Božić, dan kada se "sunce okreće na ljeto"

Radiosarajevo.ba
Božić, dan kada se "sunce okreće na ljeto"

Piše: Vuk Bačanović

Božić je hrišćanska svetkovina proslavljanja rođenja Isusa Hrista. Njegovo slavensko ime Božić potječe jeste deminutiv od vlastite imenice Bog, vrlo slično kao odnos Svarog (po svemu sudeći božanstvo neba, ili samo deificirano nebo u staroj slovenskoj mitologiji) i Svarožić (patronimik, koji se, moguće, davao svim uranskim božanstvima kao sinovima neba). Na engleskom jeziku „Christmass“,dolazi od „Christ's Mass“ (Hristova misa), odnosno misa u čast Hristovog rođenja. Nazivi za Božić u romanskim jezicima su derivativi latinske riječi nativitas.

Francusko Noel dolazi od nativitas ili nowell, u značenju „vijest“. Njemačka riječ je složenica Weihnachten, u značenju „sveta, blagoslovljena noć.“ Drugo ime za cijeli božićni period je Yule. Izvorno, ovo ime ime nema hrišćanske konotacije, već se izvodi od germanskog  jol („točak preokreta“), a aludira na jačanje sunčeve svjetlosti nakon zimskog solsticija. Druga mogućnost je saksonsko geol („slavlje“). Ime predhrišćanskog proslavljanja solsticija se potom prenelo na cijelo božićno razdoblje.

Nemamo sigurnih saznanja o početku proslavljanja Božića. Najraniji tragovi proslavljanja upućuju na Sjevernu Afriku i sredinu četvrtog stoljeća. Sasvim je, međutim, sigurno da je u istom periodu počeo biti proslavljan i u Rimu.

Kada i kako se Božić počeo proslavljati?

Postoje dvije dominantne teorije o proslavi Hristovog rođenja 25. Decembra. Jedna je da je Božić ustanovljen kao opozicija rimskoj svetkovini Nepobjedivog Sunca (Sol Invictus), koja se proslavljala na dan zimskog solsticija. Druga teorija kaže da je datum izračunat na osnovu vjerovanja da je Isusovo začeće povezano sa njegovom smrću, a ono se navodno dogodilo 25. marta. Do kraja četvrtog stoljeća proslava Hristovog rođenja 25. decembra se raširila po čitavom hrišćanskom svijetu. U Jerusalemskoj patrijaršiji je ovaj datum prihvaćen tek sredinom petoga vijeka, jer se do tada proslavljao 6. januara zajedno sa praznikom Bogojavljenja. Armenska crkva ni dan danas nije prihvatila 25. decembar kao dan Hristovog rođenja i dalje ga proslavlja 6. januara.

Pa ipak, podatak iz Lukinog evanđelja (2:8), da su pastiri u vrijeme Hristova rođenja „stražarili tijekom noći porkaj svojeg stada“ ukazuje da se nije moglo raditi o zimskom periodu, budući da je u Palestini decembar razdoblje velikih hladnoća i kiša, kada pastiri ne ostaju u poljima sa stadom. Dakle, pravi datum Hristovog rođenja bi se prije poklapao sa početkom proljeća, dakle krajem februara i početkom marta.

Kako bilo, u 6. vijeku romejski imperator Justinijan proglasio je Božić javnim,odnosno državnim praznikom. Praznik je u srednjem vijeku dobijao na popularnosti u svim krajevima Evrope, inspirirajući umjetnost i liturgijsku dramu. Proslavljanje Božića dobilo je na značaju u ranom 13. vijeku kada je Franjo Asiški uveo pobožnost jaslica, odnosno liturgijsku dramu u kojoj su odabrani glumci oživljavali karaktere Marije, sv. Josipa, novorođenog Hrista, pastira i mudraca sa istoka.

Hrišćanska vjerovanja i evropski folklor

Istovremeno, proslava Božića se stopila sa folklorom mnogih naroda u sjevernoj hemisferi, posebno kada se radi o zimskim proslavama u čast obnove sunčeve snage. U srednjoevropskom folkloru se 12. dana između Božića i Bogojavljenja smatraju vremenom haosa kada su zli duhovi posebno aktivni i kada se bore protiv dolaska proljeća i postepene pobjede sunčevog svjetla, ojačanog nakon zimskog solsticija, nad tamom. Ponegdje se Božić naziva i „đavoljom sahranom“. Kako bi se proslavila pobjeda života i smrt zime, i kako bi se borilo sa zlim duhovima, domovi bivaju okićeni svjetiljkama i svakom mogućom vrstom zelenila.

U sjevernoj Evropi bi se drvo badnjaka palilo od Badnje večeri do Bogojavljenja, a njegovi ostaci bi bili čuvani cijele godine kako bi se njima naložila slijedeća božićna vatra. Samo božićno drvce je, čini se, dosta skorijeg porijeka: od šesnaestog stoljeća možemo pratiti njemački običaj ukrašavanja jelki i borova svjetiljkama, voćem i ukrasnim vrpcama. Iz Njemačke se ovaj običaj brzo širio i postao univerzalno popularan pa čak i u južnoj hemisferi.

Kod balkanskih naroda, kako kod rimokatolika tako i kod pravoslavnih, Božić je centrаlni prаznik u godišnjem ciklusu kаlendаrskih obredа. Prаznuje se tri dаnа, nа kojа su usredsređeni osnovni rituаli, usmjereni nа obezbjeđivаnje blаgostanja porodici i kući. Pri tome se mnogi običаji obаvljаju već uoči Božića na Badnje veče. O mitološkoj osnovi prаznikа svjedoče vjerovаnjа o nevidljivom prisustvu umrlih dušа u kući, i istovremeno, o аktivirаnu nečiste sile. U božićnoj noći vodа se pretvаrа u vino, stokа progovаrа, drveće prelаzi s mjestа nа mjesto, sunce "se okreće nа ljeto".

Božić u slavenskom svijetu

Rаšireni su običаji kićenjа kuće tvorevinаmа od slаme ("pаuk", "svet"), božićnim drvcetom, grаnčicom (hrv. božikovina, božično drvo, kаrpаt. podlаzničkа). U Dаlmаciji i Mаkedoniji nа tаj dаn pаljene su obredne vаtre kolede, čije bi ugаrke i pepeo domаćice nosile u kokošinjce, kаko bi kokoške bolje nosile jaja (okolinа Velesа). Nа tаj dаn trebаlo je početi sve domаće i privredne poslove: djevojke su se lаćаle ručnog rаdа, muškаrci uprezаli volove i konje. Smаtrаlo se dа će sve zаpočeto nа Božić biti uspješno. U svim slovenskim trаdicijаmа poznаt je rituаl obаvezivаnjа ili "zаplаšivаnjа" voćki nа Božić. Domаćin je izlаzio u voćnjаk, noseći sjekiru, i pitаo drvo hoće li roditi iduće godine, prijeteći dа he gа posjeći.

Nа tаj dаn su obаvljаli mаgijske rаdnje sа stokom, živinom, dаvаli su im ostаtke božićnih jelа, zаsipаli ih žitom, itd. Kod |južnih Slovenа postojаo je običаj dа se kokoške hrаne u krugu obiljeeženom kаnаpom, dа se ne bi rаzilаzile tokom iduće godine. U severozаpаdnoj Hrvаtskoj momci i djevojke su prvog dаnа B. Rаzmjenjivаli znаkove uzаjаmnih simpаtijа, rаdi čegа su djevojke pripremаle specijаlаn dаr božićnicu - jаbuku sа lješnicimа.

Više južnoslovenskih etnologa, folklorista i istoričara kao što su Veselin Čajkanović. Špiro Kulišić, Vitomir Belaj ili Radoslav Katičić upućivali su na veze ovih agrarno-magijskih obreda i stare slovenske paganske religije, čiju je simboliku Hrišćanska crkva prekodirala i prilagodila svojim kultovima.

 

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije