Inkluzija u srednjim školama: Neophodno je uvođenje pomoćnih zanimanja

Proces inkluzije koji podrazumijeva uključivanje djece s poteškoćama u razvoju u redovni školskim sistem, u Bosni i Hercegovini je započeo prije 12 godina, ali i dalje se djeca, roditelji i prosvjetno-pedagoški radnici suočavaju s preprekama u ostvarivanju prava na obrazovanje.

Inkluzija podrazumijeva da se redovna škola, nastavnici i obrazovni sistem u cjelini prilagođava kako bi se stvorilo okruženje u kojem svako dijete ima mogućnost da uči zajedno sa svojim vršnjacima u skladu sa svojim mogućnostima. Ne postoji jedinstven program za svu djecu s poteškoćama u razvoju.

Inkluzivno obrazovanje ne odnosi se samo na osnovnu školu, već uključuje period od vrtićke dobi pa sve do kraja školovanja, uključujući i cjeloživotno učenje.

Cilj je da učenici s poteškoćama u razvoju postanu ravnopravni članovi društva i osposobe se za rad u određenim strukama.

 Individualni programi za svako dijete

Više o provođenju inkluzivnog obrazovanja u strednjim stručnim školama saznajemo od naše sugovornice Mirzete Nanić, profesorice pedagodije iz „Mješovite elektrotehničke škole“ Bihać.

"Učenici s poteškoćama u razvoju koji pohađaju nastavu u našoj školi uključeni su u obrazovni proces u redovna odjeljenja, uz  individualno prilagođen program. Za svako dijete s poteškoćama u razvoju potrebno je izraditi prilagođeni program koji odgovara njegovim sposobnostima, prethodnim znanjima i drugim psihofizičkim karakteristikama. Napredak i uspjeh je individualan i zavisi od više faktora. Primarno su to sposobnosti, znanje i motivacija. Prilagođavanje može biti perceptivno (prilagođavanje sredstava za demonstraciju, veličine i fonta teksta), govorno (usmjerenost pažnje, prilagođen govor), a zatim prilagođavanje oblika rada, metoda rada, emocionalno i socijalno poticanje, kao i pozitivni stavovi nastavnika i učenika i odjeljenju. “, pojašnjava naša sugovornica.

Priprema individualno prilagođenih programa za učenike s poteškoćama u srednjim školama, vrši se na osnovu medicinske i druge dokumentacije o vrsti poteškoća, dokumentaciji o ostvarenom napretku na nivou osnovne škole, podataka o djetetu koje daju roditelji, te opservacije djeteta od strane  nastavnika i Mobilnog stručnog tima koji u Unsko-sanskom kantonu djeluje u okviru Centra za razvoj inkluzivnih praksi u Unsko-sanskom kantonu.

Naime, više od 1.000 djece sa poteškoćama i njihove porodice iz Unsko-sanskog kantona imaju mogućnosti koristiti servise dva Centra za razvoj inkluzivnih praksi (CRIP) koji su prošle godine, uz podršku organizacije Save the Children, otvoreni u Bihaću i Cazinu. U CRIP-u djeca s poteškoćama u razvoju imaju priliku dobiti sveobuhvatan servis podrške, kako bi se što bolje uklopili u redovno školovanje.

"Na osnovu analize navedene dokumentacije, stručni tim u saradnji s nastavnicima izrađuju individualno prilagođen program za svakog pojedinog učenika s poteškoćama u razvoju. Ukoliko roditelji ne dostave potrebnu dokumentaciju prilikom upisa u srednju školu to može biti razlog da dijete bude upisano u zanimanje koje mu ne odgovara. Nedostaju nam i efikasniji modeli saradnje odgojno-obrazovnih, socijalnih i zdravstvenih institucija kako bi se ostvario multidisciplinarni pristup. Neki roditelji negiraju poteškoće djeteta i ne poduzimaju potrebne korake kako bi se izvršila procjena sposobnosti što u ishodu često rezultira školskim neuspjehom. Iz navedenih razloga je neophodna edukacija roditelja, kvalitetna i kontinuirana saradnja na relaciji roditelj – škola", objašnjava pedagogica Nanić.

Put do veće zapošljivosti osoba s poteškoćama

Da bi se inkluzija postigla u većem obimu potrebno je raditi na promjenama u funkcioniranju škole, edukaciji nastavnika za realizaciju inkluzivne nastave, podizanja svijesti i senzibilizaciji društva za potrebe djece i mladih s poteškoćama u razvoju. 

Uvođenje pomoćnih zanimanja u trajanju od jedne ili dvije godine u srednjim stručnim školama za djecu s poteškoćama koja se ne mogu uključiti u nastavni proces u okviru složenih zanimanja omogućilo bi sticanje polukvalifikacija i osposobljavanje za rad u okviru određene struke, te na taj način doprinijelo većoj zapošljivosti.

"Kako bi se učenici osposobili za rad i stekli kompentencije potrebne na tržištu rada moguće je ponuti  programe u vidu pomoćnih zanimanja u okviru različitih struka: pomoćni vodoinstalater, pomoćni cvjećar, kuhar, administrator za unos podataka, pomoćni krojač, pomoćnik servisera računara, pomoćnik električara i sl..." navodi provesorica Nanić.

Mnogo je primjera uspješnog inkluzivnog obrazovanja u srednjim školama u BiH, kao i nastavka školovanja na visokoškolskim ustanovama. Naša sugovornica izdvaja neke primjere:

„Prethodne školske godine našu školu završila su tri učenika s poteškoćama u razvoju od kojih su dva učenika nastavili obrazovanje na Tehničkom fakultetu u Bihaću, a treći učenik je osposobljeni električar.  Škola je, u saradnji sa roditeljima, učenicima omogućila pohađanje redovne nastave uz angažiranje asistenta po potrebi, prilagođavanje prostora za normalno odvijanje nastavnog procesa, prilagođavanje prezentacije sadržaja i prilagođavanja načina praćenja učenikovog rada i učenja. Na taj način je učenici su uspješno završili  srednjoškolsko obrazovanje i stekli uslove za upis na fakultet“.

Potaknuti dobrim iskustvima, profesionalci iz Centara iknluzivnih praksi u Bihaću i Cazinu, uz podršku organizacije Save the Children, nedavno su održali okrugli stol za stručnu javnost kojem su prisustvovali predstavnici strukovnih škola iz cijelog kantona. U zaključcima se navode da uspostavljeni sistem uz prilagođeni program i individualizirani pristup, djeci s poteškoćama omogućava da steknu određena profesionalna zvanja  srednjoškolskog obrazovanja. Kako bi se ovo postiglo, dogovoreno je da za svakog učenika po završetku osnovne škole treba izraditi list profesionalne orijentacije.

Na kraju, treba naglasiti da je inkluzija garantovana međunarodnim konvencijama i zakonskim odredbama u našoj zemlji. Recimo i to da Inače, inkluzivnim obrazovanjem nastoje se zadovoljiti potrebe sve djece, s posebnim fokusom na onu djecu koja su najviše izložena marginalizaciji i isključivanju. Princip inkluzivnog obrazovanja usvojen je na Svjetskoj konferenciji o obrazovanju učenika s poteškoćama u Salamanci (UNESCO,1994. godine) te je ponovljen na Svjetskom forumu o obrazovanju održanom u Dakaru (2000. godine).

Inkluzivno obrazovanje znači da škole trebaju prihvatiti svu djecu bez obzira na njihove fizičke, intelektualne, socijalne, emocionalne, jezičke ili druge osobine. Ovo se naročito odnosi na djecu sa poteškoćama ili nadarenu djecu, djecu koja žive na ulici i djecu koja rade, djecu iz udaljenih populacija, djecu koja pripadaju jezičkim, etničkim ili kulturnim manjinama, kao i djecu iz drugih ugroženih ili marginaliziranih područja ili kategorija.