Ana Radeta: Biti majka u zatvoru

Prema nezvaničnim podacima, u zadnjih 10 godina u našoj zemlji oko 70% zatvorenica u ženskim odjeljenjima imaju djecu, što je činjenica koja njihovom izdržavanju kazne daje dodatno opterećenje. Šta se dešava sa djecom kada im majke odu u zatvor? Ko brine o njima? Kako odvojenost podnose zatvorenice, koliko često mogu viđati svoje porodice... pitanja je bezbroj.

Ana Radeta je psihologinja koja radi sa zatovorenicama kazneno-popravnom zavodu Istočno Sarajevo. Ova ustanova predstavlja jedini zatvor za žene na području RS, dok se ženski zatvor za područje Federacije nalazi u Tuzli. Naša sugovornica je ranije radila u odjeljenju za maloljetnike, odakle je prije tri mjeseca prešla u žensko odjeljenje.

Radeta: I maloljetnici i žene su ranjiva kategorija i stigmatizirani od strane društva. No ženske potrebe su u mnogome drugačije. Većina njih ima djecu. Dolaskom u ustanovu veze sa njihovom djecom se ne kidaju, ali se udaljavaju. Činjenica da u čitavoj Bosni i Hercegovini imate ženske ustanove samo u Tuzli i Istočnom Sarajevu predstavlja veliki problem, jer članovi porodice, npr. djeca koja žele posjetiti majku u zatvoru moraju prevaliti veliki put do ovih gradova.

RadioSarajevo: Da li je u našoj zemlji moguć boravak beba sa majkama u zatvorima, s obzirom da ovakva praksa postoji u Hratskoj (Požega) ili Srbiji (Požarevac)?
Radeta: Zakon takođe i predviđa da majka može njegovati dijete u zatvorskoj ćeliji, ali u tom slučaju mora biti odvojena od ostalih zatvorenica. Zakon propisuje da mala djeca mogu određeno vrijeme boraviti s majkom u ustanovi, ali skoro da ni u jednoj evropskoj zemlji ne postoje preporučeni uslovi za boravak djece, tzv. jaslice. Zatvori bi trebali biti specijalno projektovani, a to je rijetko slučaj. U našoj zemlji, ženska odjeljenja su obično adaptirana od nekadašnjih muških. Teško da zatvor može biti dobar za djecu i da može odslikavati spoljno okruženje. Odrastanje djece među kamerama i rešetkama, makar one bile i roza boje, nije normalno odrastanje.

U planu je da se kod nas naprave odjeljenja u kojima bi mogle boraviti majke s malom djecom, u skladu s preporukama vijeća Evrope. Koliko mi je poznato, u našoj zemlji trenutno nemamo porodilje u zatvorima, a u tim slučajevima naši zakoni dopuštaju odgodu kazne.

RadioSarajevo: Šta to znači?
Radeta: Ukoliko osuđenica ima malo dijete, traži se odgoda odsluženja kazne dok dijete ne napuni godinu dana. Slično je i ukoliko se radi o trudnici – najčešće se izvršenje kazne odgodi dok dijete ne napuni godinu dana. Ipak, ukoliko se desi da neka zatvorenica treba da rodi, onda se izbjegava porod u zatvoru, nego se osuđenica upućuje u bolnicu. U djetetov rodni list se ne smije upisati da je mjesto rođenja zatvor.

RadioSarajevo: Gdje borave djeca dok im je majka u zatvoru?
Radeta: To je regulisano porodičnim zakonom i zakonom o izvršenju krivičnih sankcija. Ona najčešće ostaju u primarnoj porodici sa ocem ili sa majčinim roditeljima. Samo u ekstremim slučajevima propisanim zakonom, oni idu u dom za nezbrinutu djecu ili hraniteljsku porodicu.

RadioSarajevo: Kako se to odražava na djecu?
Radeta: Kada one dođu u zatvor– majčinske figure nestaju.
Statistike pokazuju da žene najčešće čine kaznena djela bez elemenata nasilja. Kod nas nisu rađene analize, ali statistike iz drugih zemalja nas upućuju u to da, ukoliko dođe do krvnog delikta, onda se radi ili o samoodbrani ili o ženama koje su bile ranije zlostavljane, odnosno da je to zlostavljanje došlo do tačke kada žena nije više mogla trpjeti i došlo je do čina ubistva. To znači da, ako je žena bila žrtva nasilnika, a pretpostavlja se da su i djeca patila u takvoj situaciji, djeca odvajanjem od majke nastavljaju da trpe i dalje.

