Film Zoke Ćatića: Ozbiljna priča o osjetljivoj temi, priča o ljubavi i podršci

Nakon drugo godina provedenih u medijima, Zoka Ćatić se okušao i u TV produkciji i filmu. Kaže da su ga u taj „čarobni svijet uvukli“ jedna produkcijska kuća i prijatelji, tako da se sada „igra“ i s tom vrstom medija. Navodi da sebe nikada nije ni smatrao novinarom te da zadatak medija shvata kao svojevrsnu hroniku kojom bilježimo dešavanja i procese, ukazujemo na neke dobre i loše stvari i da je ove godine okruglo trideset godina otkako je napisao prvi članak za medije.

U stvaranje filma je „zagazio“ prilično uspješno – snimio je dokumentarni film Velika bijela kuća, film koji na osnovu sopstvenog životnog iskustva mladi koji su pobijedili rak diskutuju o optimizmu, motivaciji, planovima za budućnost u ostvarenju svojih snova, sada i prije opasne bolesti koju su preživjeli. Film Velika bijela kuća osvojio je najveću nagradu na Dubrovnik Film Festivalu 2018.

Zoka Ćatić za Radiosarajevo.ba govori da je o Roditeljskoj kući mnogo slušao i čitao u medijima, ali da nije imao pojma koliki je njen značaj.

„Nažalost, 'posao' me nije vodio u tom smjeru i nisam imao prilike da radim bilo šta vezano za tu temu. Kada sam ostao bez posla, prije otprilike dvije godine, ukazao se prostor u vidu slobodnog vremena. Onda se javila moja prijateljica Maja Čolović Daul i pomenula Roditeljsku Kuću. Rekla je da pored udruženja Srcem za djecu djeluje i ekipa mladih koji su preživjeli rak (MladiCe) i da rade sjajne stvari. Nakon nekog vremena, Maja i ja smo otišli do njih. Rekao sam im da imam viška vremena koje bi rado podjelio s njima, radije nego da sjedim po kafama i tako je krenulo naše druženje“, govori Ćatić.

Navodi da su dugo on i MladiCe razgovarali o onome šta rade, o čemu razmišljaju, da je imao bezbroj pitanja, ali da su strpljivo odgovarali na svako.

„Fascinirala me je njihova ozbiljnost, predanost onome što rade i ljubav koju poklanjaju djeci i njihovim roditeljima koji borave u Roditeljskoj kući. Nakon određenog vremena, druženja, prepiski konačno sam razumio zašto je bitna Roditeljska kuća i zašto bi ona morala postati 'institucija'. Najveći broj MladiCa s kojim sam pričao u vrijeme dok su bolovali su bili u dobi, četiri, pet, šest godina. Tog trenutka nisu ni bili svjesni situacije u kojoj se nalaze. Jedino što su mogli razumjeti i čime su se rukovodili je raspoloženje njihovih roditelja u trenucima kada bi bili zajedno“, govori Ćatić.

Napominje da tada nije postojala ta kuća i da su njihovi roditelji morali spavati u autima, snalaziti se kako su znali i umjeli. S djecom su mogli biti samo po tri sata i to samo jedan od roditelja. Danas, kada postoji kuća u kojoj borave roditelji sa svojom djecom i nakon terapija, situacija je potpuno drugačija. Tu je i stručna psihološka pomoć, a tu su i MladiCe koje volontiraju na dnevnoj bazi.

„Zato i kažem da je kuća 'institucija' u svakom smislu te riječi, a lijepo bi bilo da to i odgovorni prepoznaju i da je na neki način uvrste u budžet, obezbijede njen rad i aktivnosti. Taj trenutak spoznaje, bio je okidač da uključimo kameru i napravimo film. Ideja je zapravo bila da pored naše aktivnosti i zajedničkog učenja, probamo napraviti nešto čime bi skrenuli pažnju medija, a onda i javnosti i odgovornih da shvate bitnost Roditeljske kuće“, govori Ćatić.

Velika bijela kuća je prošla u takmičarski program Dubrovnik Film Festivala - Ćatić napominje da su imali sreće da su uopće uspjeli biti dio takmičarskog programa što je za njega već bio dovoljan uspjeh – da može poslati saopštenje medijima i na taj način skrenuti pažnju na temu i Roditeljsku kuću kao takvu.  No film je našao svoj put do nagrade, ali i do srca mnogih.

„Uspjeli smo u tome. MladiCe su gostovale u brojnim medijima i promovisale kuću i njen rad i potrebe, pričajući o učešću na festivalu. Poseban užitak mi je bio i ne otići na festival, već svoje mjesto ustupiti našim predstavnicima Adviji Džambas i Muhamedu Mahmiću koji su nas dostojno prezentovali. Svi su bili oduševljeni njima i prije same projekcije filma. Nakon projekcije, prema mojim dobro informisanim izvorima iz Dubrovnika, bili su i zvijezde festivala“, govori ponosno Ćatić.

Navodi da je sve to kulminiralo na dodjeli nagrada kada je film proglašen najboljim filmom kompletnog festivala osvojivši Grand Prix.

„Kažu da se ne pamti takav pljesak i opšte zadovoljstvo publike. Stručni žiri je bio vrlo kratak i jasan u svom obrazloženju: 'Ozbiljna priča o osjetljivoj temi. Priča o ljubavi i podršci'“, govori Zoka.

Naveo je i da su u toku pregovori sa Cinema Cityjem te da će vjerovatno početkom decembra biti organizovana premijera filma i u Sarajevu.