Balkanski odgoj djece - nasilje ili kazna

Udariti dijete po stražnjici, vikati ili ga prodrmati - metode su kažnjavanja više od 50 posto roditelja u regiji.

Povisiti ton na dijete i udariti ga po stražnjici predstavlja nasilje kada je riječ o roditeljskom kažnjavanju djece, ističe se u najnovijem izvještaju UNICEF-a, prema kojem je takvo vaspitanje u velikoj mjeri zastupljeno u regiji.

Tekst objavljen u rubrici 'Šta drugi pišu' preuzimamo s prijateljskog portala Al Jazeera . Autorica Vedrana Maglajlija.  

Da je u stilovima vaspitanja u regiji izraženo fizičko i emocionalno kažnjavanje djece, kako navode stručnjaci, ukazuje podatak o primjeni takvih metoda – od 55 posto slučajeva u Bosni i Hercegovini do 70 posto u Makedoniji.

To ne uključuje teško fizičko kažnjavanje djece, kao što je konstantno i jako udaranje po licu djeteta, što je u zemljama regije zastupljeno u jedan posto slučajeva.

Međutim, majka petogodišnjeg dječaka iz Sarajeva misli da je definisanje povišenog tona nasiljem nad djecom pretjerano.

"Mislim da malo pretjeruju sa novim odgojnim metodama. Naravno da ne udaram svoje dijete svaki dan, i to jeste nasilje, ali ponekad povisim ton i malo ga 'ćušnem' po guzi, što je stvarno rijetko", objašnjava ova majka, koja nije htjela biti imenovana "da je neki ljudi ne bi slučajno optužili za nasilje", što je, kako kaže, "smiješno i nerealno".

Dodaje da je često umorna kada se vrati s posla i da nema vremena da "cijeli dan djetetu objašnjava šta može dobiti, a šta ne može".

"A ponekad iz straha to uradim, jer ako vidim da se penje na neku visoku ogradu, drvo ili skače sa nekog zida, naravno da se prestravim i povisim ton i vrištim, kako mu ne bi palo na pamet da to ponovo uradi i da mu nešto bude. To ne bih mogla podnijeti, kao svaka majka."

'Bolje je tradicionalno vaspitanje'

Ipak, šef predstavništva UNICEF-a za Crnu Goru Benjamin Perks kaže da Istraživanje višestrukih pokazatelja o stanju prava žena i djece (MICS), koje koristi UNICEF u ovakvim istraživanjima, u metode nasilnog disciplinovanja djece ubraja akcije kao što su "povisiti ton, vikati, vrištati na dijete, nazvati dijete glupim, lijenim ili sličnim imenima".

Majka koja je razgovarala s nama ne slaže se u potpunosti sa ovim.

"Nazvati dijete glupim jeste verbalno nasilje, to je apsolutno neprihvatljivo, i mislim da, ako majka ili otac kažu djetetu da je glupo, to onda nisu dobri roditelji po meni. Da svom sinu kažem da je lijen - možda u smislu da mu kažem 'ne budi lijen, uradi to i to'. Meni to stvarno ne izgleda kao neko nasilje nad djecom", mišljenja je ona.

U slučaju Crne Gore, podaci istraživanja iz 2013. pokazuju da je 69 posto djece, uzrasta od jedne do 14 godina, izloženo metodama nasilnog disciplinovanja od roditelja.

"Naše istraživanje iz 2013. godine o znanju, stavovima i ponašanju crnogorskih građana u pogledu nasilja pokazuje da je preovlađujuće mišljenje da je trenutno vaspitanje u Crnoj Gori blago i liberalno (63 posto), te da treba da bude strožije. Naime, 40 posto građana smatra da je tradicionalni, strogi metod vaspitavanja djece najbolji", navodi Perks.

Dodaje da 41 posto stanovništva smatra da je tjelesno kažnjavanje potpuno neprihvatljivo, dok 53 posto misli da je ponekad opravdano i da ga treba primjenjivati do desete, a moguće i do 15. godine.

"Ovakav stav prema tjelesnom kažnjavanju  moguće je objasniti iskustvom, imajući u vidu da polovina stanovništva smatra da su neki od oblika tjelesnog kažnjavanja tokom njihovog djetinjstva imali pozitivan uticaj na njih", objašnjava.

Roditelji opterećeni problemima

Kao jedan od razloga zašto roditelji koriste ove metode navodi se i da jedino na taj način mogu kod djece postići željene promjene ponašanja, objašnjava Dario Lipovac, psiholog u udruženju Nova generacija iz Banje Luke te koordinator Dnevnog centra za djecu.

Dodaje da se često i ekonomski faktori navode kao razlozi zašto roditelji psihički i fizički kažnjavaju djecu.

"To su siromaštvo, nedostatak posla, opterećenost roditelja egzistencijalnim problemima - što jesu veliki problemi, ali uvijek trebamo znati da se nikakvo nasilje nad djecom ne može opravdati", dodaje.

Vesna Savić-Đukić iz UNICEF-a u Srbiji objašnjava da se tjelesno kažnjavanje "najčešće opravdava u najranijem uzrastu kao način da se spreče situacije koje su opasne za dete".

"Naprimer, kada dete gura prst u struju, neće da da roditelju ruku kada prelazi ulicu itd. Naravno, time se samo otvaraju vrata za izgradnju određenog odnosa između roditelja i dece, koji je zasnovan na nasilju", tvrdi Savić-Đukić.

Kako ističe, u Srbiji se ipak dešavaju pozitivne promjene kada je riječ o odgojnim metodama.

Prema istraživanju iz 2010. godine, 67 posto djece u ovoj državi je bilo disciplinovano nasilnim metodama, dok je prema podacima istraživanja iz ove godine, ovakav način disciplinovanja prisutan kod 43 posto djece uzrasta od jedne do 14 godina.

"Interakcije između roditelja i dece su ključne u oblikovanju identiteta deteta, njenog ili njegovog samopouzdanja ili nedostatka istog i njenog, odnosno njegovog vrednosnog sistema. Mi smatramo da deca, a jednog dana i roditelji, treba da razumeju da se nasilnim metodama ne rešavaju problemi, kao i da vređanje nije produktivan način razgovora između dva pojedinca", zaključuje Savić-Đukić.

Nasilje se isplati'

Udruženje Nova generacija je prethodne godine kao jedna od članica Nezavisnog monitoring tima za praćenje "Državne strategije za borbu protiv nasilja nad djecom u BiH 2012/2015" učestvovalo u izradi izvještaja o nasilju nad djecom u Bosni i Hercegovini.

Istraživanje je obuhvatilo više od 3.500 ispitanika, od kojih 1.688 djece i 1.859 odraslih.

Psiholog Dario Lipovac iz udruženja Nova generacija kaže da važan podatak u tom istraživanju predstavljaju stavovi djece o nasilju generalno.

"Jedna četvrtina djece ispitanika smatra da se danas 'isplati' biti nasilnik, a kada se pomene da je isti procenat odraslih ispitanika koji imaju ovakav stav, tada nam ovi nalazi pokazuju da značajan broj djece i odraslih smatraju da živimo u 'kulturi nasilja', što je zabrinjavajući podatak", kaže Lipovac.

Zaključuje da naše društvo ima visoku toleranciju na nasilje, zbog čega je i u vaspitanju djece izraženo fizičko i emocionalno kažnjavanje.

Perks smatra da time dozvoljavamo da djeca i dalje vjeruju da je nasilje neizbježno te da je to dio života koji moraju tolerisati.

Na taj način, kako kaže, doprinosimo da se ciklus nasilja produžava sa jedne osobe na drugu, sa jedne generacije na sljedeću.

"Reci ne nasilju – ne sme da ima izuzetka. Samo na taj način možemo napraviti društvene norme koje ne tolerišu nasilje", mišljenja je Savić-Đukić.

A naši sagovornici se slažu da je stvaranje "kulture dijaloga", u kojoj će se odgajati i nove generacije, posebno važno kada je riječ o našoj regiji kojoj u prošlosti nije manjkalo nasilja.