U psihološkom smislu, dijete je najranjivije u periodu od 6 mjeseci do 4 godine i veoma je traumatično da se u tom periodu odvajaju od majke. Da ne govorim o adolescenciji, o svim tim burnim dešavanjima u odrastanju djeteta – zamislite kako je kada se takvoj djeci oduzme majka. Istraživanja koja su u tom smislu rađena pokazuju da su takva djeca sklonija devijantnom ponašanju, bježanju iz škole, asocijalna su. Oni odrastaju u disfunkcionalnoj porodici. Zakonodavci bi morali ovo imati u vidu.

Postoje slučajevi u kojima je dijete bilo uzornog ponašanja, sve do odvajanja od majke, da bi nakon toga počelo ispoljavati devijantno ponašanje. Takođe, bilo bi značajno istražiti koliko se među maloljetnim delikventima u našim vaspitno-popravnim domovima nalazi upravo ovakvih slučajeva.

RadioSarajevo: Kakve su zajedničke karakteristike žena osuđenica?
Radeta: Ženska populacije se procjenjuje od 2 do 9 % od svih osuđenika, u zavisnosti od države. Istovremeno, veliki broj osuđenih žena pati od psihičkih poremećaja, mnogo veći procenat nego što se to odnosi na muške zatvorenike. Takođe je bitno da među ženama osuđenicama ima veoma mali broj povratnica u kriminal, ovaj procenat kod nas je oko 8 %.

Na žalost, žene koje su u zatvoru, najčešće su odbačene od društva. Nebitno koje je djelo u pitanju, nebitno šta je prethodilo izvršenju tog djela. Vi u medijima možete pročitati samo senzacionalističke naslove tipa – žena ubila muža na spavanju. Niko ne vidi šta se to dešavalo dvadeset ili trideset godina prije toga.

Mnoge od njih nam se javljaju i govore o iskustvima nakon odsluženja kazne. Kažu "tek sam sada izgubljena. Ne mogu da izađem na ulicu, osjećam da me svi gledaju. Tek sada počinje zatvor".

Zajednica još uvijek teško prihvata bivše osuđenice, a nerijetko se desi i da ih odbace njihova djeca. Mediji su ti koji prikazuju njihovu mamu kao „takvu i takvu“. Djeca počinju da se stide takvih majki.

RadioSarajevo: Kakvi su kontakti sa djecom dok traje izdržavanje kazne?
Radeta: Kada razgovarate sa tim ženama, one kažu „kazna je kazna, ali im najteže pada otuđenje od djece.

Mora se naglasiti da one imaju niz pogodnosti koje su zakonski regulisane. Imaju pravo na to da ih posjećuju članovi porodice, takođe i da one odlaze kući na godišnji odmor, gdje provode vrijeme u krugu porodice. Naš je zakon izuzetno liberalan po ovom pitanju. Ipak, ovakvi povremeni susreti nisu dovoljni da bi te majke mogle svoju djecu odgajati u pravom smislu riječi.

RadioSarajevo: Kako teče jedna posjeta djeteta majci u zatvoru?
Radeta: Posjete su slobodne, tako da mi nemamo nadzor nad njima, pa u detalje ne ulazim. One obično sa svojim posjetiocima sjede za stolom u prostorijama za posjetu, razgovaraju. To su veoma emotivni susreti, i po reakcijama zatvorenica, vi tačno možete „pročitati“ kako im je bilo sa djecom. Vi po njihovom uzbuđenju vidite kako je tekla posjeta i kako je završena.

Djeca ponekad donose svoje sveske, zadaćnice, fotografije, pokazuju im svoj uspjeh. To majkama mnogo znači. Kada su dječiji rođendani, majke sve urade kako bi djeci napravile čestitku. Mogu i primati predmete kojima će upotpuniti svoj boravak u ustanovi i, što je najvažnije, ostvariti ili održati relaciju s djetetom.

RadioSarajevo: Razgovarate li Vi sa tom djecom?
Radeta: S obzirom da to nije u našoj nadležnosti, to su obično razgovori u prolazu, tipa, čula sam da ste položili ispit ili doživjeli neki uspjeh. Trudimo se da pokažemo da boravak u zatvoru nije nešto tako strašno. Njima je zaista drago kada ponesu neke stvari koje je njihova majka napravila, tipa čestitke i sl. Drago im je kada vide da je mama vesela, ili kada to osjete prilikom telefonskog razgovora. No, ako postoji neki problem vezan za tu djecu, kontaktira se centar za socijalni rad.

Najteža je situacija kada je majka svjesna da dijete ima problem, a ne može mu pomoći jer je odvojena od njega. Na žalost, neke majke iz zatvora izađu sa psihičkim poremećajima upravo radi nemoći da pomognu svojoj djeci. Većinom govore - "da nemam dijete, lako bih izdržala kaznu".

RadioSarajevo: Na koji način Vi kao psihologinja pomažete tim ženama?
Radeta: Pristup svakoj je individualan, a rade se i grupne terapije. Najbitnije je izgraditi njihovo samopouzdanje koje je, zaista, narušeno. Pružiti im podršku u svakom trenutku. Raditi na obrazovanju i usavršavanju, pokušati da te žene u sebi pronađu kreativnost za koju, možda, nisu ni znali da postoji. Kao ustanova se trudimo da im pružimo nešto sa čime sutra, kada izađu, mogu da obezbijede neki izvor prihoda, da mogu započeti kvalitetniji život.

Kao što sam već ranije rekla, post-penalna pomoć je od velike važnosti, a kod nas praktično ne postoji. Na tom polju mnogo treba da urade centri za socijalni rad i nevladin sektor, ženske organizacije.

RadioSarajevo: Kakvi su odnosi među zatvorenicama?
Radeta: Zanimljivo kako se u tom pogledu ponaša grupa. One su među sobom veoma solidarne, u velikoj mjeri preživljavaju i emocije svojih kolegica. Među ženama se stvara jedna mala interna porodica. Unutar te porodice svi znaju kakvi su uspjesi djece, kada je čiji rođendan, sa kojim problemima se koja susreće. Jedna drugoj mogu mnogo pomoći. Kada im ja pričam o nasilju u porodici, onda je to jedna stvar, ali kada međusobno mogu jedna drugoj reći – ja to znam, imala sam slična iskustva - to im pomaže. To im pokazuje da nisu same.

Pokušavamo iz njih izvući maksimum – neka to bude rad sa glinom, pravljenje nakita, fotografija, kursevi jezika, kompjutera. Trudimo se da te žene imaju više saznanja nego kad su ušle u ustanovu. I one žele što više. Zainteresovane su, pokreću novinarsku sekciju, naučile su kako da koriste kompjuter, kako da ubace fotografiju. Većini je to bilo apstrakcija.

Mada, moram priznati, i u pogledu aktivnosti često dolazi do nepravedne raspodjele „poslova“ pa se ženama nudi da vezu i pletu, dok se, recimo, muškim zatvorenicima nudi širi spektar zanimanja. Na to nas upozorava i Vijeće evrope i to treba prevazići.

RadioSarajevo: Znamo da ne smijete govoriti o konkretnim slučajevima, no možete li na osnovu iskustva predstaviti neki izmišljen ali tipičan slučaj žene-majke u zatvoru?
Radeta: Udala se sa 16 – 17 godina, u svojoj pedeset i nekoj godini je izvršila ubistvo. Nepismena je, nema ni jednog dana radnog staža. Tih trideset, četrdeset godina koliko je bila u braku, trpila je fizičko, seksualno i psihičko nasilje. Na kraju ubija muža. Mediji to proprate na jedan senzacionalistički način. Djeca, posebno muška djeca, poslije toga majku osuđuju.

U nekim zemljama žene kod kojih je dijagnostikovano nasilje imaju blaže sankcije i u određenim sluačajevima se i oslobađaju od kazne. Kod nas nije tako. Pored svega što je trpila godinama, izdržava kaznu zatvora, da bi je po izlasku iz zatvora društvo i porodica odbacili. Ona nema uslova za nastavak normalnog života. Sve su to priče manje-više slične.

Šta žena od pedeset godina koja je, nebitno zbog kakvog djela boravila u zatvoru, može da uradi kada izađe? Ona izlazi za nekoliko mjeseci, nema smještaja, nema novca. Njoj je bolje u zatvoru, gdje ima makar smještaj i hranu. A takvih je slučajeva mnogo.

vesna, radiosarajevo.ba