Bošnjački logoraši bili zatočeni na otoku na kojem je Kolinda veličala kvislinga!

Iako se početkom ovog mjeseca u Varšavi na obilježavanju 80. godišnjice početka Drugog svjetskog rata (WW2) pohvalila da je hrvatski narod, srazmjerno broju stanovnika, najviše doprinio antifašističkoj borbi u Evropi, predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović ponovo se našla na udaru kritika u svojoj zemlji jer je u srijedu otkrila spomenik i otvorila galeriju nazvanu imenom saradnika fašističkih okupatora na otočiću Badiji kod Korčule. 

Piše: Faruk Vele 

Radi se, tvrde hrvatski mediji, o kvislingu fra Bernardinu Sokolu koji je neposredno pred oslobođenje grada njemačkim okupatorima prokazao da se na susjednom Vrniku kriju sedmorica partizana. Sokola su partizani nakon oslobođenja strijeljali, dok su ostale fratre s Badije, kao i časnu majku i ostale redovnice iz korčulanskog samostana odlikovali zbog zasluga u antifašističkoj borbi.

Grabar-Kitarović otkrila spomenik svećeniku koji je partizane slao u smrt

"Korčulani su ogorčeni ovakvim predsjedničinim isticanjem notornog kvislinga i napominju da je kompletan kler, osim njega, u Korčuli surađivao s narodnooslobodilačkim pokretom. Primjerice, u samostanu je bila partizanska bolnica, a ističe se i primjer časne sestre Manes Karninčić koja je nakon rata čak imala partizansku mirovinu", piše Index.hr.

Živi kosturi 

No, ono što su hrvatski mediji propustili naglasiti, ili im nije dovoljno poznato, jeste novija historija otoka Badija i veza s ratom u Bosni i Hercegovini. 

Naime, nakon što je, pod ogromnim pritiskom međunarodne zajednice, Hrvatska naredila početak raspuštanja zloglasnih logora poput Dretelja, Heliodroma, Gabele, Ljubuškog... vlasti Republike Hrvatske odobrile su "oslobađanje" 200 najtežih slučajeva – onih logoraša koji su bili na rubu smrti. Kasnije će ih biti mnogo više. 

Međutim, umjesto da budu pušteni na slobodu logoraši su, zapravo, većim dijelom deportirani na izolirani otočić Badija kod Korčule u Hrvatskoj, upravo onaj na koojem je ovih dana zablistala predsjednica RH. 

Ukupno oko hiljadu Bošnjaka deportirano je na jadranske otoke odakle su raseljeni kojekuda po svijetu. "Žive kosture" su na Badiju "vraćali u život", a onda ih dalje raseljavali, što je, također, bio dio projekta etnički čistih prostora zamišljene tzv. Herceg-Bosne. I o tome se, također, govorilo u Haškom tribunalu tokom procesa u slučaju "Prlić i ostali". 

Prema svjedočenju Nerina Dizdara u knjizi "Politike kulturnog rasizma", logoraši su bili smješteni u bivši katolički samostan. Bili su pod oružanom stražom, dovedeni po policijskom pratnjom, a nisu smjeli napuštati otok do dana napuštanja Hrvatske, najčešće "u treće zemlje". 

Šta je govorio Granić 

Prebacivanje logoraša na hrvatske otoke potvrdio je u intervjuu Borisu Paveliću i bivši ministar vanjskih poslova Hrvatske Mate Granić. 

"Nakon što je (Tomo Šakota) postavljen za novoga upravnika, osobno sam otišao u Dretelj i posjetio te ljude. Neke su odmah otpustili, a 600 ih je premješteno na otočić Badiju pored Korčule", kazao je Granić u augustu 2001. godine. 

Zanimljivo, Granić je danas savjetnik upravo Kolinde Grabar-Kitarović pa joj je iz prve ruke mogao prenijeti šta se sve dešavalo na spomenutom otočiću. 

Logoraši su na jadranske otoke prebacivani s dobrim razlogom – jednostavno, nije se smjelo dozvoliti da ti ljudi, u stanju u kojem su bili, budu viđeni. 

O deportacijama na Korčulu svjedočili su Mustafa Dizdar, maloljetni logoraš Amer Đulić i drugi. 

U potrazi za ocem Muharemom, inače bliskim rođakom pjesnika Mehmedalije Maka Dizdara, Nerin Dizdar je tih dana posjetio otok Badiju, zajedno sa majkom i bratom. 

Lokalno stanovništvo ih je odbijalo prebaciti na otok. Uglavnom bi, piše Dizdar, odbrusili kako ne žele pomagati porodicama “mudžahedina”. I lokalne vlasti nisu htjele izdati dozvolu za posjetu otoku. Međutim, uvijek je bilo dobrih ljudi. Pomogle su im Deborah iz jedne britanske humanitarne organizacije i Dubrovčanka Jadranka iz UNHCR-a. 

Na kraju im je prišao i Hrvat koji je izbjegao iz Sarajeva i pristao da ih, kada već nisu htjeli mještani, on lično prebaci do otoka. U međuvremenu su, dodaje Dizdar, počele kružiti priče o nekolicini “mudžahedina” koji su prve noći pobjegli preplivavši nekoliko kilometara od Badije do Korčule. Glasine su se pokazale netačnim. 

"Kada smo uplovljavali na mali mol, okupila se masa ljudi, kostura. Bili smo prvi koji su kročili na ostrvo nakon deportacije logoraša iz Bosne. Sva lica su izgledala jednako, kao gole lubanje", prisjećao se Dizdar. 

Primjeri ljudske dobrote i zla 

Prvo su pitali gdje se nalaze, jer ni to nisu znali. 

"Objasnili su da su u Dretelju ukrcani na kamione sa spuštenim ceradama iz kojih nisu izlazili cijelim tokom svog putovanja. Čak su s kamionima ukrcani i u trajekt. Jedino su znali da su prešli granicu u Metkoviću, jer su im pri jednom kratkom zastoju u ovom graničnom mjestu u Hrvatskoj prilazili lokalni stanovnici i krišom ispod cerada ubacivali voće u kamione", podsjećao je Dizdar na dobrotu ljudi koji ni u ratnim užasima nisu pristajali biti zvijeri. 

"Otac je svjedočio iskazu dvije krajnosti ljudske prirode. Dok im je s lijeve strane kamiona jedan bračni par ubacivao hranu u kamion, s druge strane je jedan lokalni stanovnik podizao ceradu mašući pištoljem, prijeteći da će ubiti logoraše. Tek po prilasku Badiji s trajekta su otvorili stranice kamiona iz kojih su na mol izašli logoraši", pisao je Dizdar. 

U kako teškom stanju su ti ljudi bili svjedoči činjenica da nisu uspijevali da se popnu uz niz od desetak stepenica. 

Međutim, ubrzo su svjedočili nevjerovatnoj transformaciji logoraša. Već nakon sedmicu dana izgledali su mnogo deblje, a nakon mjesec dana su im tijela bila potpuno transformisana i udebljana, gotovo napuhana. 

Praškasta tvar 

Otkriven je i razlog. Logoraši su pokazivali "praškastu tvar koju su im davali uz obroke", a govoreno im je da je konzumiraju i u svojim sobama "u što većim količinama". 

"Govoreno im je da je to za njihovo dobro. Nakon što su pod očitim utjecajem 'proteinskih dodataka' – kako su ih nazivali upravitelji Badije – logoraši djelovali potpuno uhranjeno, omogućeno je i prvim novinskim ekipama da posjete Badiju i uvjere se kako se radi o zatvorenicima o kojim se vodila dobra briga, nikako o “živim kosturima”, opisao je Dizdar. 

U međuvremenu su ih posjetili i neki od najviših državnih zvaničnika Republike Hrvatske, poput Adalberta Rebića, tadašnjeg predstojnika Ureda za prognanike i izbjeglice Vlade Republike Hrvatske, koji su im objašnjavali kako će  "uskoro moći u inozemstvo", vodeći se, piše Dizdar, principom koji je predsjednik Franjo Tuđman javno iznio, a to je da ne može pustiti “mudžahedine” natrag u Bosnu. 

"Godinama nakon toga gotovo svi logoraši, uključujući moga oca, imali su ozbiljne zdravstvene tegobe poput stalnog oticanja zglobova, bolova u ekstremitetima, problema sa unutrašnjim organima i drugih. Dvadeset godina poslije, mnogi od njih više nisu među živima", zabilježio je Dizdar. 

Da ima volje da se gradi bolje sutra na ovim prostorima, da ima imalo svijesti o civilizacijskim tekovinama antifašizma na kojeg se pozivala prije samo 20-ak dana, umjesto fra Bernardinu Sokolu, predsjednica Hrvatske bi se u srijedu poklonila žrtvi logoraša tzv. Herceg-Bosne od kojih mnogi danas nisu među nama...