Dossier: Frenki Simatović i Jovica Stanišić, špijuni koji su formirali škorpione, bele orlove...

Žalbeno vijeće Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) danas će objaviti pravomoćnu presudu nekadašnjim dužnosnicima srbijanske Službe državne sigurnosti (SDB) Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću.

Podsjećamo vas da su obojica 2013. oslobođeni svake odgovornosti za ratne zločine (progoni, ubistva, deportacije i prisilno premještanje Hrvata i muslimana) na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Od tada su na slobodi.

Ukoliko ste zaboravili, njima se na teret stavljalo slanje Crvenih beretki, „škorpiona“, „arkanovih tigrova“, „knindži“, „belih orlova, „šešeljevaca“... paravojnih jedinica koje su počinile haos u dvjema zemljama.

Jovan (Jovica) Ledeni Stanišić (30. 7. 1950.) bio je srpski obavještajac poznat po tome što je bio načelnik srpske tajne službe između 1991. i 1998. godine.

U tom svojstvu je naoružao i komandirao srpskim paravojnim formacijama.

Rođen je u selu Ratkovo u Vojvodini, a za SDB je počeo raditi 1975, kao 25-godišnjak. Za 16 godina napredovao do pozicije zamjenika šefa Resora Državne bezbednosti (DB). Iako je bio samo zamjenik, de facto je upravljao tajnom službom.

Postoje navodi kako je Stanišić od 1992. bio i doušnik CIA-e.

Kažu i da je imao veliku ulogu za pripremu tzv. Osme sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista kada se Slobodan Milošević oslobodio suparnika u partiji i za koju kažu da je bila uvod u krvave događaje koji će uslijediti na teritoriji Jugoslavije. Priča se da je Stanišić tada skrojio srpsku opoziciju po Miloševićevoj mjeri.

Prije rata, postao je šef specijalnih operacija što je podrazumijevalo i nadzor nad Milanom Martićem, čelnikom tzv. Republike srpske krajine, s kojim je za vrijeme rata zajedno gađao hrvatsko selo Lovinac u septembru 1991. Kao nagradu za uspjehe u ratu u Hrvatskoj, posljednjeg dana decembra 1991, Stanišić postaje šef Resora DB-a.

Prema izvještajima, Stanišić je bio drugi najmoćniji čovjek u Srbiji i ključni čovjek za pripremu i vođenje ratova u kojima Srbija zvanično nije učestvovala (a i za šverc, op. pr). Kada je preuzeo Resor DB-a, oformio je "Drugo odeljenje" kome je povjereno organiziranje i naoružavanje paravojnih formacija u Hrvatskoj i BiH. Operativna uloga u tom planu pripala je Franku Simatoviću Frenkiju, Stanišićevom mlađem kolegi sa studija.

Pamtimo i da je 3. juna 1995, na vrhuncu krize koju su Radovan Karadžić i Ratko Mladić izazvali uzimajući za taoce oko 150 pripadnika mirovnih snaga Ujedinjenih naroda (UN), Stanišić u vidu specijalnog Miloševićevog izaslanika otišao u BiH s ponudom koja se nije mogla odbiti i vratio se, istog dana, sa živim i zdravim taocima.  Tokom posljednjih mjeseci rata u BiH, shvativši promjenu političke klime Stanišić i Biljana Plavšić će postati glavni zagovornici sklapanja mirovnog sporazuma. Stanišić je čak bio u Daytonu, gdje se dogovarao mirovni sporazum.

Na položaju šefa RDB-a Stanišić je ostao sve do 27. oktobra 1998. godine kada je smijenjen, navodno zbog sukoba s tadašnjim predsjednikom SRJ Slobodanom Miloševićem, i to zbog stavova Slobine supruge Mire Marković. Sukob je počeo početkom te godine nakon pregovora predstavnika Kosova i Srbije.

No vratimo se na tren Simatoviću.

Franko Simatović "Frenki" rođen je Beogradu, 1. aprila 1950, a po nacionalnosti je Hrvat. Ime je dobio po svom djedu, koji je bio saradnik Josipa Broza Tita. Završio je, kao i Simatović, Fakultet političkih nauka u Beogradu.

U UDBA-i je imao najduži radni staž (25 godina), a 1993. je imenovan zamjenikom Stanišića. Za Frenkija navode da je bio ključna osoba za osnivanje i naoružavanje srpskih paravojnih jedinica: Stanišić je bio više bio politički angažiran.

Na početku rata, u Knin je došao je kao novinar pod pseudonimom, a sve u svrhu upravljanja i obučavanja izvršitelja pobune: tako je obučavao Dragana Vasiljkovića, zvanog Kapetan Dragan, zapovjednika Knindži. Prema svjedocima, njegovi ljudi koristili su moderno zapadno oružje i "nikakva vojska ni policija nije smela da ih dira".

„Prvi put sam video Frenkija maja 1992. u centru za obuku u Bosni. U tom logoru bilo je raznih baraba: šešeljevaca, belih orlova, samostalnih dobrovoljačkih a u stvari razbojničkih grupa. Ipak, svi su se oni bojali Crvenih beretki i drhtali pred njihovim komandantom, Acom Legijom. Jednog dana Frenki je došao da nas obiđe. Došao je helikopterom, obučen u elegantno civilno odelo, s Rej Ban naočarima za sunce. (...) Aca Legija mu je predao raport i nazvao ga 'gospodine komandante'. Frenki nam se predstavio punim imenom i prezimenom i rekao da dolazi u ime države Srbije, i da smo mi vitezovi od kojih zavisi sudbina srpskog naroda.

Posle smo svi dobili po pištolj CZ iz sanduka koji su stigli istim helikopterom. Rečeno nam je da napišemo biografije, kako bismo mogli da dobijemo i službene legitimacije. Kasnije su mnogi od nas dobili po dve: jednu Državne bezbednosti Srbije (za upotrebu u Srbiji) i drugu MUP-a RS-a Krajine (za upotrebu u Republici Srpskoj i u Krajini). Nikakva vojska ni policija nije smela da nas dira“, svjedočio je očevidac ovih događaja.

Simatović je preživio prvu čistku u DB-u, ali je i on uklonjen nekoliko mjeseci nakon odlaska Stanišića.

Stanišić i Simatović su svoje „penzionerske dane“ provodili u marini Brodogradilišta Beograd na Savi, u blizini baze JSO-a. U „klubu prijatelja Save“, ograđenom bodljikavom žicom i jakim reflektorima, za lijepog vremena su se viđali i Milan Radonjić, Brana Crnčević i ostali drugovi iz ratnih dana. Navraćao je i Bracika Kertes, a i kapetan Dragan, prije i poslije svjedočenja u Haagu. Novac stečen „teškim patriotskim radom“ ulagali su u izgradnju i preprodaju luksuznih riječnih brodova.

Simatović i Stanišić zbog svega navedenog bili su optuženi pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu, te uhapšeni i Tribunalu isporučeni u akciji Sablja.

Ipak, 30. maja 2013. su prvostepenom presudom oslobođeni po svim tačkama optužnice.

Naime, u Haškom tribunalu su smatrali da su Stanišić i Simatović slali specijalne jedinice u Hrvatsku i BiH, ali „nije dokazano da su jedinice slali s namjerom da se počine zločini“. Prema mišljenju prvostepenog vijeća, nije dokazana ni njihova namjera učestvovanja u udruženom zločinačkom poduhvatu.