u blizini Sarajeva, općine Hadžići i Ilidža našle su se u epicentru krize.

Osim onih koji su u kampovima, gdje imaju osiguran obrok i spavanje, mnoštvo očajnika je i mimo njih, živi na ulicama, snalazi se „kako zna i umije“, spava po napuštenim objektima, nerijekto i pod vedrim nebom.

Razgovarali smo s nekima od njih.

Za dan migranata nisu čuli, nije im ni na pameti, jer kakve koristi imaju od toga? U glavi im je kako preživjeti dan, kako skupiti koju marku za hranu. Sve češće to rade prodajom maramica na sarajevskim ulicama ili pomažući građanima pred tržnim centrima.  

Jedan od onih koji nema smještaj, već besciljno luta ulicama je i Muhamed iz Palestine. Sreli smo ga na Ilidži. U BiH je tek jednu sedmicu i u vrijeme našeg razgovora očajnički je molio prolaznike na terminalu da mu udijele koju marku ne bi li otputovao u Tuzlu. Kako kaže, u našu je državu ušao iz Srbije, prethodno prolazeći Kosovo, Albaniju, Grčku, Tursku.

"Spavam na ulici, hladno je, ali ljudi mi pomažu. Samo želim u Tuzlu, tamo su ljudi dobri“, uporno je ponavljao Palestinac, u razgovoru za Radiosarajevo.ba.

Tvrdi da su ga u ponedjeljak opljačkali, uzeli mu sve što ima, čak i prislonili pištolj na glavu! U kampove u Hadžićima i na Ilidži ne želi. Prvo će kaže u Tuzlu, a potom se želi domoći bilo koje evropske zemlje.

„U Bosni je dobro, ali ljudi ovdje nemaju puno“, kaže nam Muhamed.

Govoreći o svom životu u Palestini, kaže da je tamo izgubio mnoge članove porodice i da bježi od sukoba.

Bark iz Maroka na Ilidži je tek dva dana. Ni on se ovdje ne namjerava zadržati, nakon što savlada prvu prepreku: ući u Hrvatsku, put želi nastaviti do Italije ili Španije.

Pričajući nam o putu do BiH, kaže da je dvadesetak dana putovao kroz Tursku i Grčku, nekoliko dana boravio je u Albaniji, nekoliko u Crnoj Gori. Kako kaže, ne želi u kampove, tamo je previše ljudi, pa „spava po mjestima u Sarajevu“.

„Hladno je, nemam hrane, nemam novca...“, kaže nam Bark, pokazujući tanku jaknu koju nosi.

Njegov kolega Ibrahim, saputnik na ovom putu, u sličnoj je situaciji.

„Italia inšallah“, govori nam upitan o planovima.

Nedostatak posla i loša ekonomska situacija u njegovoj zemlji, kako nam kaže, natjerali su ga na ovaj korak.

„Kampovi nisu dobri. Zato smo ovdje, na otvorenom, na ulici, u parkovima...“, objašnjava nam upitan zašto ne želi u neki od migrantskih centara.

Njegove kolege i on koju marku za hranu dobiju od građana, koji se smiluju na njihove muke.

I 25-godišnji Muhamed sanja život u Italiji. Nezaposlen je, nije mogao naći posao u Maroku, pa se odlučio na ovaj očajnički čin. Dok sanja u poslu u Zapadnoj Evropi i toplom domu dostojnom čovjeka, u nezavidnoj je situaciji, a sarajevski parkovi privremeno su mu mjesto boravka.

I njegov imenjak priča nam isto. Kaže da je u potrazi za poslom i boljim životom. Nada se da će se skrasiti u Evropi, mašta i o životu u Americi... samo da se ne vraća u Afriku, gdje kako kaže, nema posla i uslove za normalan život.

Upitani kako se ljudi u Bosni ponašaju prema njima, ova grupa Marokanaca gotovo uglas nam govori da su dobri ljudi, kao i Albanci.

"Bosna good, Bosna good", ponavljaju više puta. 

Za stanovnike nekih drugih zemalja koje su prošli, pak nemaju baš riječi hvale. Bez obzira na sve, kažu da ne odustaju, te uskoro namjeravaju put zapada naše zemlje, ka hrvatskoj granici. Strijepe od onoga što ih čeka, ali, ne okreću se nazad, imaju samo jedan cilj: domoći se bogatog Zapada.

Gorka iskustva iz drugih zemalja ima i marokanac Milud, koga smo zatekli ispred jednog trgovačkog centra u Novom Sarajevu. Ovdje je već mjesec.

Priča nam da je već mjesecima na putu ka Zapadnoj Evropi, da je bio dospio poprilično daleko. Međutim, na 13 kilometara do Ljubljane policija ga je uhvatila pa je vraćen nazad. Upitan šta se tada desilo, kaže da mu su mu odzete sve stvari, telefon, novac, da nema ništa. Ali, zato nam pokazuje ožiljke svuda po tijelu, koje su mu je, kako tvrdi, nanijelo policajci u Sloveniji.

Zbog gorkog iskustva kaže da neće više pokušavati ući u Hrvatsku i Sloveniju. Želi se vratiti u Maroko. Kaže ne želi u ovdašnje kampove jer „hrana i usluga nisu dobri“, a i ne želi svjedočiti problemima između Pakistanaca i Marokanaca. Oslanja se na solidarnost građana koji dođu u kupovinu, pa im za sitniš pomogne da vrate kolica. Na taj način, zaradi za hranu.

"Dođem i ovdje i svaki dan zaradim desetak maraka, za koju kupim hranu“, kaže nam, objašnjavajući da, ako ima koju marku „viška“, potroši na jeftini smještaj od pet maraka na Baščaršiji. U suprotnom, snalazi se, nekada zanoći i pod vedrim nebom.

„Bude veoma hladno“. Nisam sretan zbog ovoga što radim, nije mi jednostavno prići i tražiti ljudima marku, nisam na to navikao, jer sam u Maroku radio,... Ali sada sam primoran na to, u takvoj sam situaciji, kaže Milud.

Objašnjava da je u Maroku imao posao, da je radio u automobilskoj industriji, ali da je plaća veoma niska, tek 200 eura. Obzirom da nema telefon, kaže da nije u stalnom kontakstu s porodicom, koja se vrlo brine za njega.

Njegov kolega Adil želi se domoći Italije, ali u Bosni i Hercegovini je već tri mjeseca. I on se odlučio da ne boravi u kampu, već da se osloni na humanost lokalnog stanovništva. Kako kažu, to i pokazuju i ponavlja da se Bosanci dobro ophode prema njemu